Nadzor brzine desetljećima je bio jedna od najprepoznatljivijih policijskih metoda u prometu. Fiksne kamere, mobilni radari, laserski mjerači i presretači postali su dio svakodnevice na cestama, no razvoj automobilske tehnologije mogao bi u idućim godinama promijeniti cijeli sustav kontrole. Frits Lindeman, voditelj nacionalnog prometnog projekta u nizozemskoj policiji, smatra da će klasične kontrole brzine s vremenom postati sve manje potrebne. Ne zato što će vozači odjednom postati discipliniraniji, nego zato što će automobili sve više sami paziti na ograničenja, piše ad.nl.
Novi automobili već danas moraju imati sustave koji upozoravaju vozača na prekoračenje brzine. Sve je više i vozila s tempomatom koji može prilagoditi brzinu važećem ograničenju, a takvi automobili utječu i na ostatak prometa. Ako jedno vozilo u koloni uspori prema ograničenju, ostali često nemaju drugog izbora nego voziti istim ritmom. Lindeman zato govori o prijelaznom razdoblju u kojem se klasična policijska kontrola i inteligentni automobili još preklapaju, ali se odnos polako mijenja.
Najveće pitanje pritom nije samo tehnologija, nego privatnost. Moderni automobili već sada prikupljaju velik broj podataka, od brzine i kočenja do položaja vozila i rada sigurnosnih sustava. Policija trenutačno nema jednostavan i izravan pristup tim informacijama. Podaci iz takozvane crne kutije, odnosno snimača podataka o događajima, koriste se tek u posebnim situacijama, primjerice nakon teških nesreća ili kaznenih djela. No ako bi policija jednoga dana smjela očitati podatke iz vozila, klasično stajanje uz cestu s radarom moglo bi postati nepotrebno. Dovoljno bi bilo provjeriti što je automobil zabilježio.
Nizozemska je u nadzoru prometa već dugo među tehnološki najnaprednijim zemljama. Povijesno, to i nije slučajno. Upravo je Nizozemac Maurice "Maus" Gatsonides, bivši reli vozač i pobjednik relija Monte Carlo 1953. godine, razvio jedan od prvih uređaja za precizno mjerenje brzine. Njegov Gatsometer prvotno je nastao kako bi na treninzima preciznije mjerio brzinu i vremena, no policija je vrlo brzo shvatila koliko takav uređaj može biti koristan u prometu. Kada je mjerač spojen s kamerom i bljeskalicom, rođena je moderna kamera za brzinu.
Danas je arsenal znatno širi. Uz klasične fiksne kamere i mobilne radare, nizozemska policija koristi i sustave s umjetnom inteligencijom. Monocam, primjerice, analizira snimke i pokušava prepoznati drži li vozač mobitel u ruci. Računalo označava sumnjive slučajeve, ali konačnu procjenu prije kazne donosi čovjek. Sličnu ulogu ima i takozvani Focus flash, veliki uređaj sa senzorima i kamerama koji promatra što se događa u kabini automobila.
Sve češće se koriste i prijenosne kamere za brzinu, osobito na lokacijama gdje se prometna situacija privremeno mijenja. To mogu biti zone oko novih škola, radovi na cesti ili kvartovi kroz koje navigacijski sustavi iznenada počnu voditi velik broj automobila. U takvim slučajevima policija brzo može premjestiti opremu ondje gdje se pojavi novi rizik. Laserski mjerači i dalje ostaju važni za ciljane, kratke akcije, osobito kada lokalni policijski službenici primijete da se na nekoj dionici odjednom vozi prebrzo.
Lindeman tvrdi da kontrole imaju mjerljiv učinak. Na cestama gdje se provode intenzivnije provjere prosječna brzina pada, a ponekad se smanjuje i broj nesreća. Zato europski maratoni kontrole brzine nisu samo pokazna vježba, iako u Nizozemskoj nisu toliko iznimni kao u nekim drugim državama. Ondje se brzina nadzire sustavno tijekom cijele godine.
Klasične kamere i radari zato neće nestati odmah. Još dugo će na cestama biti starijih automobila bez naprednih sustava, a pravila o pristupu podacima iz vozila morat će se pažljivo urediti. No smjer je jasan, prometna kontrola sve će se manje oslanjati samo na policajca uz cestu, a sve više na sam automobil, njegove senzore i podatke koje bilježi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....