Sudovi u Hrvatskoj izriču kaznu zatvora za protuzakonitu i kažnjivu rabotu “skidanja” kilometara, moglo se ovih dana pročitati na mnoštvu domaćih portala.
Na takav zaključak autore je navela presuda Općinskog sudu u Virovitici, koji je doista osudio jednog prevaranta zbog manipuliranja brojem kilometara.
Problem je, međutim, što je riječ o slučaju na kojem je teško graditi ikakvu sudsku praksu, obzirom da je okrivljeni M. V. nanizao takvu količinuidiotskih poteza da je u zatvoru bez problema mogao završiti i bez “skidanja” kilometara.
Zapravo, pitanje je bi li uopće došlo do presude vezane uz kilometre da se prethodno nije upustio u kriminalnu radnju koja bi se suludom učinila i malom djetetu.
M. V., naime, nije osuđen samo zbog muljanja s brojem kilometara, nego i zato što je kilometre “skidao” na tuđem automobilu koji je potom i prodao. I to na kakav način.
Na punomoći za vožnju i registraciju Audija A4 2.0 TDI, što jasno ukazuje da je pravi vlasnik njegov prijatelj ili barem dobar poznanik, u trenutku slabosti ili čiste besparice odlučio je zaokružiti i prodaju.
Kao da to nije dovoljno, tada je “neistinito oglasio prodaju auta sa 254.000 kilometara, svjesno znajući da je auto prešao preko 300.000 kilometara…”.
Pomalo nestvarno je što je potom tuđi auto prodao za 5500 eura i još pod račun uzeo Opel Astru 1.4 iz 2005. nesretnog kupca. Čak i uz duže razmišljanje teško je shvatiti kako je M. V. planirao ostati neokrznut u svojem kriminalnim akcijama, tim više jer je otuđenje automobila lako dokazivo.
Upravo zato, naime, nije došlo do nikakvih problema kad se ukinula dugogodišnja nepotrebna praksa ovjere kupoprodajnih ugovora kod javnih bilježnika pri trgovini rabljenim autima.
Očito je tako da je riječ o pojedincu koji se upustio u kriminal iako za njega nema talenta, a potom je pritisnut brojnim dokazima i prijetnjom višegodišnjim zatvorom sam priznao počinjenje nezakonitih radnji.
A za to je još i nagrađen – osuđen je za jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, koja se neće izvršiti ako u tri godine ne ponovi kazneno djelo. Jedina sankcija tako mu je 500 kuna paušala za sudske troškove…
Dakle, ovaj slučaj pokazuje da se u Hrvatskoj teško može u zatvor čak i kad se netko baš potrudi, ali ne i da se prevaranti s kilometrima trebaju bojati sudskog progona.
Njih dobrim dijelom štiti i svojedobna odluka Vrhovnog suda, koja govori da tužitelj želi li uspjeti u tužbi treba dokazati kako je tuženik osobno, a ne netko drugi, "skidao kilometre". A to je, pokazuje praksa, gotovo nemoguće bez nekog pisanog traga ili, pak, priznanja optuženog.
Koliko god bi bilo lijepo vjerovati da je ovo “presedanska” odluka nakon koje će sudovi mahom slati varalice s kilometrima iza rešetaka, čini se da to ipak nije slučaj.