Jutarnja magla brzo je nestala, a s njom i naše sumnje u najave meteorologa. Lika, naime, sredinom listopada često zna iznenaditi, ali ovaj put prognoze su se obistinile i uz temperature oko 20 stupnjeva dugi rukavi postali su nepotrebni. Nakon kratkog vrludanja centrom Gospića, stara cesta prema Gračacu dočekala nas je posve suha, a suncem okupani Velebit ukazao se u svoj svojoj veličini.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Nakon nepunih pola sata vožnje, na 30. kilometru od glavnog grada Like, stižemo do skretanja za Sveti Rok. Među modernim znakovima pažnju nam privlači jedan iz vremena Napoleonove vladavine, kameni trostrani stup s reljefnim oznakama u obliku ispružene ruke što pokazuje smjer, imena mjesta i udaljenosti u miljama. Kamene ruke, kako Ličani zovu te preko 200 godina stare smjerokaze, samo su potvrda da smo na pravom prutu. Pred nama je, naime, početak Majstorske ceste, kako su na bečkom dvoru nazvali djelo Josipa Kajetana Knežića, graničarskog časnika rođenog u Petrinji, koji je svoja najbolja graditeljska djela ostvario u Velebitskom kršu. Prvo, i po mnogima najbolje, bila je upravo cesta od Obrovca preko Malog Alana do Sv. Roka i Cerja. Dionica duga 41 km građena je sedam godina, a uz veliko narodno veselje u promet puštena 4. listopada 1832., što je ovjekovječio i talijanski slikar Francesco Arrigoni. Car Franjo Josip II. u početku je negodovao zbog velikih troškova, ali na koncu je i sam odao priznanje remek-djelu hrvatskog inženjera, iznimno važnom građevinskom pothvatu kojim je po prvi put po tadašnjim mjerilima modernom prometnicom Dalmacija spojena s kopnenom Hrvatskom.
No, prije no što smo krenuli po njoj zaustavljamo se nakratko u restoranu Braja. Radni je dan i na velikom parkingu nema gužve. Nema je ni u unutar gostionice koja je već 150 godina u vlasništvu obitelji Jurjević.
– Taj kameni smjerokaz odnijeli su četnici za vrijeme rata, ali uspjeli smo ga pronaći i s postoljem vratiti na njegovo pravo mjesto, govori nam Luka Jurjević Braja prisjećajući se Domovinskog rata i teških vremena kad je selo opljačkano i spaljeno, a stanovništvo spas potražilo zbjegom preko Velebita. No, sjetio se Luka i ljepših vremena kad je obiteljska gostionica bila glavno okupljalište kirijaša koji su prevozili ljude, robu i poštu preko Malog Alana. Kad je štala njegova djeda, potom i oca, bila puna konja koji su služili za privor, odnosno razmjenu umornih za odmorne konje. Pokazuje nam usput i umanjene konjske orme koje danas izrađuje kao suvenire.
Njegov sin Daniel cestu poznaje u metar. Kao strastveni biciklist uključen je i u kreiranje okolnih staza. Trenutno ih je šest, ali s dodatne četiri stvorit će ukupno 200 km puteva za bicikliste, kojih je tu iz godine u godinu sve više.
Unatoč vrlo ugodnom društvu napuštamo gostionicu i krećemo put Velebita. Nakon nepunih 9 km ostajemo bez asfalta pod kotačima. Pred nama je 18 km makadama, no cesta je dobro utabana i nema potrebe za terencem. Prolazimo kroz aleje bukava s kojih je tek počelo opadati lišće dok se trava zeleni kao da smo tek ušli u proljeće. Nailazimo na ekipu geodeta koji odrađuju završna mjerenja. Majstorska cesta pod zaštitom je Ministarstva kulture od konca 2007. kao povijesna cesta i kulturno dobro, čime je spriječen pokušaj njezinog asfaltiranja, a općine Jesenice i Lovinac, pod čijim se teritorijem nalazi, pokrenule su i postupak obnove i stabiliziranja, da ju zaštite od vododerina, ali i sve većeg prometa. Jer tom cestom nisu oduševljeni samo biciklisti- saznajemo i da tijekom ljeta u sat vremena u jednom smjeru njome prođe desetak auta, i to najčešće stranih registracija!
Što smo bliže Malom Alanu šuma je sve rjeđa, a na vrhu krajolikom zavladaju stijene. Na 1044 metra, najvišoj točki ceste, nalazi se i granični kamen koji je nekada odvajao Austriju od Venecije. Natpisi na njemu su izblijedili, ali pogled na Kraljičina vrata, a potom i Tulove grede, teško da će se ikome izbrisati iz sjećanja. Čudnovati krški fenomen kamenih tornjeva prošaranih žljebovima, visokih stupova od kojih se najviši uzdiže na 1120 metara, postaju još impresivniji kad se nađete u njihovu podnožju. S južne strane Tulovih greda prekrasna je vrtača Dolac, jedna od lokacija na kojima je tijekom 60-ih po romanima Karla Maa sniman serijal filmova o Winnetouu. Tulove grede i okolne vrtače glumile su američki Divlji zapad, a brojni poklonici legendarnih njemačkih westerna i danas su redoviti gosti Velebita. Zbog zaostalih mina to je donedavno bilo vrlo opasno mjesto i za njih i za sve ostale šetače i planinare, ali početkom godine sve je razminirano, pa se sad napokon bez straha mogu igrati kauboja i Indijanaca na autentičnim lokacijama.
Nakon što smo napokon uspjeli odlijepiti pogled od buketa kamenih stupova, zastajemo stotinjak metara dalje na vidikovcu Prag. Maslenica, Zrmanja, Ravni kotari, Zadar i otoci, sve nam je na dlanu, a pogled na cestu koja vijuga prema moru priziva nam u glavu njezine graditelje, jer ne možete se ne zapitati kako su, do vraga, sve to uspjeli napraviti bez modernih strojeva i dinamita... Zadivljeni svim što nas okružuje spuštamo se u Podprag do crkve Sv. Frane. Crkva neobične arhitekture okružena je ostacima nekadašnjih svratišta i obiteljskih kuća, a prije nego cesta krene iznad samog portala tunela Sv. Rok ponovno se vozimo po asfaltu. Nailazimo na nove znakove koji upozoravaju na zaostale mine, ali i ruševnih zgrada nekadašnje tvornice glinice Jadral, simbola promašene socijalističke ekonomije po kojoj je Obrovac postao poznat i van granica bivše države. Dok se sunce pomalo spušta i sjene postaju sve duže ulazimo u gradić koji djeluje jednako mirno kao Zrmanja na kojoj leži. Osim dva kafića i benzinske gotovo da ništa drugo i ne radi. Hotel je već godinama zatvoren i uzaludno čeka kupca, a tom mjestu u kojem službeno živi nešto više od tisuću stanovnika danas nema ni restorana ni gostionica.
Odmor i večeru potražili smo stoga u malom zaseoku Drage pored Kruševa u Mićanovim dvorima. Seoskom gospodarstvu koje pruža ugođaj nekadašnjeg dalmatinskog sela. Dok uživamo u tišini i domaćoj hrani, uz misli i pogled nam bježi prema Velebitu i Tulovim gredama.