Povijest, tradicija i krajolici od kojih staje dah, obilježili su naše putovanje od krajnjeg sjevera Italije do samog srca Švicarskih Alpa. Na putu dugom gotovo 300 kilometara, koji prolazi kroz najveći talijanski duty free i čak četiri švicarska kantona, osvojili smo ukupno 15 planinskih prijevoja. No, najljepši i najzanimljiviji bio je onaj posljednji - Furkapass. Prijevoj koji nas je uzdigao na 2436 metara iznad razine mora, što ga čini četvrtim po visini u Švicarskoj, oduševio nas je serpentinama kojima je prije pola stoljeća u filmu Goldfinger punih 13 minuta Aston Martinom DB5 jurio i Sean Connery, odnosno najslavniji svjetski tajni agent James Bond.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Putovanje smo započeli u Bormiju, talijanskom gradiću smještenom na rijeci Adda, u nacionalnom parku Stelvio. Danas omiljeno odredište skijaša, prve turiste ugostilo je još prije 2000 godina, kad su stari Rimljani na mjestu gdje se spajaju četiri doline otkrili ljekovite termalne izvore. Među redovitim gostima Bormija su i Hrvati, o čemu svjedoči i Hrvatska trobojnica (između ostalih) u centru grada, pa u lokalnom kafiću nismo morali objašnjavati odakle dolazimo. Za sve poklonike sportskog skijanja Bormio je i podsjetnik na jedinstveni uspjeh naših Kostelića. Na svoj 21. rođendan, 5. siječnja 2003., Janica je bila najbrža u slalomu na talijanskom skijalištu, dok je istodobno Ivica u istoj disciplini slavio u Kranjskoj Gori. Bilo je to prvi put u povijesti Svjetskog skijaškog kupa da su brat i sestra u istom danu pobijedili, a samo tjedan dana kasnije i Ivica je slavio prvo mjesto u Bormiju.
Šetnju ulicama starog grada, koji se u srednjem vijeku prometnuo u trgovačko središte, pokvarila nam je kiša. Ipak, uspjeli smo obići bar središnji trg. Na nagovor Giancarla, kojeg smo upoznali na kavi, umjesto na sjever zaputili smo se potom par kilometara zapadno od Bormija. Cesta koja vodi prema prijevoju Fraele (1941 m) asfaltirana je cijelom dužinom prije četiri godine, ali zadržala je originalnu konfiguraciju i pri samom vrhu iznimno je uska. Dodatni ugođaj pružaju stari nagrizeni kameni zidovi koji prate svih 36 laktova do samog vrha, nakon kojeg se s Ceste vina i soli (kako su ju nekad zvali) pruža jedinstven pogled na dolinu.
Povratak u dolinu na zadanu rutu vratio nas je na cestu prema Livignu, najvećem duty free shopu u Italiji. Općina Livigno oslobođena je svih davanja i poreza (isti status prije Drugog svjetskog rata imali su Rijeka i Zadar), pa je tu uz skijaški, razvijen je i shopping turizam. Alkohol, duhan, parfemi, šećer, elektronika i prije svega gorivo, značajno su jeftiniji nego u ostatku Italije. Razlog za takvu odluku talijanske vlade (donesenu 1910.) leži u povijesnom naslijeđu i specifičnim uvjetima života. Naime, do 1956., kad je pušten u promet prijevoj Foscagno (2291 m), stanovnici Livigna tijekom zime bili su potpuno odsječeni od ostatka svijeta...
U Livignu smo odmah potražili pumpu, a radnik koji nas je dočekao pokazao je iznimnu spretnost u točenju do čepa. Bilo je to najjeftinije gorivo u Europi, jer litru dizela platili smo tek 1,028 eura, odnosno 7,81 kunu! Prenoćište smo pronašli neposredno prije carinskog prijelaza na prijevoju Foscagno, u hotelu izgrađenom na temeljima nekadašnjeg planinarskog doma, koji je u 19. stoljeću bio glavno stjecište švercera između Italije i Švicarske. Danas je to mali hotel u kojem skijaše ljeti zamjenjuju izletnici i brojni biciklisti. Naime, u Italiji je profesionalnim biciklistima zabranjena upotreba barokomora, pa se mnogi među njima odlučuju za prirodan način, odnosno za spavanje na visini iznad 2000 metara, koje pospješuje oporavak organizma nakon napornih treninga.
Nakon zelenila koje okružuje Livigno krajolik se mijenja i uskoro dolazimo na prijevoj Forcola (2315 m) i ulazimo u Švicarsku. Sljedeći, još viši prijevoj Bernina (2328 m) čeka nas nakon samo desetak kilometara. Uz bezbroj križanja s tračnicama cesta nas potom vodi do mondenog St. Moritza, grada koji je u dva navrata ugostio Zimske olimpijske igre, a kandidirao se i za 2022. Broj stanovnika jedva premašuje 5500, ali tijekom sezone tamo u grad stiže 3000 sezonskih radnika, dok je za goste osigurano 13.000 ležaja. Uz pogled na jezero i monumentalne hotele Kulm i Palace, nastale još krajem 18. stoljeća, nastavljamo put prema Thusisu, kanjonom rijeke Albule, koju prate i brojni ostaci srednjovjekovnih utvrda i obrambenih zidova. Na 150. kilometru našeg puta ulazimo u Chur, najstariji švicarski grad u kojem su arheolozi prve tragove čovjeka datirali na 3000 godina prije Krista. Grad u kojem se proizvodi najpoznatije švicarsko pivo Calanda, u tvornici izgrađenoj 1780. (danas u vlasništvu nizozemskog Heinekena), dočekao nas je okupan kišom, pa bez zaustavljanja nastavljamo dolinom rijeke Vorderrhein. Nakon kratkog predaha za ručak u selu Sumvitg ponovno smo spremni za zavoje koji su vode do prijevoja Oberalp.
No, čim smo krenuli nebo se ponovno zatamnilo, a s kišom je padala i temperatura. Zaustavljamo se u mjestu Disentis privučeni monumentalnim benediktinskim samostanom u kojem je smješten i zanimljivi muzej. Ohrabreni prestankom kiše nastavljamo prema Oberalpu, ispod kojeg prolazi tunel St. Gotthard. Jedno od prepoznatljivih obilježja Oberalpa je crveni svjetionik, koji je na taj 2046 metara visoki prijevoj stigao iz Rotterdama, a poveznica s najvećom europskom lukom mu je rijeka Reina koja prolazi podnožjem prijevoja, a put završava upravo u Rotterdamu.
Nastavljamo prema Andermattu i zelene livade pomalo blijede i ustupaju mjesto kamenim liticama dok se cesta sve snažnije uspinje. Pogled u kanjon privlači nam željeznička kompozicija koju vuče parna lokomotiva. Nakon što je 1981. otvoren novi tunel za modernu željeznicu, stara je rashodovana, ali zahvaljujući zakladi ljubitelja parnih lokomotiva ponovno su aktivirane stare parne lokomotive rađene za Vijetnamce i sad svakodnevno voze turiste i ljubitelje starih vlakova prugom koja se penje na 2160 metara i kroz kratki tunel povezuje kantone Uri i Valais. Uskoro nam se ukazuju serpentine što podsjećaju na ogromnu bijelu zmiju. Uz dozu nestrpljenja napokon stižemo na vrh prijevoja, gdje nas je dočekala temperatura od 8 stupnjeva. Bacamo pogled unatrag na uspon koji smo tek savladali i laganom vožnjom krećemo dalje, iščekujući pogled o kojem svi koji su prošli prijevoj Furka pričaju samo u hvalospjevima. I čine to s punim pravom, jer pogled na Gletsch s vidikovca je fenomenalan. U trenutku nam se i nebo smilovalo. Oblaci su se razišli i zasjalo je sunce nakon čega možete samo šutke uživati u pogledu. Svi prijeđeni kilometri i sav trud se isplatio, no prije nego smo krenuli u smjeru Gletscha, obišli smo i nedaleki glečer Rhône u kojem Švicarci svake godine iznova iskopaju tunel dug oko 100 metara.
Uz dodatnu dozu hladnoće koju nam je priuštio ulazak u glečer spuštamo se u dolinu i tad nam pogled bježi na uspon prema prijevoju Grimsel. Nismo mogli odoljeti i napravili smo novu diverziju na našoj ruti, ali nakon što smo sa suprotne strane doline bacili pogled prema Furki doživljaj je bio potpun.