Kad god se raspravlja o modernim automobilima, ADAS sustavi (Advanced Driver Assistance Systems, Napredni sustavi potpore vozaču) sa svojim slinim senzorima, lampicama, zvučnim upozorenjima, automatskim kočenjem i korekcijama volana, često budu prvi na udaru kritika. Vozačima znaju ići na živce, reagirati prerano ili prekasno, pa čak i ostaviti dojam da auto nepotrebno "paničari". No, iza te iritacije stoji ozbiljna i duga povijest razvoja koja je ADAS sustave pretvara u ključan temelj današnje sigurnosti na cestama.
Danas su sustavi pomoći vozaču standardna oprema, ne zato što su proizvođači velikodušni ili ih vozači posebno traže, nego zato što je većina tih funkcija od 2024. godine obvezna prema europskim regulativama. S radarima, ultrazvučnim senzorima i kamerama visoke rezolucije, automobili su dobili set stalnih "osjetila" koja promatraju promet okolo i promatraju samog vozača. Zajedno čine digitalni štit koji reagira u djeliću sekunde, brže nego što to može prosječan čovjek.
Europske ambicije pritom su jasne - prepoloviti broj poginulih u prometu do 2030. godine. ADAS u toj misiji ima ključnu ulogu. Neovisna istraživanja potvrđuju da najviše nesreća sprječavaju upozorenja na frontalni sudar i automatsko kočenje, s procijenjenim smanjenjem šteta i ozljeda od oko 12 posto. Sustavi nadzora vozača, koji prate pospanost ili distrakciju, dodaju još desetak posto sigurnosne koristi.
Kada se pogleda unatrag, povijest ADAS-a počinje puno ranije nego što mnogi misle. Godine 1978. Mercedesova S-klasa s prvim ABS-om označila je početak ere elektroničkih pomoći vozaču. Nakon toga stižu ASR (kontrola proklizavanja pogonskih kotača) 1985. godine i ESP 1995. godine. Također, Toyota je ugradila prve ultrazvučne senzore za parkiranje već 1982. godine. Sve to činilo je temelj za današnje napredne sustave koji koriste i radare, i kamere, i lidar, lasersku tehnologiju koja s velikom preciznošću "čita" okolinu.
Prva upozorenja na napuštanje trake pojavila su se već 2001. na luksuznoj japanskoj limuzini Nissan Cima, a sredinom dvijetisućitih počeli su se nuditi sustavi autonomnog kočenja, adaptivni tempomati i sustavi koji sami korigiraju upravljač. Današnji automobili samostalno prilagođavaju brzinu prema navigacijskim kartama, sami parkiraju, prate mrtve kutove, te u nekim slučajevima samostalno mijenjaju trake kada to uvjeti dopuštaju.
Ipak, unatoč tehnološkom skoku, ostaje pitanje povjerenja. Razlike među proizvođačima su goleme. Dok neki sustavi djeluju prirodno, pouzdano i gotovo neprimjetno, drugi se ponašaju nervozno i neodlučno. Neki automobili drže voznu traku kao da su na tračnicama, dok drugi lutaju ili prekidaju manevre bez jasnog razloga. Tu je i famozna "inteligentna" kontrola brzine, koja ponekad iritira preciznošću do bola, glasno pišti već pri jednom kilometru iznad ograničenja.
No frustracije vozača ne mijenjaju činjenicu da ADAS funkcionira, i funkcionira dobro. Kad se uzme u obzir masa podataka, dosadašnja istraživanja i jasna kretanja industrije, postaje očito da su ovi sustavi nužan korak prema sigurnijoj budućnosti. Automobili već danas imaju dovoljno "osjetila" za autonomnu vožnju, nedostaje još računalne snage, umjetne inteligencije i regulatornih standarda.
Hoćemo li jednog dana povjeriti auto-pilotu sve, još je otvoreno pitanje. Ono što pouzdano znamo jest da su ADAS sustavi već sada temelj nove svakodnevice. Sviđali se vozačima ili ne, oni su tu da ostanu i spasiti će mnogo života, bez obzira na to koliko nas mogu iznervirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....