Banff, najstariji nacionalni park Kanade i jedan od tri najstarija na svijetu, bez sumnje je na vrhu liste želja velikog broja turista, a pojedincima poput mene i poticaj da uopće krenu na putovanje po Kanadi. Kombinacija nevjerojatnih tirkiznih jezera i snijegom prekrivenih planinskih vrhunaca stvarno oduzima dah, a kad još tome dodate i nebrojene planinarske staze po Stjenjaku, uopće ne čudi što brojni svjetski putnici i zaljubljenici u prirodne ljepote tvrde da im je Banff jedno od najljepših mjesta na svijetu. I premda biste očekivali lude cijene ulaznica, zapravo se plaća jedinstvena ulaznica od deset kanadskih dolara, preračunato oko 55 kuna.
Upravo taj nepregledni niz planinskih vrhova objedinjenih pod nazivom Stjenjak pretvara cijelo područje Banffa i taj dio Kanade u prvorazrednu turističku atrakciju. Banff je, baš kao i Calgary, dio pokrajine Alberta, pa se u turistički obilazak kreće ili iz Calgaryja ili iz zapadnijeg Vancouvera.
Za razgledavanje parka trebat će vam automobil, jer se prostire na čak 6641 četvornih kilometara, dakle na površini većoj od dvije Istre. I bit će to jedna od najljepših vožnji ikad! Nije se, naime, uopće teško zaljubiti u nacionalni park dok okruženi crnogoričnim šumama i tirkiznim jezerima, odnosno rijekama u daljini promatrate snijegom i ledom prekrivene planinske vrhunce. Ja sam putovala zimi, ali vjerujem da je ljeti dojam još luđi, jer rijeke i jezera nisu smrznuta i prekrivena snijegom, a ni ceste nisu dobrim dijelom zatvorene. No, htjela sam bijelu kanadsku zimu, pa sam to i dobila…
Za razgledavanje nacionalnog parka treba vam par dana, a većina turista noći u jednom od hotela u bajkovitom gradiću Banff ili barem do njega svrati po najpoznatiju fotku u parku – sa slikovitim gradićem podno bijelih planinskih vrhunaca. Ja sam bila u ožujku, pa u gradu više nije bilo ni snijega niti losova, koji u tom razdoblju slobodno šetaju gradom, a još je sve bilo prekriveno snijegom, pa me opet osvojio. Kako li je tek na vrhuncu sezone?!
Jedino je inače papreno skupi smještaj bio jeftiniji. Nisam doživjela ni brčkanje u termalnim izvorima, jer su zbog redovitog godišnjeg remonta bili zatvoreni. Srećom, postoji još jedan izvor tople vode, k tomu i sveti, usred špilje u Banffu. Danas je zbog prethistorijskog puža dozvoljeno samo gledanje, dok je kupanje - premda bi ga zbog smrada poželjeli samo rijetki – strogo zabranjeno, čak i potomcima autohtonih Indijanaca.
I taman kad sam zaključila da je dolazak zimi potpuni promašaj, dogodio mi se kanjon Johnston, odnosno odlazak do jedne od najposjećenijih lokacija u parku – bijeli snijeg i svijetloplavi led u kombinaciji sa smaragdnom bojom rijeke Bow izgleda čarobno. Ne znam za vas, ali za mene nema ljeta koje bi moglo ovo zamijeniti! Staza vas uz rijeku vodi do donjih i gornjih slapova. Putem se, naravno, namjerno gubite među stijenama i spuštate do rijeke gdje god možete, pa šetnja lako potraje koji sat dulje.
A kad naposljetku i stignete do potpuno zamrznutih glavnih slapova, ostajete bez riječi. U prvom redu zbog nevjerojatne količine plavičastog leda, a zatim i penjača koji na najbolji mogući način koriste zimu i led. Dok cijelim putem konstantno nailazite na obitelji s oduševljenim klincima, koji dokazuju da Kanađani žive svoju zimu punim plućima, a ne sjede kući pred kaminom.
Šetnja do glavnog slapa bez premca je jedan od ljepših izleta, i ne samo u Kanadi. Sasvim je jasno zašto je ovo najprometniji kanadski hike, a klik na video najbolje će vam dočarati koliko nevjerojatna je zapravo ta šetnja.
I dok će kanjon i smrznuti slapovi u kombinaciji s rijekom koja si probija put biti senzacija, sasvim suprotno iskustvo bio je posjet popularnom jezeru Louise. Jezero lude tirkizne boje, koje je u Kanadi otprilike što su kod nas Plitvička jezera, zimi je bilo tek još jedno veliko klizalište. I to je sve. Tek vas superluksuzni hotel Fairmont daje naslutiti koliko je jezero popularno ljeti kad kroz prozore hotela gledate na očaravajući tirkiz podno planina. Ali, to je svibanj ili čak lipanj, daleko od zimskim mjeseci I ludih minusa, koje sam bez ikakvih zdravstvenih problema preživjela zahvaljujući prirodnim kapsulama Bioandina.
Izlet u dio parka koji bi u teoriji trebao biti podjednako dobar doživljaj u bilo koje doba godine planinarenje je do vrha planine Sulphur (Sumpor), gdje je i započela priča o nacionalnom parku Banff. Prvotno je, naime, bio rezervat oko izvora sumpora s veličanstvenim pogledom na okolne planine. U teoriji. U praksi su se vrhovi jedva nazirali, a ja sam s izvora gledala na maglu i snježnu mećavu u daljini.
Bez obzira na vrijeme, svaki dan možete uživati u fantastično uređenom restoran na vrhu, besplatnom mini-kinu s filmovima snimljenima u parku, pekari, suvenirnici i prostoriji za presvlačenje i grijanje nakon hikea - kao kod nas planinarski domovi, samo dovedeno do nekih drugih razina. S obzirom na to da je mećava postajala sve jača, silazak je uključivao gondolu umjesto hodanja I to besplatnu - vožnja do vrha papreno je skupa, ali za kartu na putu prema dolje nitko vas ne pita. Evo kako izgleda dio tog hikea.
Sljedeći je na redu bio Vancouver. Šteta što grad nisam stigla upoznati kao Montreal ili Calgary, već sam kao i većina turista uspjela obići samo najrazvikanija mjesta u gradu, jer me dalje čekala Aljaska.
Šetnja dokovima, temeperature koje više nisu u minusu, gomila beskućnika… sve je odavalo da sam stigla u topliji dio Kanade, u najzapadniju pokrajinu Britanska Kolumbija. Već u prvoj šetnji postalo mi je jasno zašto je na listi najljepših gradova svijeta - neponovljiva arhitektura kanadskog grada na otocima i jedinstveni položaj između zadivljujućeg zaljeva Burrard, ušća rijeke Fraser u Tihi ocean i tjesnaca Georgia. Još ga zovu i Hollywood sjevera. Samo se, naime, u New Yorku i Los Angelesu snima više filmova ili serija nego u Vancouveru.
Za ostale kanadske gradove uobičajeni hokej i cross-skijanje na gradskim ulicama zamijenilo je igranje nogometa i skejtanje, autima ispod poklopca motora više ne vise utičnice za grijanje motora preko noći, a i stanovnici Vancouvera više borave na otvorenom nego u Montrealu ili Calgaryju.
Lokalci najradije odlaze u ogromni gradski park Stanley Park, veći čak i od newyorškog Central Parka, a s obzirom na to da je riječ o jednoj od najznačajnijih luka na Tihom oceanu, dokovi i šetnje uz njih drugačija su poslastica od ostatka Kanade. Kad provedete par dana u toj kombinaciji velikih parkova, prirode koja oduzima dah, ali i staklenih nebodera, postane vam jasno zašto je to jedan od najboljih gradova za život u svijetu. Ujedno i jedan od najskupljih. Zelena oaza na Pacifiku djeluje kao kanadska verzija San Francisca.
Svakako najzabavniji dio grada i turistima omiljen je stari centar, poznat kao Gastown, u čijem je središtu ulični sat na paru, koji na svaki puni sat zazviždi, odnosno odsvira na paru. Izgradnja današnjeg Vancouvera krenula je upravo iz Gastowna. Ne, nema veze ni s parom iz sata, ni s plinom ili naftom, već sa stanovitim brbljivim ili gassy Jackom, koji je u jednom dahu umio ispričati lovačke priče o meksičkim banditima, grizlijima… I upravo je u Gastownu otvorio svoj prvi saloon.
Danas taj dio grada, osim brojnih restorana i barova, skriva stare kuće i zgrade, što ga čini još privlačnijim turistima. Istražujete li ga pješke, morat ćete proći kroz ogromni Chinatown, pa će vam ubrzo postati jasno i da je riječ o jednom od gradova s najbrojnijom kineskom zajednicom na svijetu.
Teško da će vam promaći i zloglasna četvrt Downtown Eastside (DTES), također jedna od starijih u gradu. Danas je mjesto gdje ćete na malom području odjednom doživjeti sve društvene probleme koje možete zamisliti, uključujući i zloupotrebu svih vrsta droga. Beskućnici, siromaštvo, kriminal, mentalne bolesti i seksualni rad - sve na izvolite, u srcu beskrajno skupog Vancouvera. No, ta je zajednica poznata i po dugogodišnjoj tradiciji društvenog aktivizma, kao i umjetničkim doprinosima, pa da ih se ne dira.
No, najpoznatija turistička lokacija u Vancouveru zapravo je lokacija koja uopće i nije u samom gradu - viseći most Capilano i cijeli park u sklopu njega, mjesto je koje će stvarno rijetko koji turist propustiti, jer je riječ o svojevrsnoj džungli na samo dvadesetak minuta od centra Vancouvera.
Predivan sam po sebi, park ipak najviše privlači velikim visećim mostom iznad rijeke Capilano. Originalna verzija mosta otvorena je prije više od 130 godina, a naziv pripada plemenu Squamish i izvorno je napisano Kia’palano. Bojite li se visine, neće vam biti lako, ali priroda je nestvarno lijepa i osjećaj neponovljiv, pa ćete brzo zaboraviti da su vam dlanovi vlažni od straha. Kao da ste u filmu tipa Jumanji.
Zvijezda parka je najveći viseći most preko rijeke, no osim njega u parku je još sedam visećih mostova, od kojih su neki unutar same šume, u stvari minijaturne džungle, i služe za šetanje krošnjama. Postoji još jedna ludost - Cliff walk, šetnja uz stijenu koja prati granitnu provaliju duž rijeke mostova, stepenica i platformi nalik labirintu. Sve skupa neponovljivi doživljaj i predivno osmišljen tematski park s bezbroj detalja i informacija o prošlosti tog dijela Kanade.