Krajobrazna arhitektica Ksenija Jurčić Diminić, koja jedina nosi u toj struci status umjetnika, iza sebe ima više od 500 projekata, među kojima su neki ovjenčani prestižnim svjetskim nagradama. Park Hotela Amarin u Rovinju bio je nominiran za internacionalne nagrade Landezine i Rosa Barba, lani je dobila nagradu Big see architecture award 2019. u kategoriji Landscape and urban space, a nedavno i internacionalnu nagradu German design award 2020. u kategoriji Excellent architecture - urban space and infrastructure.
- Moje iznenađenje je bilo veliko jer su me nominirali sami organizatori - kaže nam Ksenija Jurčić Diminić vezano uz prestižnu nagradu German design award.
Impresivan je njezin tempo rada.
- Da, radim dosta, ali to je naprosto takav posao, ili radiš ili stojiš na mjestu. Sama kreiram tempo koji mi odgovara i neosporno uživam u svom poslu. Evidenciju o broju projekata vodim zadnjih petnaestak godina. Vjerujem da ih je bilo i više od 500 - rekla je.
Kako bi nam opisali svoj poseban stil, pitamo.
- Ne bih mogla definirati neki svoj određeni stil, ali rekla bih da imam vrlo jasan stav prema prostoru. To znači da nikada ne namećem neku unaprijed definiranu formu, ideju, koncept, već pomno analiziram i sagledavam prostor, elemente u prostoru, funkcije koje treba realizirati i tek kada se preklope svi ti elementi, oblikuje se ideja - odgovara.
Pitamo je dalje, kada se rodila njena ljubav prema bilju, odnosno kada je shvatila da ima predispoziciju za krajobraznu arhitekturu.
- Poznavanje bilja i ljubav prema bilju tek je jedan segment u krajobraznoj arhitekturi. Najvažniji element je prostor, jer u njemu djelujemo. To je ishodište. On je medij koji krojimo, oblikujemo, krotimo. Nadalje, treba istančano složiti balans sadržaja, omjere ploha, omjere volumena, korištenje boja, kontrasta, a tek nakon svega dolazi izbor bilja. Naravno, treba jako dobro poznavati bilje jer je to živi gradivni materijal. Neprestano istražujem i pronalazim nove, zanimljive biljne vrste. Ta sklonost utisnuta je još u djetinjstvu, sva moja najljepša sjećanja vezana su uz neke vrtove - kaže Ksenija Jurčić Diminić.
Zanimalo nas je koji su je parkovi koje je posjetila posebno inspirirali, fascinirali i koje bi nam preporučila?
- Tijekom godina posjetila sam mnogo parkova, vrtova, ali uvijek želim još. To je neutaživa želja i potreba. Svaki viđeni prostor ostavi neki trag, neko iskustvo, neku emociju. Mogu spomenuti dva koja sam nedavno posjetila ove godine. To je Turia park u Valenciji, urbani park oblikovan u isušenom koritu rijeke, dug oko sedam kilometara, podijeljen na tematske cjeline koje se nižu jedna za drugom. Ondje se iščitava potpuna nesputanost i kreativna sloboda. Posebno me se dojmio park u belgijskom Limburgu, Cycling through water, koji u potpunosti čuva krajolik u krajnjoj prirodnosti i autentičnosti - odgovara.
Više godina radila je monokromne i bijele vrtove. U jednoj fazi bavila se modeliranjem reljefa u krajnje minimalističkim vrtovima. Taj princip modeliranja terena i monokromni aspekt donijeli su joj angažman u Qataru 2013. godine, gdje je izabran i realiziran njezin projekt za park s pristupnim trgom uz rukometnu dvoranu u Dohi.
- Posljednjih nekoliko godina zanimljive su mi ukrasne trave. S njima postižem dojam laviranja u prostoru i unosim element pokreta. Intrigirala me i tema samoodrživog divljeg vrta na obali. Ima nekoliko projekata na ovu temu na Braču, Visu i Šipanu.
Sada sam u nekoj fazi kada me jako zanimaju minimalistički vlažni vrtovi od kamena, mahovine i paprati, i trenutno radim jedan takav. I još me jedna tema trenutno jako zanima, ‘šumski vrt’ s drvećem, sjenama, proljetnicama, vodenim zrcalima, mahovinom, mirisom... - kaže K. Jurčić Diminić.
Od aktualnih projekta radi na nekoliko poslovno-stambenih blokova u Zagrebu, na hotelima u Splitu, Opatiji, Zagrebu, poslovnoj zgradi Plave lagune u Poreču, objektu Stem odjela sa studentskim dormitorijem u Zadru, više privatnih vrtova…
- Najdraži projekt, bez zadrške, mi je park kuće Rašić u Zagrebu iz 2011. godine, koji je bio poseban po svemu, od trenutka prvog susreta s investitorima, preko idejnog rješenja koje je bilo vrlo smjelo pa do realizacije koja je iznjedrila začudni park koji i danas izaziva snažne emocije. Beskrajno sam uživala u kreaciji tog prostora - priča nam.
A bi li rado sudjelovala u nekom vertikalnom hortikulturnom projektu na zgradama?
- Ne preferiram vertikalne sustave u vanjskom prostoru jer su oni koji su financijski dostupni na tržištu vrlo nestabilni i obično se uklanjaju nakon, u prosjeku, dvije godine. Najbolji ovakav sustav je sustav Patricka Blanka, ali je vrlo skup. Vertikalno ozelenjavanje može se izvesti sistemom sustava sajli i penjačica, što sam realizirala na više objekata - rekla je K. Jurčić Diminić.
Krajobrazni arhitekti na neki su način podcijenjeni, time je, vjerujemo, i njen uspjeh slađi.
- Pretpostavljam da aludirate na drakonske zakonske promjene koje je iniciralo i provelo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja i time dereguliralo struku. Nedvojbeno je da su krajobrazni arhitekti bili žrtvovani u određenom političkom trenutku. Iza nas je stala Komora arhitekata, čiji smo dio, IFLA, a o ishodu će odlučiti Ustavni sud RH - zaključuje.
