Nedavno sam se, sasvim slučajno, našla na radionici bojenja tkanine prirodnim bojama. Iskreno? Sve je djelovalo pomalo amaterski. Gospođa koja ju je vodila bila je jako simpatična, trudila se, ali mi nekako nije "sjelo". Rezultat nije bio ono što sam očekivala, uz osjećaj da nešto nedostaje – znanje, struktura, ono "nešto" što daje sigurnost da znaš što radiš.
I tada mi je sinula Vedrana Peček. Pratim je već neko vrijeme na Instagramu. Njezin je rad prepoznatljiv, dosljedan, pun karaktera. Ima svoj stil koji se ne može zamijeniti. Javila sam joj se i odmah mi je sve razjasnila. Koje platno odgovara kojem bojilu, kako se priprema, što se mora dodati... Ispostavilo se da bojadisanje nije samo "ubaci biljku i nadaj se najboljem". Postoje pravila i Vedrana ih poznaje do u detalj.
Tko je Vedrana?
Vedrana Peček mlada je umjetnica koja već godinama gradi jedinstveni put na sjecištu znanosti, umjetnosti i ekološke osviještenosti. Nakon završetka Škole za grafičku produkciju i dizajn upisuje Tekstilno-tehnološki fakultet, gdje je 2023. magistrirala inženjerstvo tekstilne tehnologije i modnog dizajna. Njezin magistarski rad, naslovljen "Istraživanje primjene prirodnih bojila za bojadisanje tekstilnih materijala", postavio je temelje njezinoj današnjoj umjetničkoj praksi.
Svojim radom Vedrana istražuje spojeve znanstvenih metoda i kreativnog izraza, stvarajući vlastite tinte i pigmente za ilustracije i slikanje. Poseban naglasak stavlja na prirodna bojila koja ekstrahira iz lokalnog i invazivnog bilja, poput zlatnice, kore otpadnog drveća te biljaka koje sama uzgaja u vrtu – kadifice, šafranike, pupavice i eukaliptusa.
Vedrana aktivno revitalizira tradicijske tehnike manipulacije tekstilom i bojadisanja, oživljavajući zaboravljene zanate i vještine ručnog rada. U radionicama, koje je pokrenula s fokusom na invazivne biljke, nametnike i otpadno bilje, približava ovu kompleksnu tehniku široj publici. Time potiče svijest o važnosti ekološke i održive proizvodnje, posebno u kontekstu suvremene modne industrije.
Što je bojadisanje?
Bojadisanje je drevna tehnika bojenja materijala koja se temelji na kemijskom procesu vezanja bojila na površinu tekstila, kože ili drugih supstrata. Stoljećima su prirodna bojila bila temelj ove vještine, a danas ponovno dobivaju na važnosti zahvaljujući rastućem interesu za održivu i ekološki osviještenu proizvodnju.
Za razliku od sintetskih bojila, koja se oslanjaju na jednostavne kemijske formule, prirodna sadrže kompleksne spojeve poput flavonoida, tanina i karotenoida. Upravo ti spojevi daju boji dubinu, nijansiranost i karakter, čineći svaki rezultat jedinstvenim. U kulturama drevnog Mediterana – među Feničanima, Egipćanima, Grcima i Rimljanima – bojadisanje je bilo cijenjeno kao zanat koji je zahtijevao znanje, strpljenje i preciznost.
Vedrana Peček opisuje bojadisanje kao vještinu kemijskog izdvajanja i vezanja bojila iz prirodnih izvora – biljnih, mineralnih ili životinjskih – uz pomoć močila, tvari koja služi kao fiksator. Močilo osigurava da boja ostane postojana: stabilna na pH vrijednosti, otporna na UV zračenje i pranje, uz minimalno izbjeljivanje. Poznavanje kemije ključno je za razumijevanje zašto određene biljke daju bolje rezultate, a Vedrana je svoja istraživanja provodila u laboratoriju fakulteta, koristeći specijalizirane uređaje za analizu i testiranje materijala.
Zbog složenosti procesa, Vedrana svjesno koristi izraz bojadisanje umjesto bojanje. "Obje su riječi točne," objašnjava, "ali iz poštovanja prema načinu rada volimo koristiti riječ bojadisanje jer ona razlikuje masovnu od male, spore i ručne proizvodnje. Zbilja bismo trebali više cijeniti takve stvari."
Umjetnost s korijenima u prirodi
Vedranin pristup bojadisanju nije samo tehnički, već duboko osoban i promišljen. Sama sakuplja biljke, priprema tkanine i ukrašava marame koristeći specifična bojila. Lokalni izvori su joj prioritet – ne samo zbog dostupnosti, već i zbog etičkog odnosa prema okolišu. Njezin rad utjelovljuje sporost, pažnju i poštovanje prema prirodi, a radionice koje vodi postaju prostor susreta, učenja i zajedničkog stvaranja. Vedrana mi je pokazala da iza svake marame, svakog pigmenta i svakog poteza kista stoji znanje, iskustvo i ljubav prema zanatu. I da prirodne boje, koliko god bile nježne i poetične, imaju svoju strogu kemijsku logiku.
Evo nekoliko pravila od kojih ona ne odstupa i to s razlogom:
- Vrsta tkanine je ključna: pamuk, svila, lan, vuna, svaki materijal reagira drugačije na prirodna bojila. Vedrana najviše radi sa svilom i žuticom. Žutica je nebijeljena, neiskuhana tkanina platnenog veza, prepoznatljiva po žućkastoj boji i sitnim "mrljicama" od pamučnih sjemenki. Zahvalna je za bojadisanje jer bojila na njoj ostaju intenzivna, postojana i dugotrajna. Uz to, njezina proizvodnja zahtijeva znatno manje vode, što je čini ekološki prihvatljivijom. Prije bojadisanja, tkanina se pere na 60 °C kako bi se uklonile nečistoće i pripremila površina za vezanje bojila.
- Bez močila nema postojanosti – to je fiksator koji osigurava da boja ostane stabilna i ne ispere se nakon prvog pranja.
- Biljke se ne biraju nasumce – neke daju intenzivne boje, druge blijede, a kemija iza toga je mala znanost.
- Priprema tkanine je obavezna – prije bojenja, tkanina mora proći proces predobrade kako bi uopće mogla primiti boju.
- Vrijeme i temperatura su presudni – bojadisanje nije brzinski DIY projekt, to je proces koji traži strpljenje i preciznost.
1. Biljna bojila
Pod pojmom prirodna bojila podrazumijevamo tvari koje se mogu ekstrahirati iz biljaka, minerala i životinjskih izvora. Biljke nude najširi spektar boja, a bojila se mogu dobiti iz različitih dijelova poput korijena, kore, lišća, cvjetova, sjemenki, bobica, pa čak i gljiva i lišajeva. Među najpoznatijim biljnim izvorima su: broć (Rubia tinctorum), livadna broćika (Galium mollugo), žuta rezeda (Reseda luteola), sać (Isatis tinctoria), bezmirisna kamilica (Tripleurospermum inodorum) te kora johe (Alnus glutinosa), koja se nekad koristila za bojadisanje kože. Mnoge od ovih biljaka rastu u lokalnim šumama, poljima i vrtovima, a od proljeća do jeseni mogu se lako naći u prirodi.
Prirodna bojila klasificiraju se prema kemijskoj strukturi u nekoliko skupina: flavonoidi, dihidropirani, indigoidna, antrakinonska, karotenoidna, naftokinonska i antocijanidna. Flavonoidi, na primjer, daju žute tonove i nalaze se u korama luka, dok indigoidna bojila, poput onih iz indigovke (Indigofera tinctoria), daju plave i crne nijanse. Antrakinonska bojila temelj su crvenih tonova, a karotenoidi su zaslužni za narančaste i žute boje prisutne u nevenu, kadifici i pupavici. Naftokinonska bojila nalazimo u kani i ljuskama oraha, a antocijanidna bojila daju boje bobicama, jabukama i povrću, ali su vrlo osjetljiva na pH vrijednost.
2. Mineralna i životinjska bojila
Mineralna bojila dolaze iz tla i stijena, a najpoznatiji pigmenti su lapis lazuli, azurit, malahit, oker i umbra. Njihova boja može se dodatno mijenjati prženjem, čime se postižu intenzivniji tonovi. Životinjska bojila, iako rjeđa, također imaju dugu povijest, a najpoznatiji su košenil dobiven od štitastih uši (Porphyrophora polonica i P. hameli) te pigment iz morskog puža volaka.
Močila – ključ postojanosti boje
Prirodna bojila kemijski se dijele na direktna i indirektna. Direktna bojila imaju sposobnost vezanja na tekstilna vlakna bez dodatnih sredstava, dok se u slučaju indirektnih bojila koristi močilo – metalna sol koja omogućuje stabilnu i trajnu vezu između bojila i materijala.
Najčešće korištena močila su:
1. alaun (KAl(SO₄)₂·12H₂O) – bijeli prah koji se koristi za postizanje svijetlih tonova i visoke otpornosti na sunčevu svjetlost,
2. željezov sulfat (FeSO₄·7H₂O) – daje tamnije, zemljane nijanse i dubinu boji.
Iako se močila primjenjuju u malim količinama, njihova uporaba zahtijeva pažljivo rukovanje, zaštitnu opremu i odvojeno posuđe zbog potencijalne reaktivnosti. Močila (engl. mordants) imaju ključnu ulogu u procesu bojadisanja jer povećavaju otpornost boje na UV zrake, pranje i habanje, čineći obojenje dugotrajnim i stabilnim. Povijesno gledano, prvi su ih koristili drevni Egipćani, a rimski prirodoslovac Plinije Stariji opisuje njihovu tehniku kao revolucionarnu za svoje vrijeme.
Eksperimentalne metode bojadisanja
Među suvremenim tehnikama ističu se ice dye i bundle dye koje se oslanjaju na fizičke procese i biljne izvore boje bez potrebe za sintetskim kemikalijama.
Metoda ice dye koristi led kao medij za prijenos boje na tkaninu. Bojilo se prethodno priprema uz dodatak alauna kao močila i zamrzava u obliku kockica, koje se zatim raspoređuju po površini materijala. Kako se led polako otapa, boja se postupno upija u vlakna, stvarajući nježne, razlivene organske uzorke. Ova tehnika posebno je pogodna za osjetljive tkanine jer ne zahtijeva zagrijavanje.
Metoda bundle dye temelji se na izravnom kontaktu svježeg ili suhog biljnog materijala s tekstilom prethodno tretiranim alaunom. Bilje se polaže na površinu tkanine, koja se zatim smota i izlaže pari. Toplina i vlaga omogućuju prijenos pigmenata, a rezultati ovise o vrsti biljke, strukturi vlakna i načinu pripreme. Uz dodatne korake, poput obrade materijala prije bojadisanja, moguće je postići raznolike tonove i teksture. Dio materijala dodatno se može obraditi željezom kako bi se tonovi boje produbili i promijenili.
Obje metode naglašavaju sporost, ručni rad i nepredvidivost rezultata, čime se prirodno bojadisanje pretvara u proces koji je istovremeno znanstven i poetski. Zbog kompleksnosti i bogatstva, prirodna bojila ne daju jednolične tonove, već tako obojene tkanine uvijek imaju međusobno usklađene nijanse. Upravo ta nepredvidivost i tonska harmonija čine prirodno bojadisanje posebnom umjetnošću spojem znanosti, tradicije i osobnog izraza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....