Živice ili žive ograde u osnovi su oblik barijere koja je nastala zbog čovjekove potrebe da ogradi svoje vlasništvo. Unatoč tome što trebaju predstavljati prepreku one imaju ulogu stanice za migracije i rubnog staništa koje podržava velik broj biljnih i životinjskih vrsta. U ekološkom smislu, žive ograde između poljoprivrednih površina predstavljale su i još predstavljaju oblik životnog prostora s iznimno velikom bioraznolikošću. Razvojem intenzivne poljoprivrede i okrupnjavanjem parcela njihov se broj znatno smanjio, što je ujedno značilo i smanjenje staništa divljih vrsta, ali i probleme s erozijom tla koju uzrokuje vjetar.
U kućnim vrtovima i manjim imanjima žive ograde su također praktičan način ograđivanja parcela. Ovdje se javlja problem što one u pravilu predstavljaju monokulturu samo jedne vrste. Da bi se dobio što pravilniji izgled, uvode se strane i egzotične vrste, a živice se često orezuju na vrlo formalan način. Rezultat je toga vrlo pravilna živa ograda koja ponekad zahtijeva tretiranje kemijskim sredstvima jer je sklonija obolijevanju. Na ovakav način dobiva se prilično siromašno stanište kojem je potreban konstantan angažman i pojačana njega.
Kao prirodna i korisna alternativa, tu su “divlje” živice. Njihove koristi su mnogostruke. Prije svega privlače ptice, kukce i divlje životinje i time povećavaju prirodno bogatstvo u našoj neposrednoj blizini. Osim što su stanište ili samo prolazna postaja divljim životinjama, živice su dobra zaštita od vjetra, a ponekad i od zapadnog sunca. Ne smije se zanemariti ni estetski kriterij jer će takva ograda vašem vrtu, dvorištu ili imanju dati prirodniji izgled s brojnim atraktivnim vrstama bilja. Promatrajući biljke i životinje, prateći njihov razvoj i odnose te promjene tijekom godišnjih doba, možemo dobiti iznimno korisno mjesto za učenje o prirodi.
KONCEPCIJA
Koncepcija divlje živice temelji se na stvaranju staništa koje će podržavati biljni i životinjski svijet, a ujedno koristiti i čovjeku. Sastav živice varira ovisno o tome koju skupinu životinja želimo privući odnosno podržati te koju korist želimo dobiti od nje.
Osim onoga što želimo, moramo razmisliti i o tome koja su nam ograničenja u prostoru te koji bi se problemi mogli javiti. Prije svega moramo osigurati da zaista možemo održavati živicu u dobrom stanju i zato treba razmisliti o tome koliko vremena i truda možemo uložiti u njezino održavanje. Ako imamo na raspolaganju vrlo uski pojas koji nas dijeli od susjeda, svakako nećemo saditi visoke grmove ili mala stabla, nego ćemo naći neku prihvatljiviju varijantu koja zauzima manje mjesta. Ako imamo dovoljno prostora, treba obratiti pozornost na to koliku će nam sjenu stvarati živica i hoće li nam to stvarati probleme. Potrebno nam je i osnovno poznavanje biljnih vrsta i njihove fiziologije, a čak i ako ga nemamo, u današnje je doba vrlo lako doći do informacija o baš svakoj poznatoj biljci na svijetu.
Struktura živice mora podržavati što veći udio “staništa” na što manjem prostoru. Zato se planira u nekoliko slojeva, čiji broj i sastav ovisi o našim mogućnostima i željama. Kao najviši sloj služe manja ili veća stabla, a to je moguće ostvariti na većim imanjima, gdje nema problema s prostorom. Središnjim slojem mogle bi se nazvati grmolike biljke od 2 do 4 m visine, zatim slijedi sloj trajnica i niskih grmova koji ne prelaze 0.5 do 1 m visine i sade se ispred visokog grmlja. Ispod toga moguće je još imati sloj nižih zeljastih ili sezonskih biljaka, a ispod toga čak i sloj vrlo niskih biljaka, poput šumske jagode ili pokrivača tla poput bršljana.
Ako živicu gledamo u presjeku ona bi, pojednostavljeno gledajući, trebala izgledati poput trokuta ili trapeza odnosno biti široka pri bazi i uža na vrhu.
Na taj je način svaka biljna vrsta optimalno osunčana. Nizanjem nekoliko vertikalnih slojeva možemo stvoriti bogatije stanište koje će na relativno maloj površini podržavati veći broj vrsta.
Većina ptica za svoje prirodno stanište bira područje u kojem se mogu zakloniti, graditi gnijezda na sigurnom, a ujedno imati pregled nad širokim područjem s kojeg dobavljaju hranu. U prirodnim staništima to su rubovi šuma, a na područjima u kojima čovjek ima znatniji utjecaj to su upravo živice. Za gniježđenje im je najbolje osigurati gusto i visoko grmlje na koje se ne mogu popeti predatori poput obične kućne mačke. Ako je to grmlje ujedno trnovito, ptice će imati savršeno siguran dom. Budući da su izložene opasnostima u razini tla, kod hranjenja su im pogodniji visoki grmovi. Grmlje s bobičastim plodovima služi pticama kao izvor hrane, a ako zadržava plodove od kasne jeseni do proljeća, često će biti i jedini prirodni izvor lako dostupnih hranjiva.
Velik broj letećih kukaca oprašivača, poput pčela, bumbara i leptira, privlači cvijeće odnosno cvjetni nektar. Logično je da im osiguramo što veći broj cvatućih biljaka. Budući da njihovi prirodni neprijatelji velikim dijelom ne spadaju u porodicu sisavaca, praktički je svejedno na kojoj će visini imati izvor hrane i zadržavati se. Neke se vrste ptica hrane i kukcima pa bogata mješovita ograda može napraviti pravi zatvoreni ekosustav. U posljednje vrijeme najveći je neprijatelj kukaca čovjek, odnosno pesticidi koji neselektivno ubijaju sve vrste kukaca. Zato je dobro malo pripaziti ako su u blizini oranice ili vrtovi u kojima se upotrebljavaju pesticidi. Neke vrste, poput porodice kornjaša, ličinke polaže u trula stabla ili panjeve. Zato je dobro uvijek ostaviti pokoji panj ili komad grane unutar živice. Osim koristi za kukce, možda se s vremenom pojave i jestive gljive.
Sisavci i vodozemci najviše se zadržavaju u prizemnom sloju. Koristi od živice mogu imati jež, miš, zec, razni gmazovi i vodozemci, poput žabe ili daždevnjaka. Čak i ako ne obitavaju u živici, životinje će je rado posjetiti zbog obilja hrane kao što može biti slučaj posadimo li lješnjak za vjeverice. Gledajući u suprotnom smjeru možda živicom želimo i spriječiti neke životinje da posjećuju vrt. Ovdje je dobar primjer srna za koju živica treba biti vrlo gusta do visine od dva metra, a za divlju svinju dovoljna je visina od jednog metra čvrstog šipražja.
Gledamo li divlju živicu samo kao komponentu vrtnog dizajna, ona ima estetsku i funkcionalnu komponentu. Po funkciji ona štiti od pogleda, sprečava prolaz i kretanje, štiti od sunca i vjetra. Može biti i koristan izvor hrane. Gledajući s estetskog aspekta, takve živice mogu biti iznimno atraktivne s velikim brojem raznolikih tekstura lišća, cvatućih vrsta i šarenih bobica. Ako je dobro posložena, takva živica će biti atraktivna tijekom cijele godine, a izgled joj se može mijenjati doslovno iz tjedna u tjedan.
Kod divlje živice teško ćete “postići” da obavlja samo jednu funkciju. Ona će biti i lijepa i korisna i kvalitetno stanište za brojne životinje.
Pri izboru biljaka za živicu biramo one vrste koje najbolje podržavaju životinje koje želimo vidjeti. Uvijek je dobro imati nekoliko različitih vrsta koje u različito vrijeme listaju, cvjetaju i daju plod. Zimzelene vrste također su dobro došle. Naravno, potrebno je poštivati i klimatske zahtjeve, a dobro je posaditi dovoljno autohtonih i udomaćenih vrsta kako bi se pomoglo očuvanju lokalne flore. Biljke se sade u slojevima na način da se izbjegava međusobna konkurencija. Prvo se posadi temeljni sloj odnosno sloj najviših biljaka. Ispred njega dolazi sloj nižega grmlja i trajnica, a u podrastu ili prizemnom sloju imate priliku uzgajati niske trajnice i sezonske biljke.
Koncepciju živice prilagodite prostoru u kojem se nalazi. Ako imate samo jedan metar širine, moći ćete održavati maksimalno dva sloja odnosno srednje visoko grmlje i niže trajnice. Raspolažete li s pet metara za širinu živice, tu možete uključiti cijelu paletu visinskih slojeva počevši od malog drveća, grmlja, trajnica pa do sezonskog cvijeća.
VRSTE ZA ŽIVICU
Ovisno o tome u kojem se klimatskom pojasu nalazite, odaberite prigodne biljne vrste. Najveći izbor bilja dolazi iz kontinentalnog klimatskog pojasa u kojem su nizinska i pretplaninska područja. U mediteranskom području odnosno prostoru krša izbor bilja nešto je više ograničen, ali ovdje se mogu napraviti i neka zanimljiva staništa u kombinaciji sa suhozidima.
Ovdje će biti navedene samo neke karakteristične biljke, jer konačni je popis znatno širi.
Glog (Crataegus spp.). Visoki grm ili malo stablo koji prosječno naraste 6 metara, ali se vrlo lagano može orezivati i držati niskim. Postoji crveni glog (Crataegus oxyacanhta) i bijeli glog (Crataegus monogyna) i u prirodi se javljaju na širokom ekološkom području, a posebno na rubovima šuma. To je jedna od najboljih biljaka za živicu s brojnim kvalitetama. Cvjetovi su medonosni i privlače kukce. Bobice su najkvalitetnije u jesen pa su idealna hrana za ptice. Dijelovi biljke jestivi su pa se mogu koristiti u ljudskoj prehrani. List i cvijet su ljekoviti i upotrebljavaju se za čajeve. Grane su trnovite i mogu biti idealno mjesto za savijanje ptičjih gnijezda.
Drijen (Cornus mas). To je samonikla i vrlo česta biljka u gotovo svim hrvatskim predjelima. U prirodi raste na osunčanim rubovima šuma, uz suhozide i na ogradama. U proljeće je među prvim biljkama koje procvatu i izvor je hrane za pčele. Ako je na sunčanom području, tijekom ljeta će razviti mnoštvo plodova koji su spremni za konzumaciju u kasno ljeto. Osim za ptice i ostale životinje, plodovi su iznimno zdravi, puni antioksidansa i C vitamina, i pogodni za pravljenje džemova, rakija ili sušenje.
Lijeska (Corylus avellana) je grm s više izdanaka, rjeđe drvo. Raste samoniklo u nizinskim šumama i šikarama, a uzgaja se i kao voćna vrsta. Cvate resicama od siječnja do ožujka i daje pčelama obilje prvog dragocjenog peluda. U kasno ljeto razvija lješnjake koji služe kao hrana vjevericama i ostalim glodavcima, kukcima, pticama i, naravno, ljudima. Može se orezivati, a ako je pustimo da raste kako želi, može zauzeti mnogo prostora i narasti do 6 metara u visinu.
Od stablašica i visokih grmova za živice se mogu koristiti i trušljika (Rhamnus frangula), trnina (Prunus spinosa), bazga (Sambucus nigra), sve vrste niskih voćaka, ali i mnoga druga manja stabla. Na Mediteranu je vrlo korisna planika (Arbutus unedo) koja dugo cvate i razvija lijepe hranjive plodove tijekom ljeta i rane jeseni.
Tisa (Taxus baccata) je zimzeleni grm pogodan za orezivanje. Biljka je u prirodi vrlo ugrožena zbog svog kvalitetnog drveta i zaštićena je vrsta. Svi dijelovi biljke su otrovni osim crvenih mekanih dijelova bobice koje jedu ptice. Može služiti kao dobro mjesto za skrivanje pticama i životinjama.
Jorgovan (Syringa vulgaris). Srednje visoki grm koji u proljeće razvija mirisne grozdaste cvatove i privlači pčele, leptire i ostale kukce oprašivače. Budleja, ljetni jorgovan ili na engleskom jeziku butterfly bush (Buddleia davidii) cvate tijekom cijelog ljeta pa do rane jeseni i izvrstan je za privlačenje leptira. Iz zajedničkog busena raste niz grana na kojima su grozdasti cvjetovi ugodnog mirisa.
Pirakanta ili vatreni trn (Pyracantha coccinea) ukrasni je grm prilagođen kontinentalnoj klimi. U proljeće mirisni bijeli cvjetovi privlače mnogo pčela i leptira. Kasnije razvija narančaste ili crvene plodove koji se zadržavaju na granama do prvih snjegova, kad je već odavno otpalo lišće. Upravo zbog trnovitosti grana i boje plodova u kasnu jesen biljka i jest dobila naziv vatreni trn. Osim što je dobra zaštita pticama za gnijezda, plodovi osiguravaju hranu u zimsko doba.
U prednji plan živice moguće je zasaditi brojne niske grmove s bobičastim plodovima. Od svih vrsta ribizla i ogrozda (Ribes spp.), preko aronija (Aronia spp.) pa do malina i kupina (Rubus). Plodovi su korisna hrana za mnoge vrste životinja i, naravno, ljude, a cvjetovi u proljeće hrane kukce oprašivače.
Od niskog grmlja i trajnica koje privlače oprašivače mogu se izdvojiti ružmarin (Salvia rosmarinus), lavanda (Lavandula spp.) i suručice (Spiraea spp.), a razne dunjarice (Cotoneaster spp.) svojim crvenim plodovima hrane ptice u jesen.
U prizemnom sloju moguće je posaditi stotine raznih vrsta trajnica i cvjetnica koje će svojim cvatom i plodovima hraniti sve vrste životinja. Možemo birati od šumskih vrsta, poput mrtve koprive (Lamium spp.) ili šumske jagode (Fragaria vesca), preko divljih livadnih vrsta poput stolisnika (Achillea millefolium) pa do cvjetnica poput cinije (Zinnia elegans) ili klinčića (Dianthus spp.)
Iskusniji vrtlari mogu pokušati s biljkama penjačicama i povijušama jer se tu mogu naći neke stvarno korisne vrste. Penjačice se u pravilu sade tek kad je formirana živica tako da se ne dogodi situacija da svojim bujnim rastom zaguše mladi grm. Divlja ruža, šipak ili pasja ruža (Rosa canina) cvate u proljeće i rano ljeto, a u kasnu jesen razvija crvene plodove također zvane šipak, s vrlo visokim udjelom vitamina C. Od njih se rade izvrsni pekmezi, čajevi ili likeri. U mediteranskom području imamo šparogu (Asparagus officinalis) s vrlo ukusnim izdancima. Bršljan je jedna od naših najčešćih puzačica koja jednako uspješno zauzima horizontalne i vertikalne površine. Ako daje cvjetove, bit će vrlo važan izvor hrane za kukce u hladnim mjesecima godine.
