Istraživački centar Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu uskoro će se početi graditi modularnim principom, prema projektu poznatog arhitekta Dinka Peračića, ured ARP - dinkoperacic, i građevinara Davida Kuzmanića, Kuzmanić&Šimunović projekt -kuzmanic-simunovic. Riječ je o dogradnji novog paviljona fakulteta koji se nalazi na Splitu 3, koji ima tri zgrade povezane mostom, preko kojeg se novi dio spaja na postojeći sklop.
Projekt je dobio građevinsku dozvolu, očekuje se odabir izvođača i skori početak radova.
Priprema terena
- U prizemlju će biti smještene predavaonice, povezane s vrtom u kojem se mogu okupljati studenti i nastavnici. Na katovima se nalaze znanstveni i edukacijski laboratoriji i radni prostori nastavnika i istraživača. Na krovu će biti izdvojeni tehnički pogoni i terasa otvorena za druženje i nastavu - kaže Dinko Peračić te dodaje da će zgrada imati četiri etaže i nadgrađe.
Gradit će se modularnom gradnjom, od samostalnih čeličnih modula koji se tvornički proizvode, donose i postavljaju gotovi na lokaciji. Prije njihova postavljanja nužno je pripremiti teren i temelje. Nakon postavljanja, slijede manji radovi na finalizaciji unutrašnjeg uređenja i postavljanju namještaja i opreme.
Splitski Medicinski fakultet trebao je hitno stvoriti nove prostore za svoj istraživački centar, jer se postojeći više ne mogu koristiti. Za velik broj znanstvenih projekta i vrhunsku znanost bilo je vrlo važno u kratkom roku pronaći adekvatan prostor. Kao efikasno i brzo rješenje predložena je gradnja industrijski proizvedenim modulima. Tako se omogućuje brza izgradnja koja trajno može zadovoljiti potrebe fakulteta.
Arhitektura kroz igru
- Module može proizvesti nekoliko tvornica u Hrvatskoj, što olakšava izvedbu i smanjuje troškove transporta. Pritom potiče lokalnu ekonomiju i tehnologije. Osim toga ona omogućuje industrijsku kontrolu kvalitete konačnog proizvoda, što je inače uvijek poseban izazov u graditeljstvu. Čelična konstrukcija modula, koji su relativno malih raspona, omogućuje da zgrada ima malu ukupnu težinu, što je čini manje ugroženom od potresa - ističe arhitekt D. Peračić, koji je jedan od autora Građevinskog fakulteta u Osijeku.
Pravilni moduli, uredno složeni i povezani, daju mogućnost različitih organizacija prostora. Moguće ih je i jednostavno naknadno reorganizirati. Projektiranje je drugačije od onog za klasičnu gradnju, ali zbog korištenja standardiziranih proizvoda moguće ga je efikasnije organizirati. Modularna je gradnja, dodaje Peračić, odlična kada trebamo graditi brzo, precizno i lagano.
Za projekt dogradnje Medicinskog fakulteta izradili su kompletnu projektnu dokumentaciju, znači sve faze, i dobili građevinsku dozvolu u manje od četiri mjeseca. To je ekstremno kratak rok, koji je bio moguć samo uz veliki entuzijazam svih uključenih strana. Također, fakultet, gradska uprava i ministarstva su dala maksimum.
Ipak, znanstvenike koji će tu raditi možda i cijeli životni vijek i njihove studente ne može se samo smjestiti u naslagane standardne stambene module. Tu dolazimo, kaže arhitekt, do osnovnog problema modularne gradnje, a to je dizajn.
- Ljudi module doživljavaju kao privremena rješenja, brza i efikasna, ali ne i kao mjesto u kojem bi trajno živjeli ili radili. Čak i kad su atraktivno oblikovani, nismo uvjereni da je to solidna i kvalitetna gradnja. Odaju ih spojevi, završne plohe i vibracije. Međutim, to sve može se riješiti kvalitetnim dizajnom. Kod modularne gradnje arhitektura se stvara kroz igru s pravilima slaganja elemenata. Od izgleda modula, važnije je kako ste ih međusobno posložili. Samo oblaganje i dekoriranje nije rješenje, ako se prije ne sastavi kvalitetan prostor - objašnjava Peračić i dodaje da je njihov zadatak bio, umjesto standardne gradnje, profesorima i studentima ponuditi arhitekturu u kojoj će se osjećati dobro i koja će biti trajno i ugodno mjesto za rad.
Terase, svjetlarnik...
Tome su arhitekti doskočili tako da su gotovo sve radne prostore orijentirali prema jugu i zapadu, prema pogledu na more. Potpuno su ostaklili njihova pročelja. Da bi to napravili, a da ne bi trebali stalno klimatizirati prostor, dodali su prazne module s terasama koji služe kao zaštita od sunca. Ovako je svaki laboratorij i ured dobio prirodno svjetlo i zrak bez pretjeranog osunčanja. Dodatno svaki je time dobio i terasu. Obično depresivan hodnik u sredini zgrade dobio je svjetlarnik po cijeloj visini. Na njegovom vrhu otvaraju se prozori, tako da se može pustiti zrak da prirodno cirkulira i tako ventilira i hladi sve prostore. Velika količina svjetla s prirodnim zasjenjenjem i prozračivanjem, terasa i pogled prema moru, inače baš, kaže Peračić uz osmijeh, i nisu česti u radnim prostorima. Moduli su ostakljeni i prema središnjem hodniku. Stakla su djelomično neprozirna, ali i dalje se zadržava osjećaj povezanosti cijelog prostora zgrade i daje dodatno svjetlo na prostorima kretanja i susreta. Na svim etažama predviđena su proširenja za druženje i zadržavanje. U prizemlju je postavljena otvorena učionica, kao mjesto neformalnog učenja i okupljanja, naravno povezana s vrtom.
Također, koristi se i najveća standardna visina modula, tako da se gubi osjećaj niskog stropa. Ojačani su slojevi na konstrukciji kako bi se smanjile vibracije i buka. Povećana je toplinska izolacija. Čelična konstrukcija se dodatno zaštićuje zbog blizine mora. Na ovaj način očekivana trajnost zgrade je više od 50 godina.
Pravilan bijeli raster modula uklapa se u okružje i odgovara pravilnim rasterima okolnih zgrada, posebno velikoj fasadi bolnice u pozadini.
- Postavili smo u projektu velike tegle za biljke penjačice na svim katovima zgrade. Plan je u njih i na tlu posaditi bugenvilije, koje će se razvijati i ispreplesti s bijelim okvirima modula. One dugo žive, sezonski se mijenjaju, cvatu intenzivnom lila bojom, njišu se na vjetru i ovise o brizi. One su priroda koja će oblikovati ovaj prostor, kao i prirodno svjetlo, zrak, sunce, pogled na more i ljudi. Konstrukcija samo to drži na okupu - zaključuje arhitekt.
