KOSTARIKA, PANAMA I NIKARAGVA Velika turneja zelenim zemljama centralne Amerike

Pogled se pruža na sve četiri strane. Sjedim na drvenom podu, upirem pogled u neko bujno tropsko stablo, istodobno slušajući zujanje, kriještanje i mrmorenje stanovnika džungle. Između krošanja se mreška pomalo divlje karipsko more. Ugodno je toplo, na koži osjećam povjetarac. Vjetrić slobodno struji kroz sa svih strana otvorenu salu za jogu u kojoj se nalazim. Kat ispod je trgovina organskom čokoladom. Tri mladića vraćaju se s daskama za surfanje pod rukom s plaže. Jedan pas lijeno hoda iza dvije djevojke koje sa sokom od iscijeđenog voća u ruci hodaju zemljanom stazicom prema bungalovu utisnutom u šumu. Usput fotografiraju zalazak sunca. Trenutak koji opisujem zvuči kao scena iz snova nekog hipstera. Međutim, to je uobičajeni završetak dana u usporenom i mirišljavom mjestu Puerto Viejo de Talamanca, karipskom seocetu na istočnoj obali Kostarike.

Kostarika se u svijetu brendira kao destinacija za ekološki turizam. Dok ja guglam pokušavajući doznati više o njezinoj povijesti, nailazim na informaciju da je nedavno 150 dana za redom koristila isključivo obnovljive izvore energije. Riječ je pritom o zemlji smještenoj u jednu od najsiromašnijih regija svijeta. Kostarika je, kažu, Švicarska centralne Amerike. No, prije samo nekoliko desetljeća čak 70 posto njezinih šuma bilo je posječeno. Zahvaljujući kampanji koju je, šokiran opsegom devastacije jednog od svjetskih hotspotova prirodne raznolikosti, pokrenula skupina američkih znanstvenika, uništavanje Kostarike napokon je prekinuto, a priroda se oporavila. Danas je to pravi prirodni raj, idealna destinacija za tražitelje utočišta od gradskog smoga, putnike koji vole aktivan odmor ili roditelje s malom djecom, koji bi da neke od omiljenih egzotičnih životinja maleni vide i izvan Animal Planeta.

Baš po svemu Kostarika je mjesto napravljeno za uživanje. Nije samo riječ o spomenutom mjestašcu u kojem je započelo naše putovanje Kostarikom, Nikaragvom i Panamom.

U jedno možete biti sigurni, ponuda za aktivnosti je napretek. Treking, penjanje, rafting, ronjenje, surfanje, snorklanje, plivanje, pecanje, joga, jahanje, planinarenje, škole španjolskog jezika, volontiranje sa životinjama... vulkani, izvori vrele vode, vodopadi, nacionalni parkovi, kišne šume, duge pješčane plaže, gotovo crne vulkanske obale... i sve to u najljepšem izdanju u ovoj šumskoj zemlji od koje četvrtina otpada na nacionalne parkove. Nudi se apsolutno sve. Kao i recimo zipline. Ako niste znali, Kostarika je zemlja u kojoj je on izmišljen - isprva kao platforma znanstvenicima koji su proučavali životinje na poluotoku Osa. Vrlo brzo osvanuli su i u magličastoj kišnoj šumi kraj Monteverdea, u kojoj možete vidjeti (i čuti) neke od 838 vrsta ptica koje obitavaju u ovoj zemlji.

Priznajemo, nismo popustili zovu komercijalizacije prašuma. U Monteverdeu smo se okušali u jednoj od tura. Nakon desetak etapa koje postaju sve drastičnije, tek na kraju vas dočeka prava stvar. Stisnuli smo zube, odšetali dvadesetak metara dugom daskom, stali na rub, zatvorili oči, prizvali svu hrabrost koju imamo i - skočili. Sa 80 metara. Jednom i više nikada. Što ne znači da vi nećete otkriti ljubav za adrenalinske sportove.

Na opuštanje nakon tog stresa najbolje je otići do vulkanskih izvora pokraj La Fortune, što smo sa zadovoljstvom i učinili. Oni odmorniji mogu se pokušati popeti na jedan od vulkana među kojima se stisnuo ovaj slatki mali grad. Oni koji bi radije "chilali" savršenu priliku imaju u vrućoj vodi koja izbija na više mjesta oko grada. Oko La Fortuninih hot springsa izgrađen je niz resorta za luksuznu verziju uživanja u vulkanskoj vodi. Međutim, postoje i besplatni izvori na koje cijele kostarikanske obitelji dolaze nakon napornog dana na večernje kupanje u vrelim brzacima pod zvjezdanim nebom i tropskim krošnjama.

Kostarika je prepuna restorana koji nude vrhunsku svježu ribu - morskog psa, tunu, red snappera i mahi-mahi, za po, za hrvatske pojmove, sasvim povoljnim cijenama, a što se gastronomije tiče, najbolji dojam ostavlja na gurmane željne zdrave prehrane. Posvuda se mućkaju shakeovi i prodaje voće. Lokalni favoriti su banane, ananasi i kokosi koji rastu na sve strane. Budući da je riječ o latinoameričkoj zemlji, kombinacije s grahom, rižom i mesom tu su za one koji žele nešto konkretnije, a s obzirom na to da je u ovoj zemlji zaista sve podređeno strancima, bez problema ćete pronaći zapadnjačku hranu, pa i neke druge svjetske kuhinje.

Glavni grad Kostarike San Jose na prvi pogled ne ostavlja naročit dojam. Urbano središte, načičkano podružnicama lanaca brze prehrane i sjedištima stranih kompanija te stari centar s kolonijalnim hotelom i kuće s prozorima prekrivenima rešetkama... Da, ovo je ipak zemlja Latinske Amerike. Siromaštvo je, kao i svugdje, i ovdje izvor kriminala i problema, a kao i svugdje, i ovdje je jedna od najvrednijih putničkih deviza dobra stara izreka "pamet u glavu" te izbjegavanje zloglasnih kvartova. Ali, bez obzira na to što je većini samo usputna stanica, date li mu šansu, San Jose će vam pokazati da ima šarma - svojim parkovima, starim knjižarama i antikvarijatima.

Na našem putovanju nismo imali prilike upoznati kostarikansku pacifičku obalu. Koliko smo čuli od samih Kostarikanaca, navodno je ponešto stradala pod naletom stranih investicija u hotelske lance. Zato dio istočne obale, gledajući s mora, izgleda nenaseljeno.

Naime, prema novom zakonu gradnja se ne smije vidjeti s te strane. Zakoni su vrlo strogi i kada je riječ o životinjama. Sasvim je uobičajeno da na stablu ispred svojeg prozora vidite ljenjivca ili da vam na krov sleti tukan. Međutim, egzotične životinje zabranjeno je zadržati kod kuće, a zoološki vrtovi kao takvi ne postoje. Životinje se mogu vidjeti u nekom od utočišta gdje se dovode pronađene ozlijeđene životinje ili napuštena mladunčad koja se, čim je to moguće, pušta natrag u prirodu.

Kostarika ima solidne autobuse - a to prijevozno sredstvo i Pan American Highway povezuju je sa susjednim zemljama. Ako ste u Puerto Vieju, zaista bi nevjerojatan propust bio ne otići u Panamu. Naime, od Puerta Vieja samo 90 kilometara udaljeni Bocas Del Toro apsolutni je biser u karipskoj škrinji s blagom. Ako se kojim slučajem nađete blizu, nikako ga nemojte propustiti. Tirkizno more, lanac otoka s lučkim mjestima i drvenim karipskim kućama kao iz piratskih romana...

Malim motornim čamcima lokalci za dolar ili dva prebacuju posjetitelje s jednog otoka na drugi, a ovako genijalno mjesto na zemljopisnoj je karti mnogih mladih Amerikanca pa je prepuno noćnih barova. Zapravo, ti barovi prepuni su i danju kada se također u njima "partija". Do Bocasa se stiže kombijem u organizaciji neke od lokalnih turističkih agencija. Kada dođete do granice, sići ćete i prijeći je pješice. I to je dio zabave, hodati starim, zahrđalim drvenim mostom preko rijeke s krokodilima. Nakon jednog od klasičnih trećesvjetskih graničnih rituala - lijepljenja naljepnice u putovnicu - dočekat će vas panamski kombi i odvesti vas do obale odakle ćete gliserom do panamskog arhipelaga.

Nikaravga je posve drugačija priča. U odnosu na Kostariku u kojoj se sve vrti oko prirode, Nikaragva je sirovo, neukroćeno, mjestimično uprljano arhitekturno predgrađe Kube, politički i kulturno nabijeno mjesto gdje možete doživjeti noćnu atmosferu hemingvejskog tipa. Do otoka Ometepe, koji se nalazi nasred jezera Nikaragva, vozi vas trajekt Che Guevara. Neka vas to ne zavara.

Grad Rivas, koji je odskočna daska za spomenuti otok, arhitekturno možda i podsjeća na Kubu. Međutim, predsjednik Nikaragve Daniel Ortega, u mladosti slavni ljevičarski revolucionar na čelu sandinističkog pokreta, danas je običan diktator afričkog tipa koji vlada u dekadentnoj raskoši i bogatstvu zajedno s obitelji i prijateljima. Navodno je tajni vlasnik najvećeg trgovačkog lanca u zemlji. A Nikaragva je i dalje jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta baš kao i u vrijeme prethodnih vladara, obitelji Somoza koja ju je koristila kao privatni ranč za goveda i plantaže banana i pamuka.

Ometepe za takve priče ne zna. Ovaj otok vulkana i netaknute prirode mogao bi biti i na kraju svijeta. Ovdje vrijeme kao da je stalo. Ili ne postoji. Dok sunce tone na obzoru, majke s djecom peru odjeću i sami sebe na obali jezera. Dok kroz šumicu po mrklom mraku tapkamo u smjeru naše sobe, nailazimo na ocean krijesnica koji oko nas u travi stvara nadrealan lightshow. Iduće jutro ispijamo kavu u kafiću improviziranom na terasi kolibe jedne obitelji dok oko nas šeću kokice. Na vrh kemijske olovke slijeće mi vilin konjic. Na otoku nema hotela, turisti se snalaze s privatnim smještajem. Veliki hit su farme preuređene u asketske B&B-je u kojima mladi zapadnjaci u izolaciji provode tjedne pa i mjesece. Još jedna opcija je ultrahipijevski hostel s jogom, meditacijom, tarotom i hipnozom.

Vraćamo se na kopno i vozimo pacifičkom stranom Nikaragve, prolazeći pašnjake, vulkane, a na sjeveru i plantaže kave. Autobusne karte smiješno su jeftine u Nikaragvi, ali vrlo povoljan je i rent a car. Međutim, ponekad se vozimo stiješnjeni među ventilatorima i živim kokošima ili s prstima u ušima jer iz zvučnika trešti neka centralnoamerička verzija Miše Kovača.

Grad Granada sviđa nam se zbog kolonijalne arhitekture i ugođaja. Leon nas šarmira prizemnicama živih boja i najboljim street foodom koji smo probali na cijelom putu. Svake večeri dvije obitelji iza katedrale postave štand s fantastičnim vegetarijanskim i mesnim kombinacijama kojih se ne bi posramio ni londonski Camden. Na krajnjem sjeveru zemlje, u sjeni Hondurasa, kanjon je Somoto, gdje izvire rijeka Coco. Zabačen je i izoliran i do njega rijetko tko stiže. Lokalni vodiči odvest će vas na šestosatno putovanje tijekom kojeg ćete skakati sa stijena, hodati, plivati i roniti dok ne dođete do njegova drugog kraja.

Krenete li dalje na istok zemlje, pejzaž će se potpuno promijeniti, a vi se ponovno naći na vegetacijski posve drugačijim Karibima. Mijenja se sastav stanovništva i arhitektura, mijenja se hrana, atmosfera. Iz grada Rame nakon dva sata divlje vožnje brodom po rijeci Rio Escondido dolazimo do Bluefieldsa. Ako ste željeli vidjeti kakav je život u gradu koji bi se mogao nazvati jednom od svjetskih rupa, na pravom ste mjestu. Vreli kreolski grad miriše na svježu ribu i opuštenost. Grad je osnovao jedan nizozemski pirat, a kasnije je postao mjesto zajedničkih bančenja nizozemskih, britanskih i francuskih gusara. On je i odskočna daska za otoke Corn, jednu od nadaleko najboljih destinacija za ronjenje, gdje je, kako čujemo, jastog jeftiniji od konzerve tune u trgovini.

Put na jug je dug - čitav dan potreban je da se ponovno dođe do granice s Kostarikom, jednog od ljepših graničnih prijelaza na svijetu, ptičje oaze kojom se prolazi brodom po rijeci San Juan. Ali takva je Centralna Amerika - ovdje su i granice kao s razglednice. Uzimamo autobus do glavnog grada, pa taksi do aerodroma, pa 11 sati letimo do europskog tla.

Foto: Shutterstock, privatna arhiva