U smjeni s...

Znate li tko stoji iza održavanja i proizvodnje zagrebačkih javnih satova?

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 03.12.2017. u 21:59

Upoznajte obitelj Lebarović koja je za javne satove u Zagrebu zadužena od  1953.!

Proveli smo dan u radionici u kojoj radi već šesta generacija urara obitelji Lebarović. Iako radnja postoji 70 godina, za održavanje i proizvodnju javnih satova u Zagrebu zaduženi su od 1953.

Tik-tak-tik-tak. Ako se dobro pripazi, zvuk se može čuti i s ulice. Ulaskom u radnju, on postaje još glasniji. Unutra su samo jedan radni stol u obliku slova L, staklena pregrada iza koje se obavljaju manji popravci i more, more satova. Jedan u obliku konja, drugi okrugli iza kojega stoji brončani radnik. Treći je veliki zidni s lancima i utezima u viktorijanskom stilu. Četvrti, pak, dječji s crtežom kao iz neke dječje serije. I taj zvuk koji nikada ne prestaje.

Povijest obitelji Lebarović na neki je način i mala povijest zagrebačkih javnih satova

 

Tik-tak-tik-tak. Iako u toj maloj prostoriji od 13 kvadrata zasigurno ima stotinu satova, i dalje je u vama osjećaj kao da u daljini čujete još pokoju kazaljku kako se okreće. To je zato što je ovo samo prednji dio. Iza zastora koji kao da je stopljen sa zidom krije se samo srce ove urarske radnje. Ondje je i njen vlasnik, Dalibor Lebarović. Ipak, da bismo došli do njegova "ureda", moramo proći mali hodnik, dvije prostorije te se dva puta penjati po stepenicama. On sjedi pred računalom i pregledava dojave iz Grada za popravak javnih satova.

 

- U ponedjeljak moramo pregledati meteorološki stup na Zrinjevcu. Svaki tjedan to radimo. Navijamo mehanizme, mijenjamo vrpcu koja pokazuje vlagu, pritisak i temperaturu zraka. Taj nam posao uvijek otvara radni tjedan - kaže Dalibor.

Urarska radionica Lebarović zadužena je za to da svi oni veliki satovi u Zagrebu idu točno. Većinu su oni i napravili, pa je red da ih i održavaju. Dalibor je pripadnik šeste generacije urara u svojoj obitelji, a ova njihova radiona na istome je mjestu već 70 godina.

Za izradu sata treba im 60 dana, a nakon što ga postave brinu da sljedećih 50 godina funkcionira

 

 

Ispočetka su bili specijalizirani za popravak zidnih satova i budilica, ali danas su im glavna preokupacija javni satovi. U jednoj godini naprave od dva do deset komada, ovisno o volji političara koji žele urediti neki novi trg. Osim Zagreba, pokrivaju cijelu Hrvatsku, pa posla ne nedostaje. Primjerice, sljedeći će postaviti u mjestu Bale u Istri, a Grad Zagreb je najavio nabavu još desetak novih.

Radionica je jedinstvena u Europi jer se nalazi baš unutar same trgovine

 

Princip izrade uvijek je isti. Nabave potrebni materijal, od stakla i željeza do elektronike, i od nule izrađuju sat. Potrebno im je 60 radnih dana, a sve se radi u njihovoj radnji u Maksimirskoj ulici. Ali baš sve. Izrezuju se staklo i kazaljke, radi se kutija u koju se postavlja mehanizam i sastavlja se elektronički kvarcni mehanizam koji pokreće sat.

 

- Kada napravimo sve potrebne dijelove, onda zovem kolegu koji ima dizalicu i kamion te on sve prenese na potrebnu lokaciju. Onda postavimo sat i brinemo se sljedećih 50 godina da on normalno funkcionira. To je vijek trajanja sata, odnosno stupa i kućišta, i onda je vrijeme za izradu novog primjerka - objašnjava Dalibor.

 

Iako izvana izgleda tek kao mala trgovinica sa satovima, zapravo je riječ o tvornici u malom koja se prostire na 140 kvadrata. Unutra je tokarski stroj uz pomoć kojega se rade osovine, pa urarska frezerica za zupčanike, pa još jedan manji tokarski stroj i jedna frezerica iz Drugog svjetskog rata. Tu je i velika glodalica za obradu materijala, a među svim tim našao se čak i motor Ferrarija.

- On je tu iz osobnog gušta. Osim ljubavi prema satovima, otac i ja dijelimo jednako veliku strast i prema automobilima. Tako da se osim zupčanika za satove unutar radione lako mogu pronaći i neki automobilski dijelovi. Ali šalu na stranu, ova naša radiona jedinstvena je u Europi jer svi urari imaju svoje radione negdje drugdje, dok je naša baš unutar same trgovine - kaže Dalibor. Rijetko tko bi pomislio da se sve to krije iza malih ulaznih vrata. "Veće je iznutra", rekao bi svaki obožavatelj serije "Doktor Who".

Postavljanje sata na Trg bana Jelačića

 

Ipak, radiona nije uvijek izgledala ovako. Ovdje u priču ulazi Zlatko Lebarović, Daliborov otac. On nam priča kako je sve počelo.

Moj otac Simeon Lebarović otvorio je na ovom mjestu svoju urarsku radnju. Ja sam tada imao samo 11 godina. Ispočetka nam je radiona bila samo dolje u prizemlju, a ovaj dio iza zastora bila je naša kuća. Isprva su nam glavni posao bile vekerice, dobivali bismo i po 15 na dan. U to je vrijeme bilo barem šest urarskih radnji u Zagrebu, što samo po sebi govori koliko se satova tada popravljalo - prisjeća se Zlatko.

Montaža sata u Utrini 1979

 

I onda su se 1953. godine stvari uvelike promijenile. Iz Općine Maksimir zamolili su Zlatkova oca da preuzme održavanje javnog sata na Kvaternikovu trgu, posao koji je do tada obavljao urar Mate Barač.

- Te je satove postavio urar Mirko Novak, koji je imao radionicu u Ilici 24. On ih je uvezao iz Austrije, od jedne poznate bečke tvornice, tako da su danas svi hrvatski satovi zapravo napravljeni prema bečkom modelu - kaže Zlatko. Nedugo nakon toga bili su zaduženi za održavanje svih javnih satova u Zagrebu, a 1980. napravili su i svoj prvi javni sat. Zlatkov otac nije dočekao taj dan. Preminuo je 1962. godine, nakon čega je radnju preuzela njegova majka Štefica. To je bilo samo na papiru jer sav je posao, zapravo, pao na Zlatka. Zanat je naučio od oca jer je škola koju je pohađao u to vrijeme bila općenita. Išao je u isti razred kao i autolimari, zlatari, bravari, pa se kod kuće zapravo specijalizirao za svoje zvanje.

Obitelj Lebarović

 

Isti put prošao je i njegov sin Dalibor. On je od rođenja okružen satovima, a odmalena je išao s ocem na teren i učio kako održavati satove. Bio je s njim kada su postavljali novi sat na Trgu bana Josipa Jelačića, kao i dok su održavali stari sat na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kako je odrastao, tako je znao sve više, pa i ne čudi činjenica da je sa 14 godina napravio svoj prvi sat - jednu malu budilicu.

Dalibor je od rođenja okružen satovima, a svoj prvi je napravio sa 14 godina

 

Dok sam išao u školu, znao sam i više od profesora. To je malo žalosno jer pokazuje da je već u moje vrijeme urarsko zanimanje počelo izumirati - kaže Dalibor te dodaje kako je danas problem još i veći. U svojoj radioni imaju tri radnika, ali nitko od njih nije po struci urar.

Dalibor i Zlatko Lebarović na Markovoj crkvi

 

Kako kaže Dalibor, jedan je hokejaš, drugi je vozač kamiona, a treći harmonikaš. Ipak, uče se, gledajući kako to rade istinski majstori svoje struke - Zlatko koji nosi u sebi onaj stari štih i Dalibor koji kroz elektroniku uvodi nove elemente u posao. Naime, Dalibor je radnju preuzeo 2002. godine, kada je njegov otac otišao u mirovinu.

Ipak, Zlatko se i dalje mota i pomaže po radioni ne skidajući svoju radnu, plavu uniformu, ali ističe kako je njegov sin uvelike modernizirao posao.

Materijal nabavlja iz Kine u velikim kontejnerima pa u jednoj turi dođe i po pet tona stakla, što je dovoljno za oko 50 velikih satova. Nešto takvo u njegovo je vrijeme bilo nezamislivo.

Dalibor Lebarović

 

Što se tiče budućnosti, ni Dalibor ni Zlatko nisu sigurni kako će ona izgledati. Idu iz dana u dan, radeći i održavajući satove. Ne zamaraju se previše pitanjem kako će njihova radiona izgledati za 30 godina. Nasljednici već jesu ovdje. Daliborovi kći Ema i sin Marko svako malo svrate u radionu, ali su oboje još premali da bi razmišljali o preuzimanju posla. Osobito Marko koji još nije ni krenuo u školu, dok se Ema u ovom trenutku vidi u nekoj drugoj karijeri.

- Zadnji put mi je rekla da želi postati veterinarka, ali vidjet ćemo. Možda ona bude prva djevojka urar u obitelji - kaže Dalibor te dodaje kako je polako već krenula njegovim koracima. Kad god ide popravljati javne satove, ona ide s njim, jednako kao što je on išao sa svojim ocem. Ne boji se visine pa joj ne smeta penjanje dizalicom, a i ne bježi od prašine i paučine u starim satovima. Ipak, Dalibor ne želi brzati, ali velike su šanse da obitelj Lebarović dobije i sedmu generaciju urara.

 

Foto: Marko Miščević/Hanza Media

Izvor: Magazin Like!

Izdvajamo

Iz drugih medija