Postoje mjesta u kojima se prošlost ne čuva iza stakla, nego se i dalje može dotaknuti rukama. Jedno od njih nalazi se u Svetoj Nedelji, gdje je Željko Ivković u Studiju 54 stvorio prostor posvećen starim zanatima, ručnom radu i znanjima koja su se nekoć prenosila s generacije na generaciju. U vremenu u kojem gotovo sve možemo kupiti gotovo, brzo i jednim klikom, njegov svijet funkcionira prema sasvim drukčijim pravilima. Ovdje su važni materijali, alati, strpljenje, znatiželja i, prije svega, vještina ruku.
Ivkovićev interes za rukotvorstvo nije nastao preko noći niti je počeo kao pomno osmišljen poslovni projekt. Njegovi korijeni sežu mnogo dalje, u djetinjstvo i potrebu da razumije predmete i svijet koji ga okružuje.
“Iskreno, teško mi je odgovoriti na pitanje tko je Željko. Od djetinjstva mi je bilo iznimno zanimljivo gledati kako svijet oko nas funkcionira i kakve tajne skrivaju obični predmeti koji nas okružuju. Skupljanje znanja i vještina počelo je kao hobi, koji je u nekom trenutku prerastao u studio u kojem ih sada prenosimo i drugima”, govori nam Željko.
Upravo je potreba za dijeljenjem svega onoga što je godinama učio i istraživao postupno oblikovala Studio 54. Ideja, kaže, nije bila nametnuta izvana, nego je došla sasvim prirodno.
“Oduvijek sam bio okružen raznim rukotvorinama i istraživao svijet koji me okruživao. U nekom trenutku pojavila se potreba za dijeljenjem tog znanja pa je studio kao mjesto razmjene znanja postao jako zanimljiva ideja. Ono što nam danas iznimno nedostaje jesu rukotvorine i ručna izrada. Kao ljudi oduvijek smo izrađivali i stvarali, a danas smo zanemarili taj dio svoje osobnosti, što se može vidjeti kada pogledamo oko sebe. Kreativnost je nešto što svi imamo u sebi, a ovakva mjesta odlična su za povezivanje, učenje i upoznavanje s drugima”, objašnjava.
Ovoga ljeta Studio 54 dobio je novi prostor u Svetoj Nedelji, a njegovim je otvaranjem počelo i novo poglavlje cijele priče. U središtu se nalazi sušara, prostor koji Ivković uspoređuje sa srcem doma, kuhinjom. Samo što je ovdje riječ o svojevrsnom laboratoriju biljaka, boja, mirisa i okusa.
“Ovim projektom otvorili smo vrata u potpuno novi svijet kreativnosti. Srce svakog doma je kuhinja, a tako je i sušara srce naših vrtova i studija. Ideja je od početka bila imati kuhinju natrpanu cvijećem, plodovima iz vrtova i biljem koje skupljamo na našim berbama. Sušara je tako postala prostor u kojem ćemo biljke pretvarati u boju, bojiti tekstil i održavati razne kulinarske radionice s plodovima koje smo uzgojili u studiju”, ističe.
I sam je interijer nastajao organski. Umjesto da se prostor podredi unaprijed zadanoj estetici, Ivković kaže da je na neki način upravo prostor diktirao ono što mu je potrebno.
“Prostor je nekako sam pokazao što želi. Ideja je bila imati veliki stol obložen pločicama, okružen apotekarskim ormarićima punima bilja i alata. Drugi elementi, poput stropa punog bilja i poda od terrazza, planirani su od početka zbog funkcionalnosti. Kako prostor sušare nije velik, radionice ćemo održavati za manje grupe, što će stvoriti puno intimniju dinamiku”, opisuje nam Željko prostor koji je sam uredio.
A upravo bi ta intimnost mogla biti jedna od njegovih najvećih vrijednosti. Studio nije zamišljen kao mjesto kroz koje će velik broj ljudi samo prolaziti, nego kao prostor u kojem se ostaje, razgovara, uči i radi.
“To je iznimno važno jer je upravo to cilj studija. Bez upoznavanja i razmjene znanja među polaznicima studio ne bi ni postojao. Sve se vraća na osnove života i zajednicu, bilo da je riječ o radionicama ili događanjima koja organiziramo”, ističe.
U Studiju 54 tradicija nije zamišljena kao nostalgično prisjećanje na neka prošla vremena. Stari zanati ovdje postaju način razumijevanja predmeta koje svakodnevno koristimo, ali i podsjetnik na to koliko smo se udaljili od procesa njihova nastanka.
“Svijet kakav danas poznajemo ne bi bio takav da nije bilo zanata koje sada smatramo tradicijskima. U svijetu u kojem nam je sve dostupno jednim klikom često zaboravimo pravu vrijednost onoga što nas okružuje. Priča koja stoji iza predmeta koje koristimo iznimno je vrijedna jer nam govori o vještinama koje su se prenosile generacijama i daje nam uvid u održiviji način života koji je danas pred izumiranjem”, govori.
“Cilj sušare jest posjetitelje uvesti u sporiji svijet u kojem imaju trenutak za istraživanje svoje kreativnosti. Od kulinarskih radionica do izrade boja ili kozmetike, polaznici će moći izraditi nešto svojim rukama i naučiti nove vještine i znanja. Sušara će također biti glavni prostor naših sezonskih berbi, na kojima polaznici imaju priliku sami brati samoniklo bilje i sudjelovati na zanimljivim večerama”, dodaje.
Za sudjelovanje pritom nije potrebno nikakvo prethodno iskustvo.
“Radionice su namijenjene svima koji žele istražiti svoju kreativnost. Vrata studija otvorena su svima, neovisno o iskustvu”, napominje.
Program se neprestano mijenja, baš kao i priroda koja ga velikim dijelom određuje. Godišnja doba ovdje nisu samo kulisa nego jedan od glavnih elemenata prema kojima se oblikuju aktivnosti.
“U studiju iznimno cijenimo promjenu sezona pa je naš program radionica napravljen u skladu s tim. Radionice su dostupne neko vrijeme, a zatim ih zamjenjuju druge, ovisno o godišnjem dobu. Zasad smo imali radionice uveza knjiga, iluminacije manuskripta, izrade domaćih štrukli, izrade boja od biljaka, oslikavanja portugalskih azulejosa i mnoge druge. Trudimo se što je više moguće surađivati i s drugim umjetnicima i institucijama kroz razne prigodne radionice”, objašnjava nam Željko.
Posljednjih godina sve se više govori o povratku rukotvorinama, autentičnim materijalima i predmetima koji nose trag ruke svojeg autora. Dok bi netko u tome mogao vidjeti još jedan dizajnerski ili lifestyle trend, Ivković na tu pojavu gleda mnogo ozbiljnije.
“Iskreno, mislim da to nije trend, nego poziv u pomoć. Okruženi smo glatkim plohama, dosadnom arhitekturom i brzom modom. Čak je i puno drvo nestalo iz naših domova zajedno s bojom. Ljudima nedostaju stvari s karakterom i pričom i sve se više vraćaju predmetima koji imaju dušu”, naglašava.
Takvih predmeta u njegovu prostoru ne nedostaje, a mnogi od njih imaju vrlo osobne priče. Kada ga pitate postoji li jedan alat ili predmet koji mu je posebno drag, izbor nije jednostavan. Ipak, dva detalja izdvajaju se među ostalima.
“Uh, teško mi je izabrati samo jedan. Svakako bih istaknuo ‘ostavu’ ili garde-manger koji visi iznad kuhinje. Oduvijek sam obožavao kuhinje u starim dvorcima i odlučio sam unijeti malo te energije u našu kuhinju izradom ovog predmeta. On služi za čuvanje sira, brašna ili kruha jer je izvan doticaja glodavaca i ima dobru cirkulaciju zraka. Posebno su mi dragi i bakreni lonci koje smo nabavili na putovanju u Mađarsku jer su suvenir koji ćemo dugo koristiti.”
Iza prostora koji danas djeluje kao zaokružena cjelina, međutim, stoji i niz ljudi koji možda nisu vidljivi na prvi pogled. Ivković posebno ističe obitelj i bliske osobe.
“Svakako su mi najveća podrška bili članovi obitelji i bliske osobe koje me okružuju. Svatko je na neki način imao utjecaj na cijeli projekt, bilo da su to znali ili ne, i bez njih neke stvari ne bi bile moguće.”
Iako se u Studiju 54 mnogo govori o starim tehnikama, njegova poruka zapravo je izrazito suvremena. U svijetu gotovih rješenja Ivković zagovara povratak vlastitoj sposobnosti stvaranja.
“Vlastita ljepota dolazi iz vještina koje smo naučili jer one mijenjaju način na koji razmišljamo i baš zbog toga trebamo istražiti svoju kreativnost.”
A kada se radionica završi, alat odloži i posjetitelji krenu kući, ručno izrađen predmet nije ono najvažnije što bi trebali ponijeti sa sobom. Na pitanje što bi želio da im ostane nakon iskustva Studija 54, Ivković odgovara jednom riječju - znanje.
“Znanje. Ali ne nužno o naučenom procesu, materijalima ili alatu, već znanje da stvaramo svijet oko sebe i da smo mi tvorci tog svijeta”, zaključuje.


Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....