Tražili su novi dom u Istri. U početku su maštali o stanciji negdje daleko od svega, u miru i tišini maslinika i borova. No kako je broj članova njihove obitelji narastao, i želje su se promijenile. Trebali su mjesto koje može ponuditi sigurnost i praktičnost u svakodnevnom životu - blizinu vrtića, škole i trgovine, te ljude i ritam koji ne izolira nego povezuje. Kompas se zaustavio na Balama, jednom od najšarmantnijih istarskih gradića, udaljenom desetak minuta od Rovinja, i u posljednjem desetljeću pravom malom simbolu renesanse stare istarske arhitekture.
Ondje se baš u tom trenutku na tržištu nudila stara kuća s urušenim krovom, nekoliko koraka od crkve i glavnog trga.
- Sve se poklopilo - prisjeća se tih trenutaka arhitektica i sommelierka Nina Levičnik, Ljubljančanka koja je tu zapuštenu staru kuću u Balama kupila sa svojim partnerom, ekonomistom i sommelierom Radovanom Černelićem, Zagrepčaninom s bogatim iskustvom u upravljanju obiteljskom tvrtkom za unutarnje uređenje.
Dvije godine kasnije, njihova potpuno obnovljena kamena kuća u srcu Bala zasjala je u novom ruhu i pod novim imenom: Villa Porta no. Kuća se prostire na 280 četvornih metara, raspoređenih na četiri etaže. U potkrovlju je njihov apartman, namijenjen njima i njihovu sinu, dok se na ostalim katovima nalaze sobe za goste te konoba koja se svakog jutra pretvara u mirisni prostor doručka, a svake večeri u blagovaonicu s vatrom u kaminu i čašama pomno odabranog vina.
A Božić u toj kući? On je jednostavan, tih, ispunjen ljubavlju:
- Moja je obitelj po pitanju blagdanskog vremena malo specifična. Kod nas se blagdanska čarolija ne mjeri novcem, nego pažnjom, ljubavlju i prisutnošću. Blagdansko doba za nas je vrijeme kad naše vrijeme nekako stane. Za našu obitelj to je vrlo miran period, okrenut samima sebi i našim najdražima, u kojem glavnu ulogu ima vrijeme koje poklanjamo jedno drugome. Mi svoje vrijeme ne trošimo na bezglavo i suludo šopingiranje, koje nam suvremeni način života želi nametnuti kao nešto bez čega se ne može. Može se, itekako - priznaje Nina, pa pojašnjava:
- Kod nas tako nema kupljenih poklona jer, budimo iskreni, svi imamo više nego dovoljno svega. No to ne znači da poklona nema: imamo ih, ali poklone radimo sami. Tako našim najdražima, uz vrijeme koje provodimo zajedno, poklanjamo naše, s ljubavlju pripremljene domaće proizvode, prvenstveno na bazi ruža, jer imamo svoj ružičnjak. Darujemo pekmeze, aromatiziranu sol, ocat, sok, kekse koje pečemo prema receptima moje prabake pekarice, adventske vjenčiće, sourdough grisine, krekere i slično, a sve dekorirano prirodnim materijalima koje nađemo u prirodi. Tako Božić u našoj obitelji postaje istinski čaroban: jednostavan, miran i ispunjen ljubavlju.
Nina nam govori da se posebno ne priprema za Božić, da se sve događa spontano, onako kako teku godišnja doba. Jedina joj je priprema, priznaje, možda to što tijekom cijele godine, gotovo nesvjesno, skuplja i suši prirodne materijale - grančice, listove, trave, naplavine, ruže - sve one male darove prirode koje u pravom trenutku postanu dio nečega većeg.
- Kad dođe pravo vrijeme, što je za mene početak studenoga, polako počinjem slagati svoju blagdansku priču. Želim je zaokružiti do prvog adventa. Polazište mi je uvijek nešto posebno: ponekad detalj iz prirode koji me dotakne, a ponekad predmet pun uspomena. Prošle su godine to bile crne grane iz pogorišta kraj Bala, ove je godine to bakina ostavština - kaže Nina.
I tako, večer po večer, kad se kuća stiša, a tišina omekša prostor, Nina sjedne za stol i pušta da je predmeti vode. Kao da svaki od njih ima svoju malu dušu koju treba čuti. Tad najprije nastaju vjenčići: glavni adventski, pa oni za vrata, pa veliki i mali za stol, ormare i sve kutke doma. A kad se ta priča isplete, s jednakom nježnošću Nina se posveti i ostatku blagdanskih dekoracija. Ove je godine dekoracije skupljala u šumi:
- Kako volimo provoditi vrijeme u prirodi, skupljanje se događa spontano, gotovo usput. Volim se prepustiti njezinoj inspiraciji. Svako doba godine nosi svoje lice, a svaki mjesec, pa ponekad i tjedan ili dan, otkriva nove detalje. Na našim šetnjama kroz šumu i polja, po baljanskim kampanjama ili uz more, pažljivo pamtim gdje, što i kada, kako bih se mogla vratiti i ponovno osjetiti, ali i ponijeti sa sobom čaroliju koju mi priroda poklanja. Divlje, prirodne aranžmane pripremam tijekom cijele godine, kako bi i naša kuća iznutra disala zajedno s prirodom. Tako, recimo, na proljeće jako volim brnistru, ljeti svakakve trave i žita, ujesen cijelu paletu suhog lišća, a zimi naplavine.
Kad je u pitanju osmišljavanje blagdanskog stola, Nina kaže da je stol zapravo srce njihove konobe, mjesto okupljanja i stvaranja uspomena. Velik je, prostran i dovoljno širok da za njim istovremeno sjedi četrnaest ljudi:
- To savršeno odgovara degustacijskom broju, jer se jedna butelja vina idealno podijeli na četrnaest čaša. Ali taj stol je mnogo više od mjere i funkcije; on je pozornica na kojoj se odvija naš život. Ove sam se godine poželjela pokloniti našim precima, prije svega mojoj baki, koja je prije godinu dana, u svojoj 103. godini, tiho otišla. Bila je moja prva učiteljica i najveća inspiracija: od nje sam naslijedila ljubav prema pečenju, kuhanju, dekoracijama i heklanju, ali i mnoštvo predmeta koji nose ne samo priču, nego i dušu - kaže Nina.
Upravo je zato temelj njihovog blagdanskog stola sastavljen od bakinih dragocjenosti: srebrnih svijećnjaka, anđela obilja, zelenih staklenih zdjela... Nina je dodala i predmete suprugove i svoje mame - ukrasne srebrne kuglice, damastne salvete - zatim srebrni pribor svog djeda zlatara i veliki šlingani stolnjak svoje prabake.
- Sve sam povezala prirodnim materijalima, lagano dotaknutima srebrnom i zlatnom bojom koja mi je, kao unuci zlatara, jednostavno u krvi. I napokon, dodala sam ponešto i svoje: bijelu keramiku koju su nam izradili prijatelji iz mog rodnog kraja i vrhunske vinske čaše, bez kojih nema pravog guštanja u vinu. Možda će nekome naš stol izgledati kaotično, prepun svega, bez jasne logike. Ali za mene - za nas - on je živa priča. Priča u kojoj se prepliću prošlost i sadašnjost, stvarajući uspomene za budućnost - priznaje Nina i pojašnjava koji joj je detalj ovogodišnje božićne dekoracije najdraži:
- Bakini srebrni svijećnjaci, njih pet. Ništa kod mene nije slučajno, pa tako vjerujem da nije bilo slučajno ni to što mi je baka ostavila baš pet svijećnjaka; pet je, oduvijek, moj sretni broj. Tu je i anđeo obilja, dar koji mi je poklonila kad sam obranila doktorsku disertaciju iz arhitekture, u tihoj želji da me kroz život prati dobrota, blagostanje i mir. I tako, dok zlatne i bijele svijeće titraju u srebru njenih svijećnjaka, a anđeo stoji pored stola, sve zajedno stvara posebnu magiju. To svjetlo, ta tišina, ta prisutnost... čine mi se poput nježnog šapta duše s onostranstva.
U njihovom pomno uređenom blagdanskom interijeru nema božićne jele:
- Nemamo bora već godinama, otkad smo se doselili u Bale. Nekako ga ne vidim u terroiru južne Istre. Bor, iako simbol Božića, tu mi se čini kao uljez, jer tu naprosto nije njegovo stanište. S druge strane, postoji druga lokalna vegetacija koja bi sjajno mogla odigrati ulogu ‘bora‘, bio to čempres ili čak maslina.
Zanimalo nas je postoje li rituali ili tradicije koje su Nini i njezinoj obitelji posebno važne i koje se uvijek ponavljaju iz godine u godinu:
- Imamo dvije tradicije koje se prepliću: jedna me prati od rođenja, a druga slavi rođenje naše male, šarene obitelji. Otkad pamtim, božićno vrijeme bilo je obojeno mirisima i okusima potice (savijače). Na sjeveru Slovenije, odakle dolazim, to je bila tradicionalna potica od estragona, koju smo baka i ja pekle po receptu njezine majke, koja je imala pekaru. Kad smo postali obitelj, Božić smo odlučili dijeliti i s prijateljima, jer vjerujemo da su prijatelji obitelj koju sami biramo. Zato jedva čekam ponovno otvoriti vrata naše kuće i pozvati ih na ovogodišnje pečenje potice; mirisi, smijeh i zajedništvo ispunit će prostor baš kao nekada, ali sada s novim, toplim slojem naše obiteljske priče.
Nina dodaje i da otkako su ona i Radovan postali roditelji, u srcu osjeća iskrenu želju prenijeti svoju viziju Božića - ili barem njezin mali dio - sljedećoj generaciji, baš kao što su to prije nje činili njezini roditelji, bake i djedovi:
- Naš sin je jako znatiželjno i živahno dijete, sve ga zanima i rado bi sudjelovao u svemu što radimo. Srećom za mog supruga i mene, jer ga od samog početka aktivno uključujemo u naš svakodnevni život, naravno, s aktivnostima prilagođenim njegovoj dobi. Ukrašavanje mu možda nije prvi izbor, ali pečenje i druženje ga oduševljavaju. I paljenje svjećica, naravno. Budući da gotovo svaki dan pečem kruh, to je postalo i dio njegova svijeta.
S pet godina već zna točno kako se mijesi kruh i kako se pripremaju njegovi omiljeni keksi. I ove će godine sudjelovati u pečenju potice od estragona (on ima svoj mali kalup, koji je naslijedio od moje prabake) i igrati glavnu ulogu u veselju i druženju s našim najmilijima. On je pravi mali bonvivan, od kojeg se može puno naučiti, jer u svemu pronalazi radost i čini obične trenutke čarobnima. Moja iskrena želja je da mu, kad odraste, uspomene na Božić ugriju srce i izmame osmijeh na lice.
S obzirom na to da mediteranski način života sam po sebi spaja interijer i eksterijer, Nini i Radovanu se činilo prirodnim slijediti tu ideju i u blagdansko vrijeme. Nina ističe da su jako sretni jer njihova kuća, iako smještena u samom srcu Bala, ima vrt, ali i dvorište, mjesto gdje vole boraviti tijekom cijele godine: ljeti zbog hlada, a zimi kao sklonište od bure:
- Tijekom obnove, uz suglasnost konzervatora, uspjeli smo povezati konobu s dvorištem, stvarajući prostor u kojem priroda i kuća slobodno razgovaraju. Eksterijer, baš poput božićnog interijera, ostao je prirodan, oplemenjen posebnim predmetima, a svjetlo svijeća i toplina vatre stvaraju osjećaj topline i sigurnosti. Posebni predmeti u eksterijeru poklon su terroiru, našim predivnim Balama: među njima ističu se dva drvena stolića, djelo genijalnog baljanskog umjetnika Naser Hamze, samozatajnog virtuoznog majstora drveta. Svaki predmet u dvorištu priča priču, spaja prošlost i sadašnjost te nadopunjuje blagdansku čaroliju interijera u savršenu cjelinu.
Za kraj, zanimalo nas je i koja vina Nina, kao vrsna sommelierka, bira za svoj božićni stol:
- Vina koja neizostavno prate naš božićni stol: prirodna, rustikalna, terroirska. Možda bih trebala pojasniti, terroir je francuski pojam koji spaja klimu, tlo, topografiju, tradiciju i čovjeka. Ukratko, terroir je duh mjesta, prostor u kojem nešto raste, uspijeva i dobiva svoj jedinstveni karakter. Vina na našem blagdanskom stolu slijedit će tu filozofiju: proizvedena u skladu s prirodom, uz minimalnu intervenciju čovjeka, bez dodane kemije, ali zato s pričom i dušom. Veći dio dolazi iz istarskog terroira, a dio je posvećen mojim slovenskim korijenima. Na taj način, naš stol priča priču o prirodi, duši i ljudima koji su bili uz nas - neki i danas, a neki samo u sjećanjima - i čini da njihova prisutnost ponovno oživi u ovom blagdanskom trenutku - zaključuje Nina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....