Novi Zagreb poznat je po svojim stambenim zgradama iz sredine prošlog stoljeća, nastalima u socijalističkom razdoblju, koje karakteriziraju montažni betonski blokovi i detalji od valovitog čelika. U jednoj od njih, smještenoj južno od Save, u zapadnom dijelu Novog Zagreba, odrastao je glazbenik Josh Nalis, producent koncerata i festivala klasične glazbe. Upravo je stan u kojem je proveo djetinjstvo postao njegov najosobniji projekt - radikalna transformacija vođena dugogodišnjom fascinacijom brutalističkom estetikom.
Stan se nalazi u Remetinečkom gaju, jednom od prvih urbanih naselja Novog Zagreba, u zgradama koje Zagrepčani kolokvijalno nazivaju "limenkama". Nakon smrti majke, koja je u njemu živjela desetljećima, otvorilo se pitanje njegove budućnosti. Hoće li biti prodan, minimalno uređen za najam ili potpuno preoblikovan za novi život? Presudili su nostalgija i sve veće razumijevanje urbanističkih kvaliteta kvarta u kojem je Nalis odrastao.
Za obnovu stana, nazvanog Raw Apartment, bio je zadužen studio Simple Architecture iz Sofije. Rezultat je interijer koji ostaje vjeran svojim korijenima iz 1960-ih godina, uz snažan naglasak na sirovu, industrijsku energiju prostora.
"Osobno poznajem glavnog arhitekta i obratio sam mu se čim je odlučeno da se ide u radikalnu adaptaciju. No, bez obzira na naše poznanstvo, studio Simple Architecture angažiran je ponajprije zato što sam oduševljen njihovim radom, estetikom i stilom. Znao sam da je to odličan odabir za stan kakav sam zamislio, kao što su i oni mene smatrali idealnim klijentom zbog podudarnosti naših ideja", otkriva Josh Nalis.
Simple Architecture, studio koji je osnovao arhitekt Alexander Yonchev, poznat je po stvaranju prostora koji predstavljaju svojevrsni protuotrov ubrzanom i konzumerističkom načinu života. Njihov je cilj oblikovati interijere koji nude mir, ravnotežu i sklad, a upravo su te vrijednosti postale polazište i za zagrebački projekt.
Sama zgrada datira iz 1960-ih godina te je bila dio eksperimentalnog stambenog projekta temeljenog na prefabriciranim stambenim jedinicama. Građena je prema sustavu JU-61, prefabriciranoj armiranobetonskoj konstrukciji u kojoj zidovi istodobno služe kao pregrade i nosivi elementi. Dodatnu prepoznatljivost daje joj fasada obložena valovitim čeličnim pločama, koja naglašava njezin industrijski karakter.
"Pristup obnovi bio je radikalan u svojoj jednostavnosti: ukloniti sve slojeve materijala sa zidova, podova i stropova kako bi se otkrila izvorna materijalnost i struktura stana. Vraćanjem prostora njegovoj biti, sirova betonska konstrukcija postaje potpuno izložena i preuzima ulogu glavnog elementa interijera", objašnjavaju arhitekti.
Stan je organiziran kao kompaktna stambena jedinica koja se sastoji od dnevnog boravka i blagovaonice, kuhinje, kupaonice te jedne spavaće sobe.
"Tlocrtno stan nije doživio preveliku transformaciju, iako se o tome razmišljalo, ponajprije zbog konstrukcijskih ograničenja. No, kako u stanu posljednjih dvadesetak godina nije bilo većih intervencija, a prevagnula je odluka da se u njega vraćam s partnericom Višnjom, odvažio sam se na adaptaciju za kakvu sam prije mislio da možda nikada neće ugledati svjetlo dana", kaže Josh Nalis.
Ipak, donesena je ključna odluka koja je obilježila cijeli projekt. Dvije prostorije spojene su u jedan prostrani dnevni prostor koji danas objedinjuje boravak, blagovaonicu i radnu zonu. Budući da su svi zidovi nosivi, zahvat je zahtijevao dodatna konstruktivna pojačanja u obliku čeličnih greda i stupova. Umjesto da budu skriveni, ti su elementi ostavljeni vidljivima i postali sastavni dio prostorne priče.
Riječ je o njihovoj prvoj suradnji, za koju se vlasnik nada da neće biti i posljednja.
"U projekt sam bio uključen od samog početka. Olakotna okolnost bila je to što apsolutno volim estetiku i stil koji karakteriziraju rad studija Simple Architecture, pa je bilo iznimno lako razgovarati o idejama i rješenjima. Arhitekt je imao potpuno otvorene ruke za osmišljavanje i najhrabrijih ideja, a moje je bilo tek saslušati ga, složiti se i minimalno ga usmjeriti u detaljima koji su nam bili važni", objašnjava Nalis.
Rezultat je interijer obilježen ogoljenom estetikom, sirovim materijalima i snažnim brutalističkim izričajem. Paleta materijala svjesno odaje počast povijesti zgrade i njezinu industrijskom identitetu. Beton, koji vlasnik posebno voli, postao je polazište cijelog koncepta, dok su staklo i metal korišteni kako bi naglasili otvorenost prostora i igru svjetlosti.
"O toj estetici sanjam već dugo, posebno o brutalističkom minimalizmu. Koliko god možda zvučalo kao klišej, filozofija ‘living with less’ prati me godinama i na neki način djeluje iscjeljujuće. Ipak, život i svakodnevica često ne dopuštaju da se odvažimo na ovako radikalna rješenja. No sada, kada su se poklopile okolnosti, dobre i loše, bilo je, da se našalim, sad ili nikad. Kolege i prijatelji koji svrate i kojima se stan svidi često priznaju da bi se sami bojali upustiti u sličnu avanturu. Ponekad je, razumijem, jednostavnije držati se standarda, ne mijenjati previše i igrati na sigurno", priča Nalis.
Namještaj je većinom izrađen od čelika i aluminija, čime se izravno referira na metalnu fasadu zgrade, dok staklo i ogledala imaju važnu ulogu u definiranju granica između prostorija. Posebno zanimljivo rješenje primijenjeno je u kupaonici, gdje je puni zid prema spavaćoj sobi zamijenjen mliječnim staklom. Time je prostor dobio prirodno svjetlo, vizualno se povećao, a istodobno je stvoren efekt slojevitosti koji dodatno obogaćuje interijer.
"Strogost materijala poput betona, metala i stakla ublažena je zavjesama koje, osim zaštite od sunca, služe i kao fleksibilne prostorne pregrade. Njihova funkcija nije samo estetska, već omogućuje prilagodbu prostora različitim potrebama i stupnju privatnosti", objašnjavaju arhitekti.
U stanu mu je posebno drag središnji prostor koji objedinjuje blagovaonicu, radni kutak i dnevnu sobu.
"Vjerujem da smo relativno malom intervencijom i otvaranjem zida uspjeli dvije sobe pretvoriti u jedan veliki, otvoreni i multifunkcionalni prostor koji se uvijek lako može prilagoditi novim potrebama i zaživjeti u drugačijim oblicima", ističe.
Mnogi brutalizam doživljavaju kao hladan i strogo minimalistički stil, no iskustva vlasnika i posjetitelja govore suprotno.
"Mnogi pretpostavljaju da je riječ o hladnom prostoru, no kad provedu neko vrijeme u stanu, potpuno promijene mišljenje. Osobno obožavam ovakvu estetiku, da ne kažem kako bih bio spreman otići i korak dalje. U stanu živim već godinu dana nakon adaptacije i veseli me koliko ovakav prostor, posebno u današnje vrijeme brzog života prezasićenog svime, smiruje i opušta. Određeni detalji i diskretni koloristički naglasci oživljavaju prostor, a ukupni dojam prije svega je osjećaj smirenosti, otvorenosti i toliko željene oaze osobnog, intimnog prostora nakon užurbane svakodnevice. Tome svakako pridonosi i spoj vanjskog i unutarnjeg prostora: stan je okružen parkovima, a zelenilo pruža izvrstan kontrapunkt brutalizmu betona", naglašava.
"Gosti su u početku često rezervirani jer uglavnom znaju kamo dolaze i prethodno su vidjeli fotografije. No gotovo svi ostanu iznenađeni i sami komentiraju kako prostor uopće nije hladan te kako beton zapravo djeluje opuštajuće. Na kraju budu iskreno zadovoljni i ugodno iznenađeni. Često pitaju gdje držimo stvari, gdje su ormari, slike i fotografije, ne vide mnogo knjiga… sve ono što obično ispunjava standardne stanove, ‘čuva’ uspomene i što ljudi s vremenom akumuliraju, a pritom često prezasićuju vlastiti životni prostor", dodaje.
Nakon godinu dana života u stanu najviše ga oduševljavaju njegova otvorenost i prozračnost.
"Oduševljava me gledati prostor koji napokon diše, u kojem se pažljivo odabrani komadi namještaja međusobno nadopunjuju. U stanu je vrlo malo predmeta i upravo ga to čini toliko privlačnim. Iskreno se vodimo idejom da sve što stoji na putu i ne donosi stvarnu vrijednost jednostavno neće biti dio našeg doma. Ne robujemo nakupljanju i čuvanju stvari samo zato što su povezane s dragim događajima ili ljudima, već radije ulažemo u iskustva, putovanja, druženja i zajednički provedeno vrijeme", govori Nalis.
Kada bi danas ponovno uređivao stan, gotovo ništa ne bi mijenjao.
"Naravno, tijekom realizacije uvijek se pojave detalji koje bismo možda danas riješili drukčije, no riječ je zaista o sitnicama. U cjelini smo iznimno zadovoljni i idejom i izvedbom projekta. Ovdje koristim priliku pohvaliti izvrsnu i organizacijski vrlo urednu suradnju s izvođačem Franom Vukadinom, koji je od početka do kraja vodio brigu o grubim radovima u stanu", ističe.
Iako je interijer toliko transformiran da ga gotovo nijedan detalj više ne vraća u razdoblje mladosti, činjenica da je riječ upravo o stanu u kojem je odrastao daje projektu dodatnu emocionalnu dimenziju.
"Izrazito me veseli činjenica da je riječ o stanu u kojem sam odrastao i u koji se i danas svakodnevno rado vraćam. Raduje me i povratak u moj stari kvart - nepravedno podcijenjen, ali iznimno promišljeno osmišljen i prozračan, sa savršenim omjerom parkova i zelenih površina."
"Jedno od pitanja koje me pratilo posljednjih deset godina bilo je može li se u ovakvom ambijentu doista živjeti ili su brutalistički stanovi samo vizualno atraktivni prostori stvoreni za kataloge, showroomove i fotografiranje. Drago mi je da sam se uvjerio koliko je lako i ugodno živjeti u ovako ‘praznom’ prostoru. Posebno me veseli što moja starija kći Neva, koja je u početku bila prilično stroga i skeptična, danas odobrava rješenje stana. Kakvi će biti dojmovi tek rođene Ave, pokazat će vrijeme", zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....