Poput dugmeta na alkarskoj uniformi, ovo mjesto spaja dalmatinski senzibilitet i suvremeni dizajn

Postoje gradovi čija svakodnevica još uvijek počiva na bogatim slojevima tradicije – a Sinj je upravo takvo mjesto. Ugostiteljstvo je ondje oduvijek bilo više od posla, usudili bismo se napisati čak i način života, produžena ruka identiteta grada. U takvom je ambijentu Caffe bar Toka brzo postao nova točka okupljanja, iznimno promišljeno uređen lokal koji u 85 kvadrata interijera i 40 kvadrata terase priča priču o dubokoj emotivnoj povezanosti vlasnika Borisa Babića s gradom.

- Ja sam dijete Sinja, ovdje sam odrastao – kaže Boris, koji iza sebe ima dug i uspješan staž u ugostiteljstvu, od Zagreba do rodnoga grada. Toka je otvorena 1. lipnja ove godine, ali pravi je posao počeo puno ranije, kad se pokazalo da stara kamena zgrada u kojoj je Toka smještena zahtijeva temeljitu obnovu.

Kako smo stvorili najposebniji božićni broj D&D magazina: 204 stranice bajkovitih priča u prodaji je od DANAS

- Renovirati zidove bio je najveći izazov. Zadnjih 50 godina gotovo se nije ulagalo u zgradu – prisjeća se vlasnik.

Uređenje je povjerio lokalnom dizajneru, kojeg ističe s neskrivenim poštovanjem:

- Ne bih sebi pripisivao zaslugu za uređenje Toke. Sve je osmislio gospodin Muki iz tvrtke Muki ReDizajn. On, moj sin Marko i njegova djevojka, njima sam prepustio sve što se tiče uređenja – kaže Boris.

Ta je suradnja rezultirala interijerom u kojem prevladavaju tople boje povezane s dalmatinskom tradicijom, naglašene detaljima inspiriranim alkarskom tradicijom. Ime Toka također nosi izravnu poveznicu, jer je riječ o dugmetu na alkarskoj odori.

Posebna je pažnja posvećena materijalima, rasvjeti i akustici, što je u starim zgradama ključno.

- Iznad nas nema ploče, pa smo koristili posebne materijale kako bismo dobili akustiku – objašnjava Babić.

Ništa nije prepušteno slučaju: namještaj je rađen po mjeri u maloj, ali iznimno kreativnoj tvrtki Stara Škrinja, dok su pločice bile posao majstora koji je na njima radio četiri mjeseca.

- Pazili smo na svaki detalj, od grijanja, hlađenja, ventilacije… Šest mjeseci rada, svaki dan osim nedjelje, od 7 ujutro do 6 poslijepodne – kaže Boris.

Poseban je naglasak na funkcionalnosti, jer je lokal zamišljen kao mjesto koje je jednako privlačno i u jutarnjim i u večernjim satima, čuvajući pritom nenametljivu eleganciju. Estetika prostora oslanja se na originalne fotografije, atraktivne lustere i osjećaj autentične sinjske atmosfere, što su posjetitelji odmah prepoznali. A oduševio je i ostale ugostitelje:

- Kod nas je bio jedan dubrovački ugostitelj, pogledao kafić i pitao: ‘Mogu li ja prekopirati vaš stil uređenja za moj lokal u Dubrovniku?‘, na što sam mu rekao da može – smije se Boris.

Reakcije gostiju su odlične, u prostoru se gotovo svakodnevno traži ‘stolac više‘. U Toki se spontano prepliću turisti, Sinjani, umjetnici i ljudi koji tek otkrivaju grad, stvarajući onu vrstu živosti koju je teško isplanirati, a lako prepoznati.

Babić i u glazbi njeguje sinjski i dalmatinski identitet: u Toki uglavnom svira Oliver, domaća klapska glazba i poneki strani izvođač. Među stalnim je gostima i maestro Mojmir Čačija, jedan od ljudi koji su zadužili klapsku glazbu, što dodatno potvrđuje da se u Toki njeguje specifičan kulturni senzibilitet.

Kad smo ga pitali što se njemu najviše dopada u vlastitom lokalu, Boris je kao iz topa odgovorio:

- Toaleti! Ja sam ugostitelj starog kova, uvijek u lokalu prvo pogledam toalete. Moraju biti čisti, komforni i lijepo uređeni. A toaleti u Toki su čak i ljepši od mojih kod kuće, baš su jako lijepi.

Zanimalo nas je ima li, pored Toke, još kakvih planova u ugostiteljstvu:

- Moja je želja jednog dana otvoriti u Sinju pravu kavanu. Sinj je između dva svjetska rata nosio naziv Mali Pariz, uvijek je imao kavanu, a danas je nema. Želio bih vratiti taj prostor ljudima starijima od 50 godina – priznaje Boris.