Već pri samom ulasku u malu zgradu u Omiškoj 5 u Splitu, probude vam se sjećanja i imate osjećaj kao da ste se vratili u neko davno djetinjstvo. Čim uđete u portun, dobrodošlicu vam požele naredani pitari raznih veličina, boja i oblika... a svaki goji svoj cvijet... Tako i po stepenicama, sve do prvog kata, na čijoj galeriji stoji opet novi red cvijeća... To vam je kao što su nekad domaćice na stubištu čuvale cvijeće, pa zalijevale, čak i jedna drugoj da ne bi propalo ako koja zaboravi.
To cvijeće na našoj adresi u Omiškoj ulici već je bilo dobar znak da nas iza ulaznih vrata stana na prvom katu čeka dobar ugođaj... I tako je i bilo. Ljubaznim supružnicima već s vrata na licima čitate zadovoljstvo, a odmah vam je jasno i zašto - ulazite u ambijent po mjeri čovjeka s balkonom koji pruža nekako "ljudski" pogled na crvene krovove radničkih kućica i... more iza njih. Na balkonu pristojne veličine taman koliko treba - dvije pletene fotelje, stolić i, naravno, kava, opisuje svoj posjet stanu novinarka Slobodne Dalmacije, Olgica Ivić Grizelj.
Da se odmah razumijemo, onaj uvod o pitarima po stubištu u maloj zgradici na kraju ulice, emocije i sjećanja nisu slučajno napisani, jer za početak ove priče važno je reći da su se supružnici tek nedavno uselili u taj stan od 60 kvadrata nakon što su prodali svoj relativno novi od 100 metara četvornih, na drugom dijelu iste ulice.
Odmah nam je na taj važan podatak pažnju skrenula Martina Majić, vlasničina prijateljica i dizajnerica interijera, autorica uređenja ovog stana, koja ističe da su domaćini napustili život u zgradi staroj tek četrnaest godina s još većim balkonom od ovog da bi se uselili u manji stan u zgradi građenoj šezdesetih.
Manji stan, manje čišćenja
Domaćica objašnjava da su tu važnu životnu odluku donijeli nakon što su dvije starije kćeri otišle za svojim životima, s njima je ostao dvanaestogodišnji sin i ovdje iznad Radunice u preuređenom stanu imaju baš sve što obitelji treba za ugodan život.
- Manji stan, manje čišćenja - praktična je vlasnica koja je zadovoljna i zbog toga što je skoro sve okrenuto na jug, puno je sunca... A more gleda i dok ispija kavu, sjedeći u pletenoj foteljici.
Ono što se odmah primjećuje su boje. Nije siva, vjerovali ili ne! Naši domaćini su daleko od tog hladnog trenda i, dapače, kod njih su dvije "kraljice": crna i smeđa, ali "okupane" bijelom.
- Ova Murtićeva grafika nam je bila vodilja kod uređenja stana - napominje Martina, ukazujući na "murtićevski" spoj: boje i dviju neboja. Grafika zauzima ključnu poziciju u prostoru, vidi se već s ulaza, a postavljena je kao "gospodarica" nad drvenim stolom "od jednog komada" koji nose ukrštene masivne crne noge. Tu počinje i naše prijateljevanje s ugodnim prostorom u kojem nas osvaja čak i crna kuhinja.
- Ja sam svakako htjela baš crnu kuhinju i nitko nije imao razumijevanja - govori nam domaćica i dodaje da je njezinu želju jedino Martina razumjela i odmah je doradila svojim idejama.
- Svatko bi rekao da crna kuhinja nije za mali prostor, ali bio je to izazov i pokazalo se da se dobro uklapa - dodaje Martina i pokazuje nam mala dovitljiva rješenja koja bi dobro došla u mnogim domovima. Primjerice gornji rubni kuhinjski element otvara se bočno... jer kako bi se drukčije dohvatile stvari u njemu. Druga zanimljivost je element "nastao" umjesto pregradnog zida koji je trebao zaklanjati frižider. Dodali su koji centimetar više i dobili plitki ormar u kojem su spremljene sve čaše. Kad je zatvoren, a nema kvakica ni "znakova" otvaranja, izgleda kako crna stijenka visokog sjaja, kakva je i cijela kuhinja, kojoj pak svjetlost daje bijeli prozor iznad sudopera.
Bakin sanduk
Dnevni dio stana povezan je s balkonom, koji smo već spominjali, a koji se stapa s unutrašnjim prostorom kad se do kraja otvori staklena stijenka. Nasuprot balkona kao velikog izvora svjetlosti stoji stara obiteljska slika Kezićevog "Otoka". I ona je bila svojevrsna "vodilja" kod uređenja zbog tamnih boja, gdje opet vlada smeđa. U centru dnevnog prostora je sanduk star 250 godina.
- Donijela ga je baka iz Brazila, priča vlasnica. - Baka i djed su emigrirali s Korčule u Južnu Ameriku davne 1938. Tako je taj stari komad u neko vrijeme doputovao u domovinu u vrijeme kad se prtljaga nije nosila u koferima.
Oko sanduka su smeđe fotelje i crni kauč, a na podu, i to u cijelom stanu su pločice koje oponašaju brodski pod. Naravno, u smeđoj boji. A ispod njih je podno grijanje.
Boraveći u ovom "prednjem" dijelu stana, imate dojam da je to sve, ali tada nam Martina otkriva tajni bijeli, stakleni zid koji odvaja spavaći dio. Iz malog hodnika se ulazi u dvije spavaće sobe, u kupaonicu... a s lijeve strane veliki zidni ormar. A u njemu... san svake domaćice: perilica i sušilica skriveni od svih pogleda.
I onda opet crno i smeđe s bijelim. Sada smo već u maloj, ali skladnoj kupaonici u kojoj se, kako smo na početku nabrajali, nižu kombinacije spominjanih boja. I kad se sve podvuče, stječe se dojam da je sve u tom stanu rađeno po mjeri. Ali, nije tako. Komoda u hodniku, kuhinja i pod su jedino "po mjeri". Sve ostalo je kupljeno preko interneta.
Vlasnica priča da je sve stiglo u rekordnom roku, neke je stvari na rizik poput kuhinjskog stola, a na kraju, imali su sreće, sve se složilo jedno s drugim kao što je i trebalo biti.
Na odlasku upitamo i za susjede s obzirom na naš prvi doživljaj prilikom dolaska. Kažu da je susjedstvo za poželjeti. Doista se sve poklopilo ovoj tročlanoj obitelji koja je odlučila drastično promijeniti svoj život.
Foto: Paun Paunović/ Hanza Media
Izvor: Slobodna Dalmacija
