Na periferiji Tokija nalazi se toranj Nakagin, neobična građevina koja je nekada predstavljala japansku viziju budućnosti. Zgradu je projektirao japanski arhitekt Kisho Kurokawa i predstavlja jedan od rijetkih realiziranih primjera avangardnog arhitektonskog pokreta metabolizma, nastalog u Japanu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ova neobična građevina, izgrađena 1972. godine, nalazi se u Ginzi, poslovnom djelu Tokija i predstavlja prvi primjer kapsularne arhitekture u svijetu izgrađene za život ljudi. Autor projekta, želio je izgraditi pristupačne stambene jedinice i stvoriti novi način života za suvremene građane. No, danas je sudbina tornja neizvjesna.
S vanjske strane, toranj izgleda kao gomila mašina za pranje odjeće. Dizajn je minimalistički i jednostavan, jer se smatralo da je njegova ljepota u materijalu od kojeg je napravljen. Sastoji se od dvije povezane betonske jezgre, od 11 i 13 katova, na koje su pričvršćene “mobilne” kocke. Svaka kocka, veličine 10 četvornih metara, bila je prefabricirana u Osaki, a zatim dovezena i pričvršćena za jezgru na licu mjesta za tri sata. Kapsule su dizajnirane kao sobe za smještaj jedne osobe, a spojeni su blokovi bili namijenjeni obiteljima. Prostor u kapsuli je ograničen i ima veliki kružni prozor, ugrađeni krevet, kupaonicu veličine avionskog toaleta, kompletno opremljenu kuhinju, klima uređaj i opremu - od audio sustava i televizora do telefona.
Umjesto toga, Nikagin kapsula postala je nikada realizirana utopija. Naime, planirano je da se kapsule mijenjaju, povezuju ili prošire. Međutim, ova je ideja bila moguća samo u centralnom dijelu kuće i na višim katovima. Toranj sada stoji kao anakronizam usred praktičnijih zgrada koje su se izgradile oko njega.
Neki vlasnici kapsula su se odselili ili pretvorili svoje kapsule urede, dok su ih drugi obnovili i ostali živjeti u njima.
Tokio se u posljednje vrijeme sve brže razvija, a budući da će se 2020. godine ovdje održati Olimpijske igre, ponovo se pokrenulo pitanje o sudbini i budućnosti povijesnog tornja.
Kada je Kisho Kurokawa 2007. godine preminuo, stanovnici, umorni od betona izglasali su da se njegovo remek-djelo sruši i zamjeni konvencionalnom stambenom zgradom.
Prošlo je više od deset godina, ali zgrada još uvijek stoji, budući da je dio graditeljske baštine Tokija, što je rijetko u japanskom megalopolisu, budući da su svi objekti stari preko 30-40 godina ovdje nemilosrdno uništeni. Mnogi se nadaju da će toranj biti sačuvan kao simbol pokreta čiji koncepti za efikasan urbani život i danas imaju važnosti.
Foto: Noritaka Minami
