Obnova i proširenje povijesne kuće iz 1941. godine u Turísu, u španjolskoj Valenciji, pretvorili su dom u kojem su živjele tri generacije jedne obitelji u suvremeno utočište u kojem se obiteljska povijest, memorija prostora i današnji način života prirodno isprepliću. Autor projekta je arhitekt José Costa, osnivač valencijskog studija José Costa ARQ., koji je intervenciji pristupio s jasnom namjerom da sačuva ono najvrjednije iz prošlosti, ali kući istodobno omogući novi život.
José Costa ARQ. arhitektonski je studio sa sjedištem u Valenciji, a okuplja tim profesionalaca povezanih zajedničkom ambicijom da arhitekturom stvore kvalitetnija mjesta za život. Fokusirani na stambenu arhitekturu i radne prostore, u svakom projektu istražuju granice prostora kroz ono što sami opisuju kao čvrstu formulu sastavljenu od strasti, učinkovitosti, kreativnosti, osjetljivosti, istraživanja, recikliranja, predanosti, promatranja, intuicije, kritike, poezije, dinamike, integracije i obilne doze zabave.
Priča ove kuće počinje 1941. godine, kada su Nildini baka i djed unajmili kuću u Turísu, izgrađenu petnaestak godina ranije. Posebno ju je obilježavalo prostrano dvorište koje se u to vrijeme još uvijek otvaralo prema okolnom poljoprivrednom zemljištu. Nekoliko godina poslije obitelj je kupila imanje i provela prvu veću preobrazbu, proširivši kuću prema vrtu.
Još kratko u prodaji: Ljetni broj magazina D&D potražite na kioscima i u trgovinama diljem Hrvatske
Nildin djed bio je seoski liječnik pa je dio kuće prenamijenio u ordinaciju, što je u to vrijeme bio sasvim uobičajen spoj privatnog i profesionalnog života. Na drugom kraju vrta izgradio je i mali povišeni paviljon, svojevrsno osamljeno utočište u kojem se mogao povući, čitati i nakratko odmaknuti od ritma svakodnevice i obiteljskog života.
Krajem 1970-ih, nakon njegova umirovljenja, obitelj se preselila u Valenciju, a kuća u Turísu postupno je preuzela novu ulogu i postala mjesto za odmor. Tijekom godina izvedene su manje prilagodbe kako bi se odgovorilo na promjenjive potrebe obitelji, no nakon što je prestala biti njihov stalni dom, kuća je s vremenom sve više izlazila iz koraka sa suvremenim načinom života.
Desetljećima poslije Nilda se odlučila vratiti i ponovno joj dati ulogu glavnog doma. Upravo je taj povratak postao polazište projekta Joséa Coste – ne kao radikalni prekid s prošlošću, nego kao njezin nastavak u novim okolnostima.
Gotovo 300 četvornih metara glavne zgrade trebalo je prilagoditi dvama vrlo različitim načinima stanovanja. Veći dio godine kuća je trebala funkcionirati kao miran i ugodan dom za jednu ili dvije osobe, dok se tijekom ljeta, praznika i obiteljskih okupljanja trebala ponovno pretvarati u živahno mjesto susreta šire obitelji, nastavljajući dugu tradiciju kuće kao središta zajedničkog života.
Projekt je pritom uključio i nekoliko novih sadržaja. U vrtu je uveden mali bazen inspiriran tradicionalnim bazenima za navodnjavanje, osmišljen je slikarski atelje, a stari vrtni paviljon obnovljen je i ponovno aktiviran kao prostor za razonodu i povlačenje.
Ova nagrađivana vila na južnim obroncima Hvara oduzima dah: Svaki komad u njoj nosi posebnu priču
Izvorna kuća bila je organizirana u dvije jasno odvojene cjeline, a José Costa odlučio je upravo tu podjelu iskoristiti kao jednu od temeljnih projektantskih vrijednosti.
Volumen okrenut prema ulici, prepoznatljiv po fasadi od opeke, drvenim prozorima i krovu pokrivenom crijepom, ostao je uglavnom netaknut. Taj dio kuće danas služi kao smještaj za članove obitelji koji dolaze u posjet, a u njemu se nalazi pet spavaćih soba i tri kupaonice.
Posebna pozornost posvećena je očuvanju izvornih elemenata. Ulazna vrata i drvena stolarija obnovljeni su, dok su izvorne pločice i podovi pažljivo sačuvani te ponovno upotrijebljeni. Upravo ti detalji prostoru daju osjećaj kontinuiteta i čuvaju slojeve obiteljske povijesti koji se nisu željeli izgubiti tijekom obnove.
Druga polovica kuće, ona okrenuta prema vrtu, dobila je potpuno novu ulogu. U njoj su danas smješteni glavni prostori svakodnevnog života: dnevni boravak, blagovaonica, kuhinja i glavni apartman.
Zbog lošijeg stanja upravo je ovaj dio zahtijevao znatno ozbiljniju arhitektonsku intervenciju. Krovovi i dijelovi konstrukcije morali su biti zamijenjeni, dok je fasada prema vrtu otvorena kako bi se snažnije povezali interijer i vanjski prostor. Time vrt više nije samo kulisa kuće, nego aktivan dio svakodnevice i jedan od ključnih elemenata novog prostornog koncepta.
Kako bi prirodno svjetlo doprlo duboko u tlocrt, iznad kuhinje je oblikovano novo dvorište. Okruženo staklenim plohama, ono poprima gotovo karakter unutarnjeg vrta i postaje izvor svjetla, zelenila i vizualne prozračnosti u samom srcu kuće.
Novo stubište pritom postaje jedan od glavnih arhitektonskih elemenata cijelog projekta. Ono povezuje dvije nekada jasno odvojene polovice kuće, ali istodobno uspostavlja i snažan vizualni odnos s novim dvorištem. Umjesto da bude tek funkcionalna komunikacija između etaža i prostora, stubište dobiva ulogu prostornog sidra oko kojeg se organizira novi život kuće.
U projektu Joséa Coste vrijednost obnove upravo je u tome što novo nije pokušalo izbrisati staro. Naprotiv, postojeći elementi, tragovi prošlih generacija i izvorni materijali postali su temelj na kojem je izgrađen suvremeni sloj kuće.
Rezultat je dom koji i dalje nosi snažnu memoriju obitelji, ali više nije zarobljen u vremenu. Kuća se sada prilagođava svakodnevici svoje vlasnice, a istodobno ostaje spremna ponovno primiti veliku obitelj, baš kao što je to činila desetljećima. U rukama arhitekta Joséa Coste prošlost i sadašnjost nisu suprotstavljene, nego prirodno koegzistiraju, stvarajući arhitekturu koja istodobno čuva, obnavlja i nastavlja jednu dugu obiteljsku priču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....