Obitelj Jozipović odlučila je sagraditi vikendicu na planini nedaleko od Kupresa, grada 120 kilometara udaljenog od Makarske, u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kupres je omiljeno zimsko okupljalište Dalmatinaca, pa ne čudi da se smatra adutom imati tamo nešto, a o prirodnim ljepotama da ne govorimo. Tako je nekako razmišljala i obitelj Jozipović kada su 2007. godine tamo počeli graditi kuću za odmor.
- Građevinski radovi trajali su godinu, a potom smo suprug i ja svaki slobodan trenutak provodili u planiranju, skiciranju te nabavi materijala i dekora, kao i u izradi namještaja. Naša kuća nalazi se na 1200 metara nadmorske visine, na kupreškoj planinskoj visoravni, pod padinama planine Stožer, kako se i zove tamošnje skijalište. Eksterijer kuće izgleda klasično i na prvi pogled nitko ne sluti da je interijer, koji nam je kao vlasnicima omogućio da razigramo maštu, obložen drvenim oblogama i gredama, inspiriran satima koje smo proveli listajući francuske časopise o uređenju domova, posebno alpskih chaleta. Riječ je o dva zasebna prostora, površina jednog je 85 četvornih metara, a drugog 25 kvadrata, koji čine cjelinu s ručno izrađenim namještajem koji nesavršenostima i grubom teksturom naglašava rustikalnost interijera. Otvoreni tlocrt čine boravak, blagovaonica i kuhinja, dvije sobe s pripadajućim kupaonicama, a kamin i podno grijanje pridonose toplini prostora. Manji dio predviđen je za goste, kojima je na raspolaganju jednak komfor - opisuje vlasnica Milena Jozipović i prisjeća se kako su suprug i ona nakon kupnje zemljišta vrijedno prikupljali predmete sa svih putovanja, buvljaka, s interneta i iz antikvarijata te potom razmišljali kako ih uklopiti u prostor. Mnogo je dragih predmeta, naslijeđenih i zaboravljenih u maloj šupi ili na tavanu, strpljivo čekalo da budu postavljeni na najistaknutiju policu ili stalažu i tako uljepšaju prostor.
- Čuvajte takve predmete. Možda vam sada ne pada na pamet gdje s njima, ali ne bacajte ih. Radije ih darujte nekome tko ih cijeni i brine se o njima - savjetuje Milena i nastavlja kako imaju dosta anegdota s tim ‘starim‘ predmetima. Stara kredenca, na primjer, zadala im je dosta muke: od rastavljanja klinova i čavala, prekrajanja na željeni oblik i ponovnog sastavljanja.
- Kupljena je u Hrvatskoj, a onda smo je nekoliko puta u dijelovima nosili na Kupres, što je bio pravi izazov za nas početnike. Ali je isto tako bilo odlično iskustvo i na kraju smo uspjeli napraviti ono što smo zamislili i osjećaj je bio jako dobar - smije se Milena koja dijeli isto zanimanje sa suprugom. Oboje su, naime, ugostitelji, a dok su gradili ovu kuću naučili su dosta toga i iz tog sektora. Dotad su, kaže, imali malo ili nimalo iskustva u rukovanju električnim alatima potrebnima za obradu drveta. No, to ih nije spriječilo da u pilani kupe 17 kubičnih metara drvene građe, smreke, jele i hrasta, koju su zatim odnijeli u sušionicu drveta, a nakon toga krenuli u najveću avanturu života: amaterskim alatom urediti i napraviti unutarnji namještaj.
- Odabirom prirodnih boja i materijala naglasili smo teksturu drveta četkanjem godova na daskama i gredama te postigli stil alpskog chaleta, rustičnu, toplu i udobnu atmosferu doma. Neutralne teksturirane tkanine i elementi crvene boje unose kontrast i karakter u prostor, kao i ručno tkani vuneni prekrivači suprugove bake. Preferiramo maksimalizam u interijeru i jednostavno volimo starine te vještinu i kvalitetu izrade. Kao primjer su Drucker skije iz 1920-ih, rađene u Ilici 39 u Zagrebu. Proizvodnja sportske industrije bila je prva tvornica u Hrvatskoj koja je izvozila čak u Norvešku i Švedsku. S druge strane, snježne krplje kupili smo na eBayu i samim su čudom dospjele do nas. Ručno su ih 1930-ih izradili izvorni Indijanci iz Idaha, a primjer su vrhunske izrade. Sličan su primjer i stare kožne klizaljke iz 1940-ih, također nabavljene preko interneta. Sve je to isprobano i funkcionalno u povremenim zimskim radostima na snijegu i ledu, uz poneku modricu. Bilo je sve to baš jako zabavno - priznaje vlasnica Milena dok nam pokazuje njoj jako drage dekore, antikne medvjediće punjene piljevinom, krpicama ili slamom.
- Od starosti i patine nosili smo ih na kemijsko čišćenje kako bismo ih vratili u život - kaže Milena koja priznaje kako jako voli Božić.
- Božić za našu obitelj predstavlja veliku radost i veselje. Po mojem mišljenju, to je najljepše i najsvečanije doba godine. Svake zimske praznike provodili smo na Kupresu, točnije baš ovdje, u Begovom Selu. Tu su djeca prvi put vidjela krave, konje i ostale domaće životinje, koje su do tada vidjeli samo u slikovnicama i na filmu. Danas su oni samostalni mladi ljudi koji više ne provode svaki Božić s nama kao nekad, no ipak ostaje čarobno doba godine kada je sve obasjano lampicama i posuto pahuljama uz zvona polnoćke. Na Kupresu smo imali sreću i zadovoljstvo dočekivati bijeli Božić s najvećim i najmekšim pahuljama snijega te se diviti zimi u svoj njezinoj raskoši. Poželjeli smo se ovog Božića prisjetiti vremena kada su djeca bila mala i kada smo ukrašavali tradicionalnim ukrasima i crvenim kuglicama i detaljima. Sada, kad razmislim, to je bilo predivno razdoblje života uz djecu i psa: pravljenje snjegovića, kuhana čokolada, karamelizirane jabuke, kokice i obavezno gledanje "Vuka samotnjaka", filma koji smo zajedno pogledali barem 30 puta - govori smiješeći se.
Dodaje kako se kod njih najčešće kiti smreka ili jela, od donjih grana naprave girlandu za kamin ili ih jednostavno stave u vazu s vodom. Neki od ukrasa su, otkriva, već dugi niz godina s njima, poput glinenih medenjaka, drvenih zlatnih polumjeseca, staklenih crvenih kuglica, drvenih ručno rađenih vlakića i orašara. Samo su neki ukrasi novi jer su se posljednjih godina odlučili za neutralne boje pri božićnom uređivanju te za prirodne materijale poput jute, šišarki jele, drvenih ukrasa i praporaca.
- Od ostalih ukrasa koristila sam grane i bobice iz vrta, dunjarice, glog, grane smreke, bobice bijelog biserka, šišarke jele i mahovinu. U božićnom ukrašavanju sudjeluju svi, i mladi i stari. Suprug Pero zadužen je kupiti najsimetričniju jelu i učvrstiti je ravno i stabilno. Zatim slijedi nemoguća misija postavljanja lampica tako da se kabel "ne vidi", što je neizvedivo. Zajednički pothvat je i obavezna izrada božićne kućice od medenjaka, koju smo do sada radili u više verzija: mini selo, crkvu, zvonik, brvnaru ili, kao ove godine, alpsku kućicu. Pravo je iskušenje u vrijeme radosti i mira ostati smiren u situaciji gdje nas četvero iskušavamo živce jedni drugima. Plan je pokušati napraviti kućicu od medenjaka u obliku staklenika ili čak kućicu iz filma "Sam u kući", ali o tome nekom drugom prilikom - zaključuje Milena Jozipović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....