Na strmim padinama povijesnog gradića Novigrada, iznad mirnih voda Novigradskog mora u okolici Zadra, uzdiže se Vlatkovića-Kontinov dvor. To nije samo kompleks kamenih kuća, već "živući svjedok" dalmatinske povijesti, mjesto gdje vrijeme nije stalo, ali je odlučno zadržalo sve što je bilo vrijedno zadržati.
Ovaj prostor, uklesan u stijenu ispod bedema tvrđave Fortice, stoljećima je dom obitelji Vlatković-Kontina, danas Jelić i Pavić. Njegove kuće danas nisu luksuzni apartmani ni muzejski eksponati, one su obnovljene da čuvaju život kakav se u njima neprekinuto vodio tijekom nekoliko stoljeća. Miješaju se tu mirisi mediteranskog bilja i domaće kuhinje, zvuci starih škura i koraci nove generacije.
Arhitektonski, Vlatkovića dvor je jedinstveni kompleks. Čine ga tri veće kamene kuće, dvije obnovljene i jedna u iščekivanju radova, te pet manjih ruševnih kuća, povezanih u cjelinu velikim kaskadnim, kamenom popločanim dvorom koji se spušta više od 30 metara visinske razlike. Kroz čitav kompleks provedeni su prolazi za vodu, navođeni do gusterne ispod terase. Na krovovima rijetki venecijanski dimnjaci očuvani su i još uvijek su u funkciji.
Stari kamen, volti, križni svodovi, rustikalni detalji i masivne grede govore jezikom dalmatinskog graditeljstva. Kompleks je od 17. st. dograđivan u više navrata, na njemu se ogledaju karakteristike ambijentalne rustične i klasicističke arhitekture. Cjelinu je 1813. godine povezao kanonik don Pave Vlatković, ugledni predak obitelji, kulturni mecena i obnovitelj duhovne baštine Novigrada. Sadašnje nasljednice, Slavica Jelić i njezina kći Maja Pavić, čuvarice su tradicije tog dvora, u kojemu se trude što je više moguće detalja sačuvati u izvornom obliku.
No, taj posao i nije bio tako jednostavan. Tijekom Domovinskog rata kuće su bile teško devastirane. Nestali su antikni namještaj, umjetnine, srebrno posuđe, slike, stare knjige, a sve što nije odneseno, uništeno je. Ipak, obitelj nije posustala, odlučila je sve restaurirati i obnoviti korak po korak, strpljivo i s pažnjom prema svakom detalju.
- Moj pokojni suprug Goran i ja sami smo obnovili dvije kuće spojene velikim voltom. Nije bilo lako, pogotovo kad ti je stalo do svakog originalnog detalja. Svaka greda, svaka škrinja, stol, kočeta - sve je vraćeno na svoje mjesto - govori Slavica, umirovljena defektologinja i bivša ravnateljica zagrebačkog Centra Slave Raškaj.
Zadržane su izvorne proporcije i autentični detalji. Kuće su se obnavljale polako, bez kompromisa i spektakularnih preinaka koje bi ih stilski izmijenile. Treća kuća još uvijek čeka svoju obnovu. S obzirom na to da je cijeli objekt proglašen zaštićenim kulturnim dobrom, i ta će se obnova morati uskladiti sa strogim konzervatorskim pravilima, što danas uz suvremene standarde življenja postaje sve veći izazov.
- Ovdje sve ima smisao, i raspored soba i prozora, starih vrata i kamena. Sve odiše prošlošću, ali živi sadašnjost. Ovo je naša stara dama koja je zadržala svoj šarm, ali mi ju ipak malo pomlađujemo. Pritom ju ne požurujemo, puštamo da ona sama određuje tempo - pojašnjava Maja, inače pravnica sa stalnom adresom u Zagrebu, koja svaki slobodni trenutak provodi na ovoj uistinu jedinstvenoj djedovini.
Da nije riječ samo o smještajnom kompleksu, već o kućama koje njeguju autentičan doživljaj, svjedoče njihova ljeta, kada se u dvoru okuplja obitelj, održavaju večere pod zvijezdama, sade rajčice i lavanda. A zimi grije stara peć u tinelu i podsjeća na ona mirnija, opuštenija razdoblja u godini koja su i danas, a i prije, služila za odmor, sabiranje misli i pripremu za novo ljeto. Nema ovdje bazena ni palmi, nema "kulise za Instagram" ni scena koje ćete uzastopno svakog ljeta viđati na društvenim mrežama. Vlatkovića dvor mjesto je na kojem se, dobro čuvan unutar zidina, svatko može vratiti svojoj prošlosti i sebi.
- Ovdje sam čitala prve knjige, igrala se skrivača među zidinama, kuhala kolače od blata s rođakinjama. Na terasi smo učili imena zviježđa jer je tata bio zaljubljenik u astronomiju. A najtužniji trenutak bio je kada sam nakon rata ugledala razbijeni koncertni klavir na kojem su generacije svirale. Danas ga je zamijenio mali pianino. Nije isto, ali zvuk se vratio i donio nam neke nove note - otkriva Maja.
Na zidovima kuće vise portreti don Pave Vlatkovića i Grge Oštrića, uglednog novigradskog gradonačelnika s početka 20. stoljeća. Tu su i replika izgubljene obiteljske povelje s grbom iz 16. st. i Majine autorske crno-bijele fotografije Novigrada.
U večernjim satima iznosi se teleskop za promatranje neba, a ljeti terasa postaje prava pozornica - organiziraju se tu koncerti, radionice i druga okupljanja. U kući su tijekom godina boravili sportaši, glumci, profesori, pjesnici i brojni prijatelji obitelji, a za tradicionalnu procesiju Gospe od sedam žalosti na prozore se stavljaju svečani ćilimi, isti oni koji se brižno čuvaju desetljećima.
Vlatkovića dvor tako ostaje prostor koji se ne prilagođava tržištu i koji uspješno odolijeva baš svim trendovima. To nije projekt "obnove kulturne baštine" na papiru, već konkretan, svakodnevni život u povijesnom kontekstu, zbog čega je boravak u njemu iskustvo, a ne ljetovanje.
- Za mene ovo nije samo kuća. Ovo je mjesto uspomena na baku i srce naše obitelji. Nadam se da će jednoga dana i moja djeca nastaviti ovu priču, s ljubavlju i poštovanjem prema nasljeđu - zaključuje Maja, koja sada, sa svojom obitelji, u zidove Vlatkovića dvora upisuje svoju.
PROČITAJTE JOŠ Obnova male kamene kuće u Novigradu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....