U javnosti se o stambenoj krizi najčešće govori kroz brojke - koliko stanova nedostaje, koliko ih treba izgraditi i koliko brzo bi to trebalo učiniti. No, prema riječima nizozemske arhitektice i urbanistice Beatriz Ramo, problem nije samo u nedostatku stanova, nego i u načinu na koji ih projektiramo.
Beatriz Ramo osnivačica je arhitektonskog studija STAR strategies + architecture iz Rotterdama i jedna od vodećih europskih stručnjakinja za kolektivno stanovanje. Godinama istražuje kako pametnije projektirati domove koji se mogu prilagođavati životnim promjenama njihovih stanara. Za svoj projekt START-Ivry, koji je postao primjer suvremene i prilagodljive stambene arhitekture, 2024. godine dobila je francusku Nacionalnu nagradu ARVHA za žene u arhitekturi.
U svojoj kolumni za D&D objašnjava zašto smatra da gradnja sve većeg broja stanova neće sama po sebi riješiti stambenu krizu te predstavlja šest jednostavnih projektantskih rješenja koja bi, tvrdi, mogla prepoloviti potrebu za novom gradnjom. Evo što je napisala za D&D.
Kad kupujete jaknu, očekujete da će vam služiti godinama. Da će biti dovoljno prilagodljiva da je možete nositi u različitim prilikama, bez obzira na to promijeni li se vaša težina ili godišnje doba. Ne kupujete novu jaknu svaki put kada se vaš život malo promijeni. Zašto onda stanove i dalje projektiramo kao da će ljudi u njima živjeti potpuno istim životom od dana useljenja do kraja života? Vjerujem da bi domovi trebali funkcionirati poput dobro osmišljene odjeće - prilagođavati se ljudima, a ne prisiljavati ljude da se prilagođavaju njima.
Danas se rasprava o stambenoj krizi gotovo uvijek svodi na broj izgrađenih stanova. Govori se o desecima ili stotinama tisuća novih stanova koje treba izgraditi svake godine. Polazi se od pretpostavke da je problem jednostavan: stanova nema dovoljno pa ih treba graditi više i što brže. No, što ako je problem mnogo složeniji? Što ako stambena kriza nije samo pitanje količine, nego i načina na koji projektiramo stanove?
Brojni europski gradovi već danas imaju dovoljno stambenih kvadrata, ali istodobno ne uspijevaju odgovoriti na stvarne potrebe svojih stanovnika. Razlog nije nužno manjak prostora, nego činjenica da je velik dio postojećih stanova neprilagodljiv ili se ne koristi učinkovito. Diljem Europske unije milijuni ljudi žive u stanovima koji su veći nego što im je potrebno. Istodobno, mlade obitelji, samci i starije osobe teško pronalaze odgovarajući dom. Problem, dakle, nije samo u nedostatku kvadrata, nego u tome što ih ne znamo bolje iskoristiti. S vremenom smo stan prestali promatrati kao dio društvene infrastrukture. Sve češće ga projektiramo kao tržišni proizvod čiji raspored prostorija određuju tablice isplativosti, a ne stvarni život ljudi.
A društvo se mijenja brže nego ikada. Sve je više jednoroditeljskih obitelji, rastavljenih roditelja koji dijele skrbništvo nad djecom, mladih koji se nakon studija vraćaju živjeti roditeljima, starijih osoba koje ostaju same u velikim stanovima, ali i ljudi koji dijele životni prostor iz ekonomskih ili osobnih razloga. Stanovi koje danas gradimo rijetko uzimaju u obzir takve životne situacije. Kada se obitelj promijeni, stan više ne odgovara njezinim potrebama. Ljudi tada nisu prisiljeni preseliti se zato što imaju premalo prostora, nego zato što prostor koji imaju više ne funkcionira. Upravo zato vjerujem da bi svaki novi stan trebao biti projektiran tako da može pratiti promjene kroz koje njegovi stanari prolaze tijekom života. Dobro projektiran tlocrt nije samo pitanje estetike. On određuje koliko će dugo jedan stan ostati funkcionalan, koliko će se lako prilagođavati novim okolnostima i koliko će novih stanova uopće biti potrebno graditi u budućnosti. Tijekom godina razvila sam niz projektantskih principa koji omogućuju upravo takvu prilagodljivost. Primijenili smo ih u projektu START-Ivry u okolici Pariza i pokazali da stan može biti mnogo otporniji na životne promjene, bez povećanja površine ili troškova gradnje.
U nastavku predstavljam šest rješenja za koja vjerujem da bi mogla iz temelja promijeniti način na koji razmišljamo o stanovanju.
1. Dvosoban stan može biti dom za dva kućanstva
Kada se projektira dvosoban stan, gotovo se uvijek polazi od pretpostavke da će u njemu živjeti jedna obitelj. No stvarni život odavno više nije tako jednostavan. Roditelji često dijele dom s odraslim djetetom koje se još nije osamostalilo. Dvoje prijatelja zajedno unajmljuje stan kako bi lakše podnijeli visoke troškove stanovanja. Sve je više starijih osoba koje dijele dom sa studentom ili njegovateljem, bilo zbog društva, bilo zbog međusobne pomoći. Nažalost, većina današnjih stanova nije projektirana za takve situacije. Spavaće sobe nalaze se jedna uz drugu, privatnosti gotovo da nema, a zajednički prostori često postaju izvor svakodnevnih nesuglasica. Zbog toga mnogi odustaju od zajedničkog stanovanja i traže novi stan, čime dodatno raste potražnja za ionako ograničenim brojem nekretnina.
A rješenje uopće nije komplicirano.
Dovoljno je drugačije organizirati prostor. Primjerice, spavaće sobe mogu se smjestiti na suprotne strane stana kako bi svaki korisnik imao više privatnosti. Jedna od njih može biti bliže ulazu i projektirana tako da se po potrebi u nju jednog dana ugradi mala kuhinja. Dvije manje kupaonice dodatno povećavaju neovisnost stanara. Na taj način jedan stan može bez problema koristiti dvoje ljudi ili čak dva manja kućanstva, a da pritom svatko zadrži osjećaj vlastitog doma. Pametno projektiran tlocrt može spriječiti potrebu za još jednim stanom.
2. Stan koji se može podijeliti kada se život promijeni
Sličan problem često vidim u većim stanovima i obiteljskim kućama. Dok su djeca mala, svaki je kvadrat dobro iskorišten. No kada odrastu i odsele, roditelji ostaju sami u velikom prostoru koji im više nije potreban. Mnogi ih pitaju zašto jednostavno ne prodaju stan ili kuću i ne presele se u manji prostor. Odgovor je gotovo uvijek isti. To nije samo nekretnina. To je dom ispunjen uspomenama, susjedima koje poznaju desetljećima i kvartom u kojem su proveli najveći dio života. Preseljenje često nije emocionalno ni financijski jednostavno. Zato vjerujem da bi veći stanovi već u fazi projektiranja trebali biti osmišljeni tako da se jednog dana mogu podijeliti na dvije zasebne cjeline.
Vlasnici bi mogli nastaviti živjeti u dijelu stana koji im odgovara, dok bi drugi dio postao mali stan za odraslo dijete, njegovatelja ili podstanara. Mnogi bi na taj način mogli ostvariti dodatni prihod koji bi im olakšao život u mirovini. Najvažnije je to što se novi stan ne gradi. On nastaje unutar prostora koji već postoji. Da smo tako projektirali stanove posljednjih nekoliko desetljeća, uvjerena sam da bi današnja stambena kriza bila znatno manja.
3. Ponekad je dovoljan samo jedan dodatni prostor
Često se govori da ljudi sele jer im je stan premalen. Moje iskustvo pokazuje da to nije sasvim točno. U mnogim slučajevima nedostaje samo jedna prostorija. Dolazak djeteta, rad od kuće, briga o starijem članu obitelji ili dijete koje nakon razvoda vikende provodi kod jednog roditelja - sve su to situacije u kojima nije potreban veći stan, nego samo jedna dodatna soba. Zbog toga smo razvili nekoliko projektantskih rješenja kojima se ona može dobiti bez preseljenja. Jedno od njih je zatvorena lođa koja se po potrebi može pretvoriti u potpuno funkcionalnu sobu. Drugo je drugačije organiziran dnevni boravak. Kada je dovoljno širok, ima više prozora i pravilno raspoređene instalacije, dio prostora može se vrlo jednostavno odvojiti i pretvoriti u novu prostoriju.
Kod starijih stanova, u kojima je kuhinja bila zasebna prostorija, moguće ju je preseliti u dnevni boravak, čime se oslobađa mjesto za još jednu sobu. Takve mogućnosti nisu improvizacija. One se planiraju još u fazi projektiranja kako bi se stan mogao mijenjati zajedno s ljudima koji u njemu žive. Jer dom ne bi trebao trajati deset ili petnaest godina. Trebao bi biti dovoljno fleksibilan da prati cijeli život svoje obitelji.
4. Dijeljenje doma ne mora značiti odricanje od privatnosti
Kada se spomene zajedničko stanovanje, mnogi prvo pomisle na studentske domove ili privremeni smještaj. Međutim, vjerujem da takav način života može biti puno više od toga. Broj samaca u Europi stalno raste, a usamljenost postaje ozbiljan društveni problem. Istodobno, mnogi si teško mogu priuštiti vlastiti stan. Zato smo razvili model koji nazivam suživotom.
Ideja je jednostavna. Svaki stanar ima vlastitu sobu i privatnu kupaonicu, dok se kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak dijele. Takav prostor može koristiti troje do šestero ljudi, a pritom svi zadržavaju privatnost, ali i osjećaj zajedništva. U usporedbi s gradnjom šest zasebnih stanova, ovakvo rješenje može znatno smanjiti potrebnu površinu i potrošnju energije. No možda je još važnije to što ljudima pruža ono što danas često nedostaje - svakodnevni kontakt, međusobnu pomoć i osjećaj pripadnosti.
5. Zašto broj spavaćih soba više nije dovoljan
Stanove i dalje dijelimo na garsonijere, jednosobne, dvosobne ili trosobne. Ali život se odavno više ne uklapa u te kategorije. Kako, primjerice, projektirati stan za samohranog roditelja kojem povremeno dolazi dijete? Ili za osobu koja radi od kuće i treba mali ured? Ili za razvedene roditelje koji dijele skrbništvo? Njima često nije potreban cijeli dodatni stan ili još jedna velika spavaća soba. Potreban im je samo mali, pametno osmišljeni prostor. Zato smo razvili novu stambenu tipologiju koju nazivamo PLUS.
Riječ je o manjoj prostoriji povezanoj s dnevnim boravkom koja ima prirodno svjetlo i sve potrebne instalacije. Može služiti kao radna soba, gostinjska soba ili prostor za spavanje. Na taj način stan pruža gotovo jednaku funkcionalnost kao veći model, ali bez znatnog povećanja površine i cijene. Ponekad nekoliko dobro projektiranih četvornih metara vrijedi više od deset dodatnih.
6. Mali stan ne mora značiti lošiji život
Još uvijek postoji uvjerenje da je veći stan uvijek i bolji stan. S tim se ne slažem. Dobro projektiran manji stan može pružiti jednaku kvalitetu života kao mnogo veći prostor. No to zahtijeva puno više pažnje tijekom projektiranja. Što je stan manji, svaki centimetar postaje važniji.
Zato posebnu pozornost posvećujemo rasporedu vrata, prozora, radijatora i instalacija. Viši stropovi omogućuju galerije, a različite visine stropa mogu pomoći da se prostor bolje prilagodi svojoj namjeni. Takvim pristupom moguće je smanjiti površinu stana i do 40 posto, a da kvaliteta stanovanja pritom ne pati. Osim toga, takvi se stanovi mogu kasnije povezivati u veće cjeline ako se potrebe obitelji promijene. Drugim riječima, mali stan ne bi trebao biti kompromis, nego pametno projektirano rješenje.
Problem nije samo u gradnji, nego i u načinu razmišljanja
Kada se svih ovih šest strategija promatra zajedno, njihov potencijal postaje iznimno velik. Moje procjene pokazuju da bi se potreba za novom stambenom gradnjom mogla smanjiti za oko 40 posto. Pritom nije riječ o skupim tehnologijama, luksuznim materijalima ili većim stanovima. Rješenje je mnogo jednostavnije. Trebamo početi projektirati bolje. Nažalost, upravo se tu krije najveći problem. Danas raspored prostorija u mnogim projektima određuju investitori, a ne arhitekti. Tlocrt često nastaje kako bi zadovoljio financijske tablice i kratkoročnu isplativost, dok arhitekt u projekt ulazi tek kada su najvažnije odluke već donesene. Tako nastaju stanovi koji možda dobro izgledaju na prodajnim brošurama, ali se vrlo brzo pokažu neprikladnima za stvarni život.
Sve češće slušamo kako će standardizacija i brža gradnja riješiti stambenu krizu. Ja mislim upravo suprotno. Ako velikom brzinom nastavimo graditi loše projektirane stanove, samo ćemo povećati problem i ostaviti budućim generacijama stambeni fond koji neće odgovarati njihovim potrebama.
Vrijeme je za drugačiji pogled na stanovanje
Stanovi bi trebali pratiti ljude tijekom njihova života, a ne ih prisiljavati da se sele svaki put kada im se promijene životne okolnosti. Projekt START-Ivry pokazao je da je moguće graditi domove koji su istodobno društveno odgovorni, financijski održivi i dovoljno prilagodljivi da se mijenjaju zajedno sa svojim stanarima. Takvi stanovi nisu skuplji za izgradnju.
Ne zahtijevaju nove tehnologije niti više kvadrata. Zahtijevaju samo drugačiji način razmišljanja. Dok god budemo gradili stanove prema Excel tablicama umjesto prema potrebama ljudi, teško ćemo riješiti stambenu krizu. Jer milijuni novih stanova neće riješiti problem ako su projektirani jednako loše kao i oni koje gradimo danas. Vjerujem da arhitektura može ponuditi bolje odgovore. A upravo je to jedna od naših najvažnijih odgovornosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....