Stara poslovica kaže da onaj tko čeka savršene uvjete nikad neće ništa započeti - jer uvjeti nikad nisu savršeni. Koliko bi se djece godišnje rađalo da svi čekaju ‘savršeni trenutak‘? Vrlo malo... Slično je i s potragom za poslom, kupnjom nekretnine, preseljenjem u drugu državu - savršen trenutak naprosto ne postoji. U to se možemo uvjeriti gotovo svakodnevno, donoseći odluke koje je potrebno donijeti bez obzira na to bili uvjeti bolji ili lošiji.
Da ne treba čekati pravi trenutak pokazalo je i iskustvo jednog bračnog para, nedavno objavljeno u postu na hrvatskim stranicama društvene mreže Reddit. Dok se posljednjih godina često može čuti kako odlazak u inozemstvo više nema smisla ako čovjek već nema dobro plaćen posao, traženu struku ili barem solidno znanje jezika, taj je bračni par svoju priču ispričao iz potpuno drugačije perspektive.
U Austriju su otišli 2022. godine i počeli praktički od nule. Ona je pronašla posao u tvornici preko agencije, on nije imao posao i nije znao njemački. Četiri godine poslije zajedno imaju na računu više od 100.000 eura ušteđevine.
Svoju je priču muškarac objavio na Redditu, u temi naslovljenoj ‘Novi početak, Austrija bez novca, škole izvana’. Objasnio je da mu je cilj pokazati da odlazak u inozemstvo ne mora nužno početi idealnim poslom.
- U Austriju smo otišli 2022. godine. Ima dosta sadržaja o tome kako se više ne isplati ići vani osim ako nemaš dobar posao. Iz moje perspektive to je krivo pa evo da podijelim svoj put - napisao je.
Po dolasku u Austriju, supruga je preko agencije pronašla posao u tvornici. Znala je osnove jezika, dok on nije znao njemački i u početku nije imao posao.
- U ranim dvadesetima sam ‘vrtio‘ poslove, tako da nisam stekao nikakvu pravu vještinu - iskreno je opisao svoju situaciju.
Nakon dva mjeseca počeo je raditi kao dostavljač hrane. Za posao mu je trebao vlastiti bicikl, a satnica je bila deset eura bruto, uz bonuse.
- Uz par sati prekovremenih gotovo svaki tjedan te 13. i 14. plaću, godišnje je to bilo negdje oko 25.000 eura neto.
Nije, priznaje, bio osobito zadovoljan tim poslom. No u tom trenutku na njega je gledao kao na nužan korak.
- Nije bilo idealno, ali znao sam da sam gdje moram biti u tom razdoblju života. Krećem od nule.
A onda se dogodilo nešto što mu je i danas teško povjerovati. Njih dvoje zajedno su godišnje zarađivali oko 50.000 eura neto, a uspijevali su uštedjeti približno polovicu. Stan i režije nisu ih stajali više od 700 eura mjesečno.
- Svake godine putovali smo dva puta u Hrvatsku. Nije da smo nešto forsirali štednju, nego eto, našli smo se u tom stadiju života gdje je to sve išlo prirodno i gdje smo počeli cijeniti tišinu i mir svakodnevnog života.
I nakon četiri godine, uspjeli su uštedjeti i više od 100.000 eura.
- Meni to još zvuči nevjerojatno. Dvoje imigranata, takoreći na minimalcu, u četiri godine uštedjeli 100k eura. Baš smo ponosni.
U međuvremenu, međutim, njegov se poslovni put ponovno promijenio. Izgubio je posao nakon što je firma prešla na freelance model. Pet mjeseci primao je oko 1200 eura, a zatim je krenuo u školu za jezik. Sad mu je plaća oko 1300 eura. Supruga je u međuvremenu pronašla nešto lakši posao sa sličnom plaćom.
- Zasad je zadovoljna. I eto, naš novi početak.
Objava je izazvala prilično živu raspravu. Uz puno onih koji su pohvalili ovu objavu, bilo je i onih drugih. Kao i obično.
- Lik je doslovce parazit u stranoj državi.
Autor mu nije ostao dužan, ali je mirno odgovorio:
- Lijepo ti o meni. Drugačiji je to sustav. Ništa od ovoga nisam ni tražio, nego te doslovno ljudi guraju da ideš dalje i pružaju ti drugu šansu. Opet, razumijem ako gledaš iz hrvatske perspektive, ali ovdje je to drugačije i država će potrošiti na tebe, na tvoju integraciju.
Dodao je kako smatra da je i sam dio tog sustava kroz poslove koje domaći radnici ne žele raditi.
- Opet sam ja tu da radim poslove koje oni ne žele, barem na početku. Ja sam zahvalan za sve i uzimam austrijsko državljanstvo za par godina. Kako vrijeme ide, paše mi sve više i više.
Kritičar je nakon toga pomirljivo odgovorio:
- Ma sretno, stari, ne mislim ništa loše.
Bilo je još onih koji nisu razumjeli što je autor zapravo želio poručiti objavom:
- Dobro. Uštedio si 100k. Kaj sad s tim 100k? Vozio si bicikl kao dostavljač. Mogao si biti doma i raditi u skladištu, položiti za viličara i imati dobru satnicu. Kod nas preko vaučera završiti neki tečaj ili prekvalifikaciju. Nisam baš shvatio svrhu posta. Svejedno, svaka čast.
Jedan komentator iz Srbije podijelio je zatim vlastito iskustvo odlaska u Austriju. U njegovu slučaju priča je počela tijekom ratnih godina na prostoru bivše Jugoslavije:
- Ja sam u Austriju otišao za vrijeme ratnih operacija u ex-Yu. Nisam bio svjestan da ću ostati toliko dugo, 20 godina. Vratio sam se, uložio u biznis i poljoprivredu i sada ovdje radim i živim. Najsretniji sam što nemam ni jedan euro kredita.
Svoje iskustvo završio je savjetom onima koji razmišljaju o odlasku:
- Moj je savjet: maksimalno pet godina u strogoj štednji i odricanju, a kapital uložiti u siguran biznis ovdje i biti svoj na svome. Pa makar to bio i lokalni dućan u nekom selu, ali barem si kod kuće i radiš za sebe.
No možda najzanimljivija rasprava razvila se oko pitanja jezika. Jedan korisnik nije mogao razumjeti kako je moguće da nakon četiri godine života u Austriji autor još uvijek ima problema s njemačkim:
- A kako tako slabo stojiš s njemačkim jezikom poslije četiri godine? Taj dio mi je veće iznenađenje nego 100k štednje.
Autor je objasnio da je njegov prvi posao zapravo bio prilično loše okruženje za učenje jezika:
- Radio sam kao dostavljač. Jedino što sam morao jest pozvoniti i reći ‘Bitte‘. Ako nisi u svakodnevnoj komunikaciji, teško se uči.
Problem je, kaže, i u tome što se nakon određenog vremena čovjek jednostavno navikne funkcionirati bez njemačkog:
- I nakon nekog vremena uđeš u tu rutinu gdje možeš funkcionirati bez njemačkog pa i stvoriš takvu naviku. Dan za danom i prođe godina, dvije... Na nastavi imam ljude koji su tu deset godina i slabije pričaju od mene.
Jedan se korisnik složio da je upravo radno okruženje jedan od razloga zbog kojih se doseljenici ponekad teško integriraju:
- Teško naučiš jezik jer te najčešće zapadnu poslovi koje rade ljudi koji nisu iz Austrije nego iz drugih zemalja, kao što si i ti došao iz Hrvatske. Isto tako, većinom ljudi najčešće pričaju u dijalektu.
Pokušao je to objasniti primjerom iz hrvatskog jezika:
- Dakle, trebaš imati smisla za jezik, što ne ide baš svakome. Posebno u njemačkom, koji nije ni melodiozan kao, primjerice, talijanski. Trebaš posao u kojem si okružen ljudima koji govore pravilno taj jezik, a ne braćom Sirijcima i Pakistancima. I, naravno, treba proći neko vrijeme.
Rasprava se na kraju prebacila na stanovanje. Jedan je korisnik postavio vrlo jednostavno pitanje:
- Mene najviše zanima kako u Austriji stan košta manje nego u Hrvatskoj.
Odgovor je stigao odmah:
- A što znači manje nego u Hrvatskoj? Imaš stan u Zagrebu i stan u Požegi. Vjerojatno on nije u Beču.
Autor je potvrdio da nije riječ o Beču:
- Nisam u Beču, ali mislim da se i tamo može naći za ispod 800-900 eura uredan stan. Naš stan ima 63 kvadrata, podrum od 10 kvadrata, i košta 580 eura mjesečno plus režije. U St. Pöltenu.
U komentarima su se zatim pojavili i drugi primjeri:
- Beč, 75 kvadrata s balkonom, 650 eura.
Drugi je redditovac naveo da u njegovoj zgradi trosobni stan s balkonom i spremištem u podrumu stoji 950 eura:
- I to u novogradnji iz 2021. godine, u 21. bezirku.
Na kraju je autor dobio i jednostavnu poruku podrške:
‘Sretno i samo naprijed!’
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....