Brda iznad Runovića nekada su, sve do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća, u svojim prančiocima i kod škrtih, ali plodnih malih dočića odzvanjala gangom.
Mirisala su na trud tamošnjih ljudi koji su obrađivali svaki metar plodne zemlje, a dječja vika i smijeh čuli su se nadaleko. Do njihovih kuća, izgrađenih od onoga što im je Bog ponajviše podario – od čvrstog kamena – moglo se doći bijelim utabanim putovima, omeđenima suhozidima tamošnjih majstora kamena.
Pješice u školu
Električne energije je bilo, ali njezina kvaliteta bila je vrlo upitna. Vode nije bilo, pa su se gradile čatrnje koje su se punile kišnicom. Ondašnji đaci pješačili su kilometrima do svojih škola, bilo do osnovne u Runovićima ili do desetak kilometara udaljene Gimnazije u Imotskom. Tur-retur, dvadeset i kusur kilometara, po kiši, snijegu, buri i suncu.
Sedamdesetih godina krenuli su i oni koji su kruh za svoju obitelj tražili u obećanoj zemlji – Njemačkoj. Potom je jedan, pa drugi susjed počeo preseljavati svoju obitelj i svoje blago dolje, uz Imotsko polje. Počele su se graditi kuće u Runovićima, a ove gore, u brdima, pomalo su ostajale puste, jedna po jedna.
Među tim selima i zaseocima, u ovoj istinitoj priči novinar Slobodne Dalmacije Branko Ćosić piše o zaseoku Protrke.
Nekada bogat ljudima, s više od petnaest domova i pun djece, doživio je sudbinu susjednih zaselaka. Cijele su obitelji krenule put polja, a njihove glave put Njemačke. Ostadoše kamene kuće prazne, prepuštene drači i poskoku. Ostadoše čatrnje pune kišnice, a mali plodni doci oživjeli bi tek u proljeće, kad bi iz polja dolazili saditi krumpire i duhan. Nestade i duhana, a potom nastade muk u zaseoku.
Protrke su se gotovo ispraznile; ostala je tek jedna jedina obitelj – Marije Protrke. I tako bijaše sve do prije nekoliko godina.
– Molim vas, dođite danas u Protrke – veli nam Ante Čanta Todorić. Iako rodom iz Zmijavaca, ima rodbine u Protrkama, ali i nešto svojih nekretnina koje je naslijedio od tetke.
– Davno se jedna žena iz Protrka udala u Zmijavce. Nije imala braće, pa je ono što je dobila u dotu dijelom pripalo i mojoj obitelji. Volio bih sada tu staru kuću obnoviti, pa neka ostane mojim unucima. Zato sam vas i pozvao da vidite ovo čudo kako se iz pepela ponovno rađa ovaj zaselak – govori Ante.
I doista, uputili smo se u Protrke, u brda općine Runovići, i nismo pogriješili. Asfaltirana, istina uska prometnica, ali s obje strane zaštićena suhozidima, svjedoči o nekadašnjim vremenima starih neimara, majstora kamena, znoja i truda. Uostalom, kamen je ovim ljudima bio i ostao rođeni brat i prijatelj. U njemu su se rodili, s njim se odgojili – pratio ih je cijeli život, pa ih i danas prati, tko zna već koje generacije.
Škrta zemlja
Vidjeli smo stare napuštene kamene kuće iz kojih kroz otvorene prozore raste drača i kupina, ulegle krovove, ali odmah pokraj takvih prizora niču nove kamene kuće, s dječjim igralištima, toboganima i bazenima.
– Je, moj prijatelju, počelo se mijenjati, ljudi se vraćaju u Protrke – govori nam Rajko Protrka (60), danas među starijima u zaseoku.
– Tu sam rođen, baš pod prozorom stare kuće. Bila je to jedina kuća moje obitelji. Svi smo živjeli u njoj; iako nas je bilo mnogo, nije nam bilo tijesno. Spavali smo na podu, u lepuški od kukuruza, grijali se uz komin.
U desetak kuća bilo je puno ljudi. U školu smo išli u Runoviće, sedam ili osam kilometara dolje pa opet gore, ali išli smo prečicama, preko stijena i drače. Sjećam se kada je došla struja, pa smo spremili petruljače i sviće. Vodu smo pili iz čatrnja, brali smo i jeli sve što bi priroda dala, a škrta zemlja davala je tek toliko da se može preživjeti.
A onda, osamdesetih godina, jedan susjed odluči se preseliti dolje uz polje. Svi smo imali zemlju u polju. Kako je on otišao, tako su krenuli i drugi, pa smo i mi. Dolje je bila trgovina, bliže škola, dobra cesta. Kuće su ostale prazne, iako smo dolazili po drva ili vaditi krumpire. No Protrke se nikada nisu potpuno ugasile, ostala je cijelo vrijeme jedna obitelj, naša Marija Protrka, koja je čuvala vatru i dim s komina.
– Ostali smo čuvati starinu, iako smo imali kuću dolje pri polju – govori Marija.
– Nisu ljudi zaboravili djedovinu i očevinu. Dolazili su, ali nisu ostajali. Vrijeme je učinilo svoje: neki su umrli, djeca su otišla dalje, pa je selo počelo starjeti. Ali u posljednjih nekoliko godina sve se promijenilo.
Vratio se jedan, pa drugi; jedan je obnovio staru kuću, drugi izgradio novu. Danas su Protrke opet oživjele, a srce mi je puno. Sjećam se koliko je nekada bilo djece, stalno se čuo njihov smijeh, kao i danas.
Ovdje je lijepo živjeti, uvijek ima sunca, a dolje si u sjeni. I Njemačka je, na neki način, izgradila protrčke kuće. Danas me posebno veseli što potomci vade papire i planiraju gradnju ili obnovu. Život se vratio u Protrke – rekla bih da su Protrke opet potrčale ovim prostorima.
Mir, tišina i zrak
Danas u zaseoku ima desetak djece – pravi ukras obnovljenog mjesta. Sve su to mlade obitelji. Već postoji i jedna kuća za odmor, a počeo se razvijati i ruralni turizam. Dolaze i strani gosti.
Rajkov sin Josip također je na očevini sagradio novu kuću.
– Ima nas pet novih obitelji, dvadesetak ljudi, od toga desetero male djece – kaže Josip za Slobodnu Dalmaciju.
– Supruga i ja odlučili smo ovdje živjeti i odgajati djecu. Ovdje imaju mir, prostor za igru, a vrtić je blizu, u Zmijavcima. Sve nam je dostupno, Split i Makarska nisu daleko. Nisam pogriješio. Djeca ovdje odrastaju u prirodi, na sigurnom, bez prometa.
Obilazeći Protrke, vidjeli smo i nova gradilišta, ali i početke obnove starih kuća. Električna energija je poboljšana, Općina je uredila prilaze, a stiže i internet. Već su neke obitelji iz Zmijavaca sagradile kuće za odmor, a interes raste jer gosti hvale mir, tišinu i čisti zrak, čega ovdje ima u izobilju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....