Dok milijuni staklenih boca svakodnevno završavaju na odlagalištima otpada diljem svijeta, dvije žene iz Brazila pokazale su da se ono što mnogi smatraju otpadom može pretvoriti u vrijedan građevinski materijal. Njihova nesvakidašnja ideja prerasla je u ekološki projekt koji danas privlači pozornost zagovornika održivog života i zaštite okoliša.

Smješten u brazilskoj saveznoj državi Pernambuco, Itamaracá je otok poznat po netaknutim plažama, bogatoj bioraznolikosti i, posljednjih godina, sve izraženijem urbanom pritisku te posljedicama masovnog turizma. Upravo ondje, u srcu zaštićenog područja prirode, Edna i Maria Gabrielly Dantas odlučile su poduzeti konkretne korake kako bi se suočile s dobro poznatim problemom – tonama otpada, osobito staklenih boca, koje ostaju napuštene nakon vrhunca turističke sezone, prenosi en.as.com.

Pogledajte video!

Edna (55), socioekološka edukatorica rođena u siromašnoj brazilskoj regiji Agreste – polusušnom području u kojem je pristup vodi kroz povijest bio velik izazov – odrasla je u obitelji koja je materijale ponovno koristila iz potrebe, ali i iz svijesti o njihovoj vrijednosti.

„Moje djetinjstvo obilježila je kreativnost. Izrađivala sam vlastite igračke od bambusa, reciklirala sve što sam mogla. Nismo znali da je to ekološki aktivizam, to je jednostavno bio način na koji smo preživljavali“, rekla je za Globo.

Tu je životnu filozofiju prenijela i na svoju kćer, 27-godišnju dizajnericu održive mode Mariju Gabrielly. Njih dvije ne povezuju samo obiteljske veze već i zajednička Quilombola i autohtona kulturna baština – tradicije zajednica koje potječu od potomaka robova i domorodačkog stanovništva te njeguju snažnu duhovnu povezanost s prirodom.

Arhitektura otpora

Tijekom pandemije, promatrajući količinu otpada koja se gomilala na plažama, Edna je dobila ideju koja će promijeniti njihov život.

„Želim izgraditi kuću od staklenih boca.“

Tako je nastao projekt Kuća od soli. Tijekom dvije godine majka i kći izgradile su objekt od recikliranog drva i više od 8000 staklenih boca, koje su same prikupile i prenamijenile koristeći vlastite tehnike obrade.

Kuća danas ima sedam prostorija, zidove sastavljene od pažljivo ugrađenog stakla, pregrade izrađene od recikliranih paleta, pa čak i krovne crjepove napravljene od tuba paste za zube.

Prva prostorija, površine svega 20 četvornih metara, služila je kao radionica za šivanje dok je gradnja bila u tijeku.

„Prve godine i pol bile su čista domišljatost: bez konvencionalne kupaonice, uz pranje posuđa u umivaoniku. No nikada nismo izgubile iz vida svoju viziju“, prisjeća se Gabrielly.

Društvena kritika pretvorena u dom

U Brazilu, gdje je pristup kvalitetnom stanovanju i dalje ozbiljan strukturni problem, projekti poput ovoga otvaraju važna pitanja. Kako se ostvaruje pravo na dom u zemlji u kojoj je, prema podacima Brazilskog instituta za geografiju i statistiku, 5,8 milijuna ljudi bez odgovarajućeg smještaja ili živi u ekstremnom siromaštvu?

Istodobno se nameće i drugo pitanje: što učiniti s golemim količinama otpada koje stvara potrošačko društvo, osobito u turističkim područjima poput Itamaracá?

„Te boce neće jednostavno nestati. Bez politika koje reguliraju njihovu proizvodnju ili kažnjavaju njihovo odbacivanje, najmanje što možemo učiniti jest pronaći načine da ih ponovno upotrijebimo. Ako bacite bocu i ona se ne razbije, još će uvijek biti tamo i za godinu dana“, upozorava Edna.

Osim materijalnih izazova, proces gradnje razotkrio je i rodne prepreke koje i dalje postoje u područjima tradicionalno rezerviranima za muškarce.

„Željeli smo angažirati radnike samo za određene zadatke, ali oni su uvijek imali potrebu davati mišljenja, ispravljati nas i govoriti nam kako nešto treba napraviti – kao da same nismo sposobne za to“, kaže Gabrielly.

„Ljudi misle da smo jednoga dana pronašle čarobnu bocu s duhom u njoj. Ne shvaćaju koliko je za ovakav projekt potrebno vještine, organizacije i vizije. A biti žena u takvom okruženju dvostruko je teže.“

Vanjskom promatraču Kuća od soli može izgledati kao arhitektonska neobičnost. No za njezine tvorce ona predstavlja pogled u budućnost – dom koji ne skriva svoje skromno podrijetlo niti revolucionarnu ideju koja stoji iza njega.

To je mjesto izgrađeno od onoga što su drugi odbacili, a ispunjeno svrhom, upornošću i vjerom da održiviji način života nije samo moguć, nego i nužan.