Lokacija, lokacija, lokacija - svojevrsna je mantra građevinara i agenata za prodaju nekretnina. Ne može se reći da su u krivu, jer dobra lokacija nekretnine život može učiniti bitno boljim. Pritom nije nevažno ni kakvi su vam susjedi; čak i ako je kvart lošiji, dobri će susjedi popraviti sliku.
Jedna od takvih priča - i to sa sretnim svršetkom - odvila se na ulicama engleskog Manchestera. Točnije, na jednoj uličici. Kad se Yasmine El-Gabry doselila u svoju kuću u Manchesteru, nije mogla ni zakoračiti kroz prolaz na uličicu iz svog stražnjeg dvorišta jer su gomile smeća bile toliko visoke da su blokirale vrata.
- Bilo je ondje starih madraca, odbačenih ormara, razbijenog stakla, čak i pokvarenih hladnjaka. Svi su tu uličicu koristili kao vlastiti deponij - prisjeća se Yasmine, dodajući:
- Bilo je opasno i ružno, uličicom su trčali štakori!
Iza 42 kuće u nizu nalazio se prolaz koji su stanari godinama prešutno prihvaćali kao ‘takav kakav je‘. Hodanje do kante za smeće pretvaralo se u akrobaciju, a osjećaj nesigurnosti bio je stalni pratitelj:
- Morali smo hodati na prstima da dođemo do svoje kante. Ali svi smo mislili da tu nije ništa moguće napraviti - kaže Yasmine.
A onda je jednog dana Yasmine u toj uličici ugledala susjedu kako na koljenima čupa korov:
- Nisam je mogla ostaviti samu, pridružila sam joj se. Očistile smo mali dio, pa polovicu prolaza, pa cijeli.
Kako su njih dvije radile, tako su se i stanari iz ostalih kuća počeli pojavljivati.
- Prve godine nisam upoznala niti jednog susjeda. A onda, odjednom, upoznala sam sve! Bilo je čudno, ali prekrasno. Stvorio se pravi osjećaj zajedništva - priznaje Yasmine.
Stanari su očistili smeće, uklonili korov, ponegdje visok i do pasa, i prijavili problem sa smećem gradskom vijeću. Ubrzo im je odobreno i 1200 funti iz gradskog fonda.
- Kupili smo gredice, kompost, cvijeće, začinsko bilje… Svega pomalo - kaže Yasmine.
Osim začina poput korijandra i vlasca, posadili su i smokvu, povrće i ukrasno bilje. Ljeti im u posjet stigne i poneka žaba:
- Nisam mogla vjerovati. Od prostora u kojem se nitko nije želio zadržavati do mjesta koje privlači živi svijet.
Kako su biljke rasle, tako su nestajali i oni koji su uličicu smatrali svojim privatnim smetlištem:
- Nije prestalo preko noći, ali polako je prestajalo. Mislim da se ljudi nisu htjeli sramotiti, nisu htjeli uništavati nešto tako lijepo. A bili smo i češće vani, pa smo ih mogli upozoriti - kaže Yasmine.
Danas je uličica prepuna života: cvijeće, visoko zelenilo, biljni otoci, bube, leptiri, pčele:
- Nisam mogla zamisliti da bi moglo biti ovako lijepo. Mislila sam da ćemo dobiti čist, ali i dalje ružan prostor. A sad je to mala uredna džungla. Toliko je zeleno, toliko opuštajuće. Pravi mir, a usred grada.
Redovito zalijevanje i briga oko biljaka postali su neformalni ritual među susjedima. Stanari se okupljaju spontano, ali nitko nikoga ne prisiljava na druženje.
- Neki ne žele izlaziti i pričati, ali ih vidim kako sami prošetaju i zastanu među biljkama. I to je sasvim u redu. Bitno je da prostor živi i da ga ljudi cijene - kaže Yasmine.
Zaštitna vrata postavljena su na oba kraja uličice, što je financirala lokalna vlast.
- Nije bilo teško dobiti sredstva - kaže Yasmine, koja tvrdi da novac nije prepreka, da je teže žrtvovati vrijeme, ali isplati se. "Ne moraš raditi 12 sati dnevno. Radiš kad možeš, a kroz godine vidiš promjenu", dodala je.
Pet godina nakon prvog iščupanog korova, zajednički trud svih susjeda pretvorio je zapušteni prolaz u mjesto koje izgleda kao prizor iz bajke.
- Kad izađem iz kuće, prvo odem u uličicu. Zasadili smo ondje sve moguće začine. Broj biljaka je sve veći. Najljepše je to što se svatko tko dođe, živio ovdje 20 godina ili se doselio jučer, osjeća dobrodošao - zaključuje Yasmine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....