Kupnja prve nekretnine za mnoge mlade u Hrvatskoj postaje sve teže ostvariv cilj. Cijene stanova posljednjih godina sve brže rastu iz godine u godinu, a plaće, čak i kad su iznad hrvatskog prosjeka, često nisu dovoljne da bi se u razumnom roku prikupio novac potreban za učešće, poreze, opremanje i ostale troškove. Problem pritom nije uvijek samo kreditna sposobnost; mnogi bi mogli dobiti stambeni kredit, ali nemaju dovoljno gotovine za učešće.
Upravo je to pitanje pokrenulo raspravu na hrvatskom Redditu, gdje je jedan korisnik pitao Hrvate u dvadesetima koji od svojih plaća žive u najmu, a od roditelja nisu dobili stan, kuću ili zemljište, kako zamišljaju svoju budućnost:
- Hrvati u 20-ima kojima roditelji nisu ostavili stan, plac ili kuću, a koji živite u najmu od svojih novaca i s normalnim plaćama, koji vam je plan za budućnost? Zanima me u kojoj su fazi razmišljanja oni slični meni. Naravno, nisu svi samci s 26 godina, pa pretpostavljam da je lakše doći do neke nekretnine ako si u vezi ili braku. Imate li ikakve ideje kako posjedovati nešto svoje ili planirate biti u najmu do kraja života? Meni je, primjerice, mama savjetovala da preko nje ili uz nju kao sudužnika kupim neki stan ili kuću - napisao je on.
Jedan korisnik smatra da je najveća prepreka zapravo novac koji treba imati unaprijed, a ne nužno sama kreditna sposobnost:
- Po mom iskustvu, nije baš ogroman problem imati plaću koja može podnijeti kredit. Problem je što moraš imati 20 tisuća eura gotovine. Ja bih sutra mogao otići u banku i ispunjavam sve uvjete za kredit. Samo nemam gotovinu.
Druga sudionica rasprave opisala je kako je vlastiti problem riješila štednjom, i to bez velike plaće, za samo 8000 eura:
- S 29 godina kupila sam mini garsonijeru od samo 12 kvadrata. Nisam imala ugovor na neodređeno pa nisam mogla dobiti kredit, ali uspjela sam je kupiti od ušteđevine. Nisam imala neku super zaradu, nego sam skromna i ne treba mi puno. Volim štedjeti i živjeti ispod svojih mogućnosti kako bih si priuštila ono što mi je stvarno važno, a to je bilo da ne živim u podstanarstvu. Nakon pet godina mogla sam dignuti kredit, garsonijeru sam prodala i kupila kuću za 30.000 eura.
Njezin komentar odmah je izazvao reakciju drugih, koji se nisu mogli složiti s takvim načinom života:
- ‘Živim ispod svojih mogućnosti‘ meni zvuči jako depresivno, ali ako tebi takav način života odgovara, tko sam ja da sudim. Jedino ne razumijem kako u 12 kvadrata išta stane. I to kažem kao osoba koja je živjela u garsonijerama velik dio života i naučena sam ‘stisnuti se‘.
Autorica komentara objasnila je da štedljiv život za nju nije odricanje, nego svjestan izbor koji joj daje veću financijsku slobodu:
- Haha, pa zašto ti zvuči depresivno ako je to nešto što volim? Depresivno bi bilo da živim tako, a da to ne volim. Meni bi bilo depresivno živjeti u skladu sa svojim mogućnostima ili, još gore, iznad njih, biti u dugovima, bilo kakvima. Apsolutno ništa ne kupujem na kredit, osim kuće, a i nju sam, srećom, već otplatila. Ja volim slobodu, da nikome nisam dužna, da si uvijek mogu priuštiti ono što stvarno želim umjesto da trošim novac na nebitnu komociju i luksuz samo zato što mogu. Volim da ne moram strahovati kako ću preživjeti ako dobijem otkaz i da ne moram dopustiti da me gaze na poslu jer si ne mogu priuštiti otkaz.
Drugi korisnik smatra da ne postoji univerzalno rješenje, ali da je najvažnije napraviti plan i biti spreman dugo raditi i štedjeti. Njegova je priča posebno zanimljiva jer kaže da mu roditelji nisu pomogli ni financijski ni kao sudužnici:
- Plan je da imaš što možeš. Da još uvijek nemam novca, dignuo bih kredit i kupio neku kuću u pripiz*ini jer ne namjeravam cijeli život biti u najmu ni u stanu. Ali to je moja preferencija, neki ljudi vole baš stanove. Meni roditelji ne samo da nisu ništa ostavili nego su me još i potkradali, a sudužnici mi ne bi bili ni da im je to zadnje. Sva sreća, naradio sam se kao konj 10 godina i sad sam napokon kupio kuću, i to sam čak uspio pronaći normalnu u gradu. Jednostavno napravi plan da štediš i radiš ako ti je jako stalo da imaš nešto svoje. Uspjet ćeš eventualno nešto kupiti, ali ne ubrzo. Ja sam kupio s 32 godine.
No, nisu svi uvjereni da je činjenica da mladi u dvadesetima nemaju vlastitu nekretninu znak problema. Jedan korisnik usporedio je situaciju u Hrvatskoj s onom u drugim europskim državama, posebno Velikoj Britaniji:
- Zanimljivo je kako svi govore da je u Hrvatskoj teško, a evo već s 20 godina žele nekretninu. Čini mi se da se bolje živi nego u razvijenijim državama gdje u dvadesetima ne da ne možeš kupiti nešto svoje, nego često, kao u mom slučaju, rentaš veći stan ili kuću s više ljudi i onda si u toj sobi, radiš i gradiš karijeru. Moj prijatelj je tek s 40 godina, a ja nešto ranije, u Velikoj Britaniji kupio kuću. Do tad je normalno živio u najmu. Kod nas s 22 godine odmah stan, auto, žena, djeca. Ljudi, stanite malo, ne dolazi sve odmah. Razlog zašto si u dvadesetima bez nekretnine je fluktuacija i mobilnost radnog stanovništva. Nikako da vam sjedne da ste u EU, da s 26 godina možete otići raditi u Berlin na nekoliko godina, pa onda u Amsterdam, a zatim se vratiti u Zagreb, kupiti stan, oženiti se i tako dalje. Da, znam, nepopularno mišljenje, ali tako je.
Na tu se tvrdnju nadovezao drugi korisnik, ali iz sasvim drukčije perspektive:
- Tako je, jer je u bivšem režimu bilo: dobiješ posao, oženiš se, dobiješ djecu, država ti da nekretninu i to je to. To je bilo mračno vrijeme. Sad je bolje biti podstanar do četrdesetih, a onda do 65. godine vraćati kredit za svojih 35 kvadrata.
Na to je stigao sarkastičan odgovor:
- Ej, ali imamo Hrvatsku! Neće te milicija prebiti ako pjevaš ‘Ustani, bane‘ na Trgu. To je bitno, ne ovo.
Za dio sudionika rasprave, međutim, vlastita nekretnina nije pitanje luksuza ili želje za statusom, nego prije svega sigurnosti:
- Ja sam, evo, prvi put u 10 godina života u Splitu u najmu u kojem sam prijavljena, imam potpisan ugovor i osjećam se zaštićeno. Prije toga sam svega doživjela: ulaske u stan, svako ljeto moraš van jer se stan proda, ili netko od rodbine odjednom treba živjeti u njemu pa za tjedan dana moraš otići, tri puta u godinu dana dizanje stanarine i tako dalje. Zaista nije ugodan ni lijep osjećaj kad znaš da u svakom trenutku možeš doslovno izgubiti krov nad glavom i onda se moraš snalaziti. Trenutno si ne mogu priuštiti stan, ali htjela bih ga kupiti u idućih pet godina.
Neki, međutim, ne računaju ni na nasljedstvo. Jedan korisnik smatra da naslijeđena nekretnina ne mora nužno biti rješenje, osobito ako je riječ o imovini koju treba dijeliti među većim brojem članova obitelji:
- I da mi nešto ostave, kad dođe to vrijeme, posvađat će se cijela familija oko tri kvadrata nerazriješenih nekretnina i svi će prodati svoj dio i to je to. Džabe ti takav život.
Drugi je pak jednostavno opisao vlastiti put do kuće, bez pomoći roditelja:
- Samac sam, nisu mi roditelji ostavili ništa, oni žive u toj kući. Ja sam sebi izgradio kuću krajem prošle godine. Što da ti velim? Upri i radi. Tako sam i ja i nema druge opcije.
Jedan sudionik rasprave ispričao je i kako je njegov otac, spletom nesretnih okolnosti, morao krenuti praktički od nule:
- Moj ćaća je igrom nesretnih okolnosti morao sve iznova graditi. Napravio je sam tri kuće i stan. Kaže da je prvih godina bio pakao, ali da se to naprosto mora preživjeti ako su ti se tako kockice posložile. Radiš kao budala i žrtvuješ nekoliko godina, a poslije bude lakše. Sad, s 50 godina, samo uživa u životu. E sad, druga je priča što nije svatko za to i što se mora biti izrazito kreativan i sposoban. Sumnjam da bih sama tako mogla da sam bila na njegovom mjestu.
I dok jedni planiraju štedjeti, dizati kredite, kupovati manje nekretnine ili graditi kuće, ima i onih koji su se s mogućnošću vlastitog doma jednostavno prestali opterećivati:
- Uopće ne razmišljam još o tome. Mislim da će biti najam do smrti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....