Cijene najma i nekretnina u hrvatskim gradovima uglavnom rastu brže od plaća, gužve postaju svakodnevica, a potraga za parkingom nerijetko završava nervozom i kašnjenjem na posao. Sve je više mladih koji priznaju da se u stanovima osjećaju “kao u kavezu”, da su im troškovi previsoki i da sve češće razmišljaju o preseljenju na selo, što dalje od prometa, buke i betona.
Ideja na prvi dojam djeluje primamljiva, veća kuća, vlastito dvorište, čist zrak i kredit za kuću manji od stanarine za dvosobni stan u gradu među najčešćim su argumentima za preseljenje. Njima se ponio i je dan mladić koji je na hrvatskom Redditu upitao korisnike za savjet, preseliti se na selo ili ne. Pritom, kako je napisao, on se razmišlja o "životu na "pravom" selu, bez trgovine, doktora, pošte..", a ima moguće rješenje na lokaciji koja je dvadesetak kilometara udaljena od prvog većeg grada.
Kuća bi, kako je obrazložio, bila dvaput do triput veća od sadašnjeg stana, s čak 2000 kvadrata okućnice. Mir, tišina i sigurnost djeluju idealno, a njegova supruga vjeruje da bi takav život bio zdraviji za buduću djecu. Ipak, već u samoj objavi njegovoj pojavila se ključna dvojba, što kada djeca odrastu i požele društvo, aktivnosti i samostalnost?
U komentarima su se vrlo brzo javili oni koji nisu nagađali, već su s njim iskreno podijelili svoja iskustva iz djetinjstva. Jedan od njih, primjerice, ovog Redditovca upozorava da roditelji često razmišljaju kratkoročno, zanemarujući cijeli "životni ciklus". Dok su djeca mala, dvorište od dvije tisuće kvadrata zvuči kao raj, ali, kako piše, “to traje do kraja osnovne škole”.
Nakon toga dolaze problemi s društvom, školama i svakodnevnom logistikom, jer ako dijete poželi glazbenu školu, sport ili bilo kakvu aktivnost izvan osnovne ponude, sve se svodi na sate vožnje i potpunu ovisnost o roditeljima. “Škola znači mnogo vožnje, posao također, a od grada se zapravo nikada ne odvojiš”, piše mu dobronamjerni korisnik, zaključujući da takav život često znači imati “dva mjesta života u jednoj točki”.
Druga korisnica opisuje kako je djetinjstvo provela u mjestu bez javnog prijevoza i osnovnih sadržaja, gdje su roditelji radili i jednostavno je nisu stigli voziti. “Na druženja s prijateljima poslije škole sam mogla zaboraviti, kao i na bilo kakve aktivnosti. Prodisala sam tek kad sam položila vozački”, piše mu i time poručuje da ipak promisli. Ona je "spas" pronašla tek odlaskom u učenički i studentski dom, a danas se, kaže, svim silama pokušava vratiti barem u prigradsko naselje jer ne želi ni sebi ni budućoj djeci život u kojem je prva trgovina udaljena 15 kilometara, a liječnik i bolnica još i više.
Ostali komentatori prisjećaju se koliko je svakodnevica na selu znala biti nepredvidiva i surova, posebno za one koji nemaju iskustva s takvom životom. Jedan od njih opisuje situacije koje gradski ljudi rijetko uzimaju u obzir, ako ti se pokvari auto ili "crkne" akumulator, “do ponedjeljka nema ništa”, jer sve ovisi o tome ide li netko od susjeda u istom smjeru. Iako danas postoji internet i više tehnologije, upozorava da to ne mijenja činjenicu da naselja sa tek stotinjak stanovnika nemaju infrastrukturu kakvu ljudi često zamišljaju.
Rasprava na ovoj temi posebno je žustra kada se dotakne teme zdravlja. Jedan komentator opisuje situaciju u kojoj je kao roditelj morao voziti dijete u ponoć sat vremena do hitne pomoći u Zagreb, a zatim još tražiti parking. “Da sam u gradu, taksi bi bio opcija”, piše, ističući da se tek u takvim trenucima shvati koliko je blizina bolnice važna. Drugi dodaje da nakon skoro smrtnog slučaja u obitelji uvijek prvo pita koliko hitnoj treba da dođe, jer sve ostalo postaje sporedno.
Upozorenja autoru teme stigla su i od onik koji bez zadrške tvrde da je selo dobar izbor za odrasle, ali poguban za djecu. Jedan korisnik tako piše da tamo nema prave socijalizacije ni prilika za njih, a da roditelji često romantiziraju život koji sami žele, zanemarujući dječju perspektivu. Drugi, koji se tek nedavno preselio u grad, kaže da mu je sjećanje na djetinjstvo na selu još svježe i da gotovo nitko iz njegove generacije nema lijepe uspomene, već su svi pobjegli prvom prilikom.
Ipak, nisu svi komentari toliko pesimistični. Neki ističu da se i u gradu za većinu aktivnosti mora sjesti u auto, pa razlika između deset i dvadeset minuta vožnje nije presudna. Drugi tvrde da su djeca na selu zdravija, više vremena provode vani i da se društveni život ionako odvija u vrtiću i školi. Jedan korisnik priznaje da je djetinjstvo na selu bilo teško, ali danas, kao odrasla osoba, ne bi mijenjao mir i tišinu za gradski kaos.
Posebno se ističe i upozorenje da mnogi zapravo ne govore o selu, nego o "umirućim" naseljima koja su izgubila školu, trgovinu i ambulantu. Takva mjesta, tvrde neki, za desetak ili dvadesetak godina često postaju prigradska naselja, s više prometa, manje mira i bez prave seoske zajednice. Drugim riječima, ljudi se sele tražeći selo, a završe u nečemu što nije ni grad ni selo. Kako je jedan komentator sažeo, sve je lijepo i mirno dok ste sami, a kada dođu djeca, mnogi shvate da su podcijenili cijenu tog "mira na selu".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....