Pronalazak dodatne prostorije u novokupljenoj kući obično je razlog za veselje – ali za Laurie Dumas taj je trenutak otkrio jezivu tajnu.
Naime, Laurie je kupila starinsku kuću iz 19. stoljeća u West Warwicku, u saveznoj državi Rhode Island u SAD-u. Na prvi pogled, kuća ju je očarala svojim prekrasnim vitrajima, prostranim dvorištem i bogatim povijesnim detaljima karakterističnima za to doba. Zajedno sa svojim tadašnjim zaručnikom Jeffom, planirala je potkrovlje preurediti u glazbenu sobu, mjesto na kojem će se moći opustiti i biti kreativna.
No, prilikom pregleda potkrovlja, otkrili su malu, skrivenu prostoriju koja nije bila ucrtana ni u nacrtima kuće. Vrata su se mogla zaključati samo izvana, pod je bio metalni, a u kutu je postojao odvod – neobičan detalj za bilo koju stambenu prostoriju. Usred sobe nalazio se i dječji drveni blok s urezanim slovom "F", kao tihi svjedok davno zaboravljene prošlosti.
Laurie je kasnije o tajnoj prostoriji pričala u emisiji HGTV-a "If Walls Could Talk", prenosi Mirror.
"Tek kad smo počeli čistiti prostor, shvatili smo da je pod od metala. Bilo je to vrlo čudno. Vrata su imala kvaku samo s jedne strane i tešku zasunsku bravu – tko god bi bio unutra, nije mogao izaći."
Zbunjena i uznemirena, Laurie je pokušala saznati više. U knjižnici u kojoj je radila, spomenula je sobu kolegama, a tada ju je jedan stariji mještanin pozvao sa strane i šapnuo riječi koje joj se nikada nisu izbrisale iz sjećanja:
"Znate li što imate? To vam je soba razočaranja."
Taj je izraz, kako je kasnije otkrila, potekao iz mračnog dijela američke povijesti.
"Sobe razočaranja" (disappointments rooms) bile su prostori u bogatim viktorijanskim kućama gdje su roditelji skrivali djecu s tjelesnim ili mentalnim poteškoćama, jer su takva djeca tada bila smatrana "sramotom" obitelji. U vrijeme kada društvo nije imalo razumijevanja ni medicinsku podršku za takve slučajeve, mnogi su roditelji iz straha ili stigme djecu držali izoliranim prostorijama i to, često, cijeli njihov život.
Laurie je dalje istraživala povijest svoje kuće i otkrila da je u njoj krajem 19. stoljeća živio sudac s prezimenom Carpenter. U bazi podataka knjižnice pronašla je i njegov grob, te odlučila posjetiti groblje zajedno s Jeffom. Na nadgrobnoj ploči pročitali su natpis: "Ruth, 1895–1900, kći Joba i Francisa."
Odmah su posumnjali da je mala Ruth Carpenter bila dijete koje je nekad boravilo u tajnoj sobi.
Laurie je zatim počela proučavati stare novinske arhive. Našla je brojne članke o sucu Carpenteru i njegovoj obitelji, o njegovom poslu, javnom angažmanu i društvenom životu, ali ni jedan redak o kćeri Ruth, osim kratke obavijesti o njezinoj smrti.
"Mislim da je možda bila vrlo bolesna djevojčica o kojoj nisu govorili", rekla je Laurie. "U novinama su redovito spominjali ostatak obitelji, ali o njoj – ništa. Kao da nije postojala."
Sve je više izgledalo da je sudac Carpenter, ambiciozan čovjek s političkim težnjama, skrivao postojanje svoje kćeri kako bi zaštitio svoj ugled u konzervativnom društvu toga vremena.
Laurie i Jeff odlučili su da soba neće postati glazbeni prostor kako su planirali. Umjesto toga, pretvorili su je u mali spomenik Ruth, postavili su lutke, plišane medvjediće i dječje igračke, želeći unijeti svjetlost u prostor ispunjen tugom.
"Htjeli smo barem malo ukloniti tugu", rekla je Laurie, dodajući da je "Ruth postala dio domaćinstva."
Njihova priča ubrzo je privukla pažnju medija, a tajanstvena prošlost kuće nadahnula je redatelje da 2016. snime film The Disappointments Room s glumicom Kate Beckinsale u glavnoj ulozi. Film je fikcionalizirao događaje, ali je sačuvao osnovu istinite priče o Laurie Dumas i njezinu šokantnom otkriću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....