Život u centru grada oduvijek je bio sinonim prestiža: sve je blizu, brojni su sadržaji nadohvat ruke, a stari stanovi nose šarm kakav novogradnja teško može dočarati. No kako se gradovi mijenjaju, tako se mijenja i svakodnevica onih koji u njima žive. Stanovanje u starim zgradama danas postaje problematično, što zbog rasporeda prostorija i materijala od kojih su zgrade građene do susjeda za kojih imate osjećaj da se nalaze - u vašem stanu.
Upravo takvo iskustvo potaknulo je jednog korisnika Reddita iz Zagreba da korisnike ove društvene mrežezatraži savjet. On je, naime, s obitelji uselio u stan koji se nalazi u centru Zagreba, u zgradi iz 1940-ih godina, koji je adaptirao. Teka nakon adaptacije i useljenja je shvatio da buka predstavlja problem koji se ne rješava novim parketom i skupim estrihom:
- Preselili smo se u zgradu u centru Zagreba iz 1940-ih i adaptirali stan iz temelja prije godinu dana. Svi veći stanovi su adaptirani te su stavljene nove glazure (estrih). Svaki stan koji je adaptiran (pa tako i moj) proizvodi buku stanu ispod. Mi smo, a i svi s kojima sam pričao, napravili ili plutenu podlogu ili plivajući pod i svejedno se čuje svaki ali baš svaki korak. Dakle samo adaptirani stanovi, dok se u onima koji nisu dirali podove ne čuje ništa. Iznad mene je četveročlana obitelj i stalno lupaju, nabijaju i skaču. Pričao sam s njima i sad više paze, ali svejedno zna biti frustrirajuće… Ima li ikakvog spasa osim tepiha ili je ‘piši kući propalo‘? Buka se prenosi na zidove i jednostavno je naporno - zaključio je.
Rasprava koja je uslijedila vrlo brzo se pretvorila u kolektivno priznanje problema o kojem se rijetko govori prije kupnje stana.
- Ja sam adaptirao stan iz 1920-e, počupali smo stari parket, ispod su bile daske, zdrave, koje su bile na šuti i zatim na betonskoj deki. Na savjet građevinarca, ostavili smo sve i na daske stavili novi pod, malo vibrira, ali ovaj ispod mene ne čuje ništa. Vjeruj mi, audiofil sam, imam jak sistem, slušam mjuzu u 1 ujutro, nitko ništa ne čuje. Čupaj podove i vrati kako je bilo - odgovorio mu je jedan korisnik, bez uljepšavanja.
- Međukatna konstrukcija je kakva? Drveni grednik ili sitnorebričasti AB strop? - zanimalo je jednog korisnika, na što mu je autor posta odgovorio da je riječ o drvenom gredniku u prostorima prema ulici, a ostalo je beton. Korisnik koji je postavio pitanje odmah je ponudio svoj komentar situacije:
- Pretpostavljam da ja najgore na mjestima drvenog grednika. Iako ste stavili estrih, sama masa međukatne konstrukcije je vrlo mala (a masa prigušuje vibracije udranog zvuka). Moguća je i greška pri izvedbi plivajućeg poda, gdje ljudi misle da je svaki stiropor dobar. Nije. Treba staviti elastificirani stiropor (EPS-T). Ako staviš običan tvrdi EPS, kao da ga nisi ni stavio. Treba paziti i da se na spoju sa zidovima estrih dilatira od zida slojem EPS-T-a.
Isti korisnik komentira dalje da postoji niz koraka koje treba poduzeti pri obnovi takvih podova, ali da je sve to vlasnicima preskupo i da velika većina njih ‘preskače‘ te korake:
- Ljudima je ovo uvijek skupo i uvijek slušaju izvođače koji hvataju krivine, pa bude fail kao kod vas. Nekad je problem i visina poda, pa je ljudima to odbojno ako ne rade cijeli stan. Tebi je gotovo, ali evo možda nekome pomogne - zaključio je on.
Neki su, izgleda, vrlo dobro upućeni:
- Stare zgrade, te s drvenim grednicima, imale su starinsku izolaciju u obliku lesa, zračnog prostora, i cijela je konstrukcija bila ‘meka‘, drveni grednici su fleksibilniji i manje prenose vibracije na zidove. Cementni estrih i pluto bolje prenose vibracije od hodanja i skakanja na zidove, te time prenose zvuk na stan ispod. Na žalost, modernom adaptacijom umanjili ste zvučna svojstva i sad zgrada adaptirana u 21. stoljeću ima lošija svojstva u prenosi buke od zgrade iz 18. stoljeća. Nije bez razloga za obnove zgrada u centru dužno savjetovati se s konzervatorima Da su se zamjenili i slojevi složili orginalno, samo s novijom drvenom građom, do ovog nebi došlo. Nije da likujem, ali tu više nema pomoći osim adaptirati ponovno pod. Žao mi je da je do toga došlo - napisao je upućeni korisnik.
Drugi se javio iz perspektive nekoga tko je tek pred adaptacijom:
- U procesu sam adaptacije, pa trenutno proučavam sve oko buke jer me toga najviše frka. Mrvicu mlađa zgrada, ali sva sreća, sitnorebričasti AB stropovi. Čak mi je to dijelom i struka, ali čujem sve više loših iskustava pa se spremam detaljno.
Neki su već prošli taj put i znaju kako završava:
- I ja sam se, kad sam to prvi puta čuo u stanu, dao u istraživanje. Kad je napravljeno, gotovo, nema više pomoći. Eventualno debeli tepih i papuče, ali i to nerješava problem. Iako je sve izrađeno po PS-u. Da ne pričam da sam čuo iste probleme kod dosta novije gradnje, tipa 1990-2000-tih.
Razgovor se vrlo brzo preselio i na tipične tlocrte zagrebačkih građanskih stanova, s drvenim međukatnim konstrukcijama i betonskim dijelovima koji se ponašaju potpuno drugačije.
- A na betonskom dijelu nemaš problema? Pretpostavljam da je tlocrt onaj tipični građanski, 90 m², s dvije prednje sobe pa otraga kuhinja s djevojačkom? - pitao je jedan korisnik Reddita.
- Ma čujem sve, ali na betonskom ne vibrira ništa kad se baš jako nabija… Da, točno je takav stan - odgovorio je autor posta, uz emoji koji ne skriva rezignaciju.
Ovakve rasprave nisu rijetkost, na Redditu se često pojavljuju ispovijesti ljudi koji u vlastitim stanovima čuju tuširanje, ispiranje toaleta, pomicanje stolaca i korake iz stana iznad. Netko je u drugoj raspravi opisao kako svaku večer, između osam navečer i ponoći, sluša lupanje vratima, ladicama i zvukove koji nalikuju bacanju namještaja, uz ozbiljne posljedice po zdravlje zbog nedostatka sna.
Problem je u tome što se kod adaptacija starih zgrada često očekuje previše. Novi podovi i izolacije ne mogu promijeniti osnovnu konstrukciju zgrade. Stropovi prenose vibracije, a svaki dodatni sloj može ih čak i pojačati ako nije izveden savršeno. Kad se jednom završi adaptacija, prostora za popravke gotovo nema.
Stanari zato pribjegavaju jeftinijim rješenjima: tepisi, papuče, pažljiviji hod. Sve ono što bi u idealnom svijetu bilo izbor, a ne nužnost. No ni to ne briše osjećaj da privatnost u takvim zgradama ima jasna ograničenja.
Na kraju se rasprava, kao i mnoge druge prije nje, svodi na isto pitanje: koliko smo spremni tolerirati jedni druge u prostoru koji dijelimo? I koliko nas je, prije nego potpišemo kupoprodajni ugovor, uopće svjesno da šarm starog stana često dolazi u paketu s nečim što se ne vidi na fotografijama?


Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....