Naši su roditelji mogli kupiti kuću s minimalnom plaćom. Mi, pak, ne možemo naručiti tost s avokadom a da prvo ne provjerimo stanje na bankovnom računu. Statistike nezaposlenosti su nemilosrdne.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), krajem siječnja 2025. ukupno je 97 341 osoba bila registrirana kao nezaposlena, od čega 45 661 muškarac – odnosno 46,9 % registriranih nezaposlenih. U travnju iste godine broj se smanjio na 81 497 nezaposlenih osoba, među kojima 38 271 muškarac (47,0 %).
A to još ne uključuje nedovoljno zaposlene – poput mladića s magisterijem koji radi u skladištu poznatog trgovačkog lanca i ne može si priuštiti stanarinu.
Život je skup, a nitko nam nije rekao da će odrastanje biti ovako teško. Današnji mladi žive u gospodarstvu u kojem je neovisnost privilegija, dok se obiteljska međuovisnost vraća iz čiste nužde.
Godina 2025. pokazala je koliko je svijet postao neobičan, osobito kad je riječ o „ostvarenju snova“. Nekad se znalo tko drži čekić, a tko kuha ručak. No ta se podjela, poput starih tapeta koje su odavno izgubile sjaj, polako guli sa zidova naših domova. Sve više žena danas samostalno pili drva, gleta zidove, sastavlja namještaj i bez treptaja barata bušilicom. I ne zato što moraju — nego zato što mogu.
Žene su oduvijek bile snalažljive, ali sada ta snalažljivost poprima novo lice: ono praktičnosti, neovisnosti i tihe moći. Bilo da žive same, dijele prostor s partnerom ili jednostavno žele naučiti nešto novo, sve više njih odbacuje ideju da su alati „muška stvar“.
Društvene mreže prepune su videa u kojima žene pokazuju kako su same obnovile stari komad namještaja, postavile police ili obojile zidove u savršenu nijansu terakote. Iza tih snimki ne stoji samo trend DIY estetike — stoji promjena kulture. Više se ne čeka da „netko drugi to popravi“.
„Osjećaj kad nešto napraviš vlastitim rukama teško je opisati“, kaže Ivana, grafička dizajnerica koja je sama renovirala svoj mali stan. „Nekad sam mislila da za svaku stvar treba zvati majstora. Sad znam da za većinu stvari — ne treba.“
Osim praktične koristi, ovaj pokret ima i emocionalnu dimenziju. Ručni rad, fizički trud i konkretan rezultat donose osjećaj samopouzdanja i smirenosti. Piljenje drva postaje meditacija, gletanje zidova — terapija.
Naravno, ne radi se o natjecanju s muškarcima, već o širenju prostora mogućnosti. Žene danas sve češće ulaze u radionice, trgovine alatom i tečajeve popravaka, gdje otkrivaju svijet koji im je nekoć bio predstavljen kao „neženski“. A zapravo, u svakoj preciznoj ruci koja postavlja pločice, u svakom pogledu koji odmjerava ravninu, ima i snage i ljepote.
To nije samo pitanje jednakosti, već i samoodrživosti. Jer žena koja zna promijeniti bravu, sastaviti ormar ili obojiti zid — zna da se može osloniti na sebe. A to je, u konačnici, najljepši oblik moći.
Riješite kratku anketu!
S druge strane – rađa se novi trend: „muž-sin“
Što je „muž-sin“?
Muž-sin je spoj muža i sina – odrasli muškarac koji živi s roditeljima i brine se o svim kućanskim poslovima umjesto da radi tradicionalni posao. Kuhanje, čišćenje, rad u dvorištu, obavljanje sitnih popravaka, vožnja mame u književni klub – cijela kućanska „zabava“.
Cijelu je priču pokrenuo 27-godišnji Brandon Liaw, koji je prošlog proljeća zamolio voditelja popularnog kviza Jeopardy da ga predstavi kao „sina koji ostaje kod kuće“. Ovo nije bila šala. Mladić s magisterijem, koji je osvojio gotovo 60.000 dolara u tri epizode, bio je potpuno ozbiljan. Internet je poludio, a konsenzus je bio jasan: „Ovaj tip doslovno živi moj san.“
Liaw je jedna verzija tog fenomena. Druga je Rick Johnson – stariji, ruralni, kaubojski tip. Kada je 2010. recesija udarila poput teretnog vlaka, Johnson se, razveden i nezaposlen u srednjim četrdesetima, vratio živjeti s ocem. Ono što je počelo kao privremena mjera, pretvorilo se u način života.
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zapošljavanja, otac i sin postigli su dogovor: otac se brinuo o financijama, a Johnson o svemu ostalom. Postao je kuhar, vrtlar, čistač, vozač i – najbolji prijatelj.
„Neki bi ovo mogli vidjeti kao ‘lak’ izlaz, ali iskreno, bilo je teže od tradicionalnog posla od devet do pet“, kaže Johnson, koji je u toj ulozi proveo 15 godina. „Uvijek sam bio na raspolaganju. Radio sam danonoćno.“
Hrvatski primjer
U Rijeci smo pronašli domaću inačicu.
Marko Novak, 28, već pet godina živi u roditeljskom domu. Ne plaća najam, ali svakodnevno sudjeluje u kućanskim poslovima – kuha, pere suđe, održava vrt i popravlja sitnice po kući. „Dogovor je jednostavan: ja sam tu, ali se od mene očekuje da doprinosim“, kaže Marko, dok ga otac Miljenko kroz smijeh podsjeća: „I da ne zaboravi pokupiti prašinu sa stepenica!“
On je primjer tzv. „muža-sina“ – odraslog muškarca koji ostaje u roditeljskom domu u zamjenu za svakodnevni doprinos kućanstvu. Ovaj aranžman, sve popularniji u urbanim i primorskim sredinama, spaja praktičnu korist s obiteljskom povezanosti.
„Najveći izazov je postaviti jasne granice i zadatke“, objašnjava Miljenko. „Kad svi znaju što im je posao, sve funkcionira. Kad se to zamuti, nastaje nesporazum.“
Marko se nadovezuje: „Na početku sam mislio da je sve zabava, ali sad shvaćam da je organizacija ključ. Naučio sam biti odgovoran – i da ne možeš samo sjediti i čekati da netko nešto obavi za tebe.“
Njihov je dnevni ritam postao gotovo ceremonija: Marko kuha doručak dok Miljenko provjerava e-mailove, zatim zajedno peru suđe i dogovaraju tko ide u vrt. „Imamo i tjedni plan,“ kaže Miljenko, „tako da nitko ne osjeća da radi više od drugoga.“
U zemlji gdje obiteljski dom i međugeneracijska solidarnost imaju dugu tradiciju, ovakav dogovor nije neobičan. No formaliziranje kućanskih zadataka i jasna očekivanja jesu novost. Očevi dobivaju pomoć i društvo, sinovi stabilnost i osjećaj odgovornosti, a obiteljski odnosi ostaju čvrsti i uravnoteženi.
„To je novi model odraslog suživota – kućanski poslovi i zajednički život služe kao most između generacija,“ zaključuje Miljenko. „Uz malo dogovora, svi dobiju ono što im treba – i svi prežive bez svađa!“
Johnson mrzi izraz „muž-sin“.
„To čak nema nikakvog smisla!“, kaže. Izraz je, naravno, izronio iz društvenih mreža – vjerojatno TikToka, možda Instagrama – i stekao popularnost krajem 2024. i početkom 2025., kada su mediji poput New York Posta počeli o njemu izvještavati. Johnson, međutim, preferira jednostavniji i precizniji izraz: „sin koji ostaje kod kuće“.
Fenomen sam po sebi nije nov; višegeneracijski život postoji stoljećima. Ono što se mijenja jest percepcija – živjeti kod kuće više nije sramota.
Zanimljivo je da je izraz „sin koji ostaje kod kuće“ u Urban Dictionary dodan još 2007. godine, ali tada kao izgovor – sinonim za lijenog muškarca koji dane provodi u maminom podrumu uz videoigre. Do 2025. generacija koja nam je donijela tiho odustajanje i „poslove lijenčina“ odlučila ga je vratiti i redefinirati.
„Mislio sam da čak i ako izgubim prvu utakmicu, barem mogu nasmijati ljude“, rekao je Liaw za Wall Street Journal o svom zloglasnom predstavljanju kao „sina koji ostaje kod kuće“.
Jesu li sinovi koji ostaju kod kuće nova stvar?
Ne, riječ je zapravo o kulturnom rebrandingu starog fenomena.
„To nije novi društveni trend, već reinterpretacija nečega što postoji u mnogim kulturama generacijama“, objašnjava Jill Vance, psihologinja za Reader’s Digest. Odrasli sinovi stoljećima su živjeli s roditeljima i brinuli se o njima. Razlika je u tome što danas imaju – i hashtag.
Čitava ideja „iseliti se s 18, zaposliti se, kupiti kuću i nikad se ne osvrnuti“ koju smatramo tradicionalnim američkim snom, zapravo je bila povijesna iznimka. Većinu ljudske povijesti – i u većini kultura danas – odrasla su djeca živjela s roditeljima. Hiperneovisnost, na koju su Amerikanci i Zapadnjaci toliko ponosni, relativno je nov i skup društveni eksperiment.
Vance ističe da stopa američkih sinova koji žive kod kuće „nije ni blizu“ onima u Europi i Aziji, gdje je višegeneracijski život uobičajen – i nitko o tome ne piše članke.
Stopa mladih odraslih osoba koje žive s roditeljima raste još od recesije 2008., dodatno je porasla tijekom pandemije i ne pokazuje znakove usporavanja. Ovo nije privremeni skok, već dugoročna prilagodba ekonomskoj stvarnosti.
Zašto trend dobiva na popularnosti?
Dva su ključna pokretača – ekonomski i društveni. Sve više mladih odraslih osoba bira ovu opciju.
Prema podacima iz Hrvatske u brojkama, u evidenciji nezaposlenih 2024. godine četvrtina (25 %) nezaposlenih bila je mlađa od 29 godina, dok je 35,4 % bilo u dobi od 50 i više godina.
Prijatelj vašeg brata s faksa? Vjerojatno još živi kod roditelja. Onaj tip iz vaše fantasy nogometne lige? Također. A onaj koji vas stalno pobjeđuje na kvizu? Definitivno – kod kuće. (Već smo to utvrdili s Liawom.)
Muškarci koji preuzimaju „ženske“ poslove
Nitko nije trepnuo kada su žene prigrlile „tradicionalne“ uloge brige za dom, ali kada su muškarci odlučili učiniti isto – svijet se iznenadio.
Prijašnje generacije muškaraca koji su živjeli kod kuće bile su predmet šala, ali sinovi koji ostaju kod kuće 2025. mijenjaju priču. Ne skrivaju svoju situaciju – dijele je na nacionalnoj televiziji, objavljuju na profilima za upoznavanje, pa čak i vežu na ukrasne jastuke. (Vez, usput rečeno, još je jedna „ženska“ aktivnost koju muškarci sada s ponosom otkrivaju.)
„Ovaj trend odražava šire kulturne promjene u rodnim ulogama, ekonomskim prilikama i obiteljskoj strukturi“, kaže Vance.
Tradicionalna muževnost bila je vezana uz ulogu hranitelja – onoga koji odlazi, zarađuje, donosi plaću. Ali kada plaće stagniraju, kuće koštaju milijun dolara, a poslovi početne razine zahtijevaju pet godina iskustva, taj se identitet urušava.
„Uloga ‘muža-sina’ simptom je društva u tranziciji – društva koje još nije redefiniralo odraslost u emocionalno održivim terminima za muškarce“, dodaje ona.
Johnson to zna iz prve ruke. „U početku sam osjećao pritisak zbog svoje ‘netradicionalne’ uloge, ali s vremenom sam dobio puno pohvala jer sam se tako dobro brinuo o svom ocu“, kaže. Ono što je isprva morao objašnjavati postalo je razlog divljenja.
Što život između muža i sina čini privlačnim?
Osim očite privlačnosti – besplatnog smještaja – postoje i dublje motivacije.
„Mnoge muškarce to privlači ne zbog izbjegavanja, već zbog stabilnosti“, kaže Vance. „S rastućim troškovima života i nesigurnošću na tržištu rada, povratak kući nudi strukturu, pripadnost i svrhu. Za neke je to čin reciprociteta – pomaganje roditeljima koji su nekoć pomagali njima.“
Dublja povezanost s roditeljima
Za Johnsona, to nije bio planirani izbor, nego nužnost. No s vremenom se dogodilo nešto neočekivano.
„Postao je nekako kao moj sin“, kaže o svom ocu. „A onda i moj najbolji prijatelj.“
Veza im je dala smisao u razdoblju koje je moglo biti mračno. „Nije bilo onako kako sam zamišljao svoj život, ali ispalo je najbolje. Bilo je obostrano korisno“, prisjeća se. Naučili su konzervirati voće i povrće – iako nijedan od njih prije toga nije bio „neki kuhar“.
Bijeg od rutine
Život kod kuće donosi slobodu – i odmak od kulture izgaranja.
Kad je Liaw osvojio 60.000 dolara na Jeopardyju, nije se žurio iseliti. „Ne bih se osjećao ugodno samo izležavajući se cijeli dan. Osjećam da barem trebam biti produktivan dok sam kod kuće“, rekao je.
Nije riječ o lijenosti. Radi se o redefiniranju produktivnosti.
Pristupačno i smisleno
Ekonomija je najveći razlog privlačnosti ove uloge. Troškovi stanovanja rastu, plaće stagniraju, a nezaposlenost ostaje visoka. Američki san danas se čini jednako nedostižnim kao ulaznice za Taylor Swift po nominalnoj cijeni.
„Nije riječ o moralnom neuspjehu“, ističe Vance. „Promijenio se ekonomski i kulturni kontekst. Mladi odrasli danas odrastaju u stvarnosti u kojoj je neovisnost luksuz, a ne norma.“
Je li „muž-sin“ privremena uloga?
Ovisi o perspektivi. Za mnoge je to prijelazna faza. Liaw, primjerice, planira pravni fakultet.
„Za većinu je ovo privremeno – prilagodba teškim ekonomskim okolnostima ili obiteljskim potrebama“, kaže Vance. „Za druge to može postati odabrani način života, osobito kako višegeneracijski život ponovno dobiva društvenu legitimnost.“
Johnson je ostao u toj ulozi 15 godina, sve dok mu otac nije preminuo 2025. „Ponekad sam se osjećao zarobljenim dogovorom, ali na kraju se pokazalo kao najveći blagoslov – financijski, emocionalno i duhovno.“
Reakcija roditelja i javnosti
Roditelji ovakav aranžman često doživljavaju pozitivno.
„Dobivaju emocionalnu podršku i praktičnu pomoć, osobito kad su sami ili u starijoj dobi“, kaže Vance.
Johnsonov otac uživao je u dogovoru. „Da nisam bio sin koji ostaje kod kuće, moj tata bi vjerojatno završio u domu. Ovako smo imali 15 prekrasnih godina“, kaže Johnson.
Reakcije javnosti su, naravno, podijeljene – neki to vide kao neuspjeh muževnosti, drugi kao znak zrelosti i emocionalne inteligencije.
„Ne brine me povratak kući, nego sram i zbunjenost oko njega“, kaže Vance. „Kultura koja pretjerano cijeni neovisnost često zaboravlja da je međuovisnost prirodan i zdrav dio životnih ciklusa.“
Što trend „muž-sin“ govori o našem vremenu?
Pokazuje krizu identiteta – ulogu odraslog muškarca koja više ne stane u stare obrasce.
Umjesto da ih osuđujemo, možda bismo trebali pitati: zašto je stanovanje tako skupo? Zašto plaće ne prate inflaciju? Zašto međuovisnost smatramo moralnim propustom, kad je stoljećima bila temelj obitelji?
Johnsonova priča pokazuje da postoji više načina za izgradnju smislenog života. Njegovih 15 godina kod kuće nije bilo skretanje, nego put ispunjen rastom, svrhom i ljubavlju.
„Toliko smo se zabavljali. Ne bih to mijenjao ni za što“, kaže.
A Liaw? Kad mu je novinar Wall Street Journala zahvalio na vremenu, odgovorio je s besprijekornom energijom sina koji ostaje kod kuće:
„Još uvijek sam sin koji ostaje kod kuće. Imam svo vrijeme svijeta.“
To ne zvuči kao neuspjeh – to zvuči kao redefinicija uspjeha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....