Nekada je to bilo živo poljoprivredno naselje s trgovinama, željezničkom postajom, školom i dvjema crkvama. Danas su to mjesto gotovo svi napustili, kuće su zarasle u korov, a u jednoj se crkvi još mogu pronaći knjige i predmeti koje su vjernici ostavili prije više od dva desetljeća. Solsgirth, malo naselje u kanadskoj provinciji Manitoba, danas je postalo sinonim za izumiranje ruralnih zajednica. Prema podacima iz 2021. godine, ondje su ostale još samo tri obitelji.
Posebno je neobična priča o njegovu nastanku. Naime, Solsgirth nije oduvijek bio na mjestu na kojem se danas nalazi. Nekada se zvao Toddburn i bio je smješten oko 10 kilometara sjevernije. Kad je željeznica promijenila planiranu trasu, stanovnici su odlučili preseliti naselje kako bi ostali uz novu željezničku prugu. Doslovno su slijedili željeznicu, a fotograf Dave Conlon, koji je poslije dokumentirao ostatke mjesta, tu je neobičnu selidbu sažeo riječima: ‘Cijeli se grad jednostavno premjestio za njom‘.
Solsgirth se nalazi uz autocestu Yellowhead Highway, južno od Nacionalnog parka Riding Mountain, u zapadnom dijelu Manitobe. U prvim desetljećima 20. stoljeća bio je važno središte okolnih poljoprivrednih gospodarstava. Imao je željezničku postaju, nekoliko trgovina, prodavaonicu poljoprivredne opreme, silose za žito i školu. Željeznica je omogućavala prijevoz poljoprivrednih proizvoda, a naselje je okupljalo stanovnike iz okolnih ruralnih područja.
Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!
No, s vremenom se počeo ponavljati scenarij koji je pogodio brojna mala poljoprivredna mjesta u Sjevernoj Americi. Gospodarstva su se povećavala, za obradu zemlje trebalo je sve manje radnika, a mlađi stanovnici odlazili su u veće gradove u potrazi za poslom i boljim mogućnostima. Kad su se počele zatvarati lokalne ustanove i nestajati usluge, postupno su nestajali i razlozi zbog kojih bi netko ondje ostao.
O razmjerima promjene najbolje svjedoči priča Garryja Workmana, jednog od posljednjih stanovnika. U razgovoru za kanadski poljoprivredni list Manitoba Co-operator opisao je kako su od nekadašnje žive zajednice ostale samo tri obitelji, uključujući njegovu. Workman se u rodni kraj vratio 1962. godine, nakon smrti oca Osmara. Prije toga diplomirao je poljoprivredu na Sveučilištu Manitoba i radio za pokrajinsko ministarstvo poljoprivrede. Povratak je značio nastavak obiteljske poljoprivredne tradicije, ali i svjedočenje postupnom nestajanju mjesta u kojem je odrastao.
Workman je odlučio sačuvati uspomene na nekadašnji Solsgirth. Napisao je knjigu ‘kratkog‘ naslova ‘Šetnja kroz Solsgirth, kako ga vidim kao dječak koji je ondje odrastao 1940-ih i 1950-ih‘, u kojoj opisuje život u selu tijekom svojeg djetinjstva. Pritom je spasio i staru knjigu lokalne povijesti, svojevrsni album koji su žene iz zajednice sastavile oko 1950. godine. U njoj su zabilježene priče prvih doseljenika, a original se danas čuva u muzeju Birdtail Country Museum u obližnjem Birtleu.
Među najupečatljivijim ostacima nekadašnjeg života dvije su crkve koje stoje jedna blizu druge. Njihove priče ujedno svjedoče o različitim zajednicama koje su oblikovale ovo naselje.
Anglikanska crkva svetog Stjepana sagrađena je 1906. godine. Riječ je o jednostavnoj drvenoj građevini koja je gotovo cijelo stoljeće služila stanovnicima Solsgirtha i okolice. Posljednja misa održana je 13. listopada 2002. godine, kad se okupilo pedesetak sadašnjih i bivših vjernika kako bi se oprostili od crkve. Nakon zatvaranja, zgrada je prodana regionalnom muzeju Prairie Mountain za simboličan jedan kanadski dolar (oko 64 centa). Plan je bio preseliti je u muzejski kompleks i sačuvati kao dio lokalne baštine, no to se nikada nije ostvarilo. Crkva je ostala na svojoj izvornoj lokaciji.
Druga je crkva još zanimljivija zbog svoje prošlosti. Ukrajinska grkokatolička crkva Svetog Duha zapravo je nekadašnja seoska škola Burdette, koja je nakon zatvaranja 1958. preseljena u Solsgirth i preuređena u bogomolju za ukrajinske obitelji iz okolice. Crkva je djelovala od 1950. do posljednje službe 16. lipnja 2002. godine, četiri mjeseca prije zatvaranja anglikanske crkve.
Nakon zatvaranja crkve vjernici su je prvotno namjeravali darovati regionalnom muzeju, zajedno s njezinim inventarom. Ipak, nakon 2009. prodana je privatnim kupcima koji su je željeli pretvoriti u obiteljsku kuću. Prilikom obilaska 2016. godine povjesničari su zabilježili da preuređenje još nije bilo dovršeno. Nema pouzdane potvrde da je taj plan poslije ostvaren.
Fotografije napuštenih objekata koje je snimio Dave Conlon otkrivaju možda i najtužniju stranu priče o Solsgirthu. Pojedine kuće gotovo su potpuno zarasle u visoku travu, a njihovi nekadašnji vrtovi više se ne razlikuju od okolnog raslinja. U nekim interijerima ostali su predmeti koji daju naslutiti kako su njihovi vlasnici nekoć živjeli. Stari televizori, namještaj, osobne stvari i razbacani predmeti sada stoje u prostorijama koje više nitko ne koristi.
Posebno je neobičan prizor u nekadašnjoj crkvi, gdje se među drvenim klupama i vjerskim knjigama nalazi i stara Biblija. Fotografije interijera prikazuju prostor koji izgleda kao da je napušten gotovo preko noći. U jednoj od prostorija zabilježen je i kalendar otvoren na rujnu 2002. godine, što dodatno pojačava dojam da je vrijeme u Solsgirthu jednostavno stalo.
Ipak, priča o ovom kanadskom naselju nije samo priča o napuštenim kućama i zatvorenim crkvama. Ona je i podsjetnik na način života koji je nekoć oblikovao čitave regije. Željeznica je nekoć dovela prve doseljenike, omogućila razvoj trgovine i poljoprivrede te odredila položaj samog sela. Kada su se promijenile gospodarske i društvene okolnosti, stanovnici su počeli odlaziti, a naselje je polako izgubilo svoju nekadašnju ulogu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....