Nakon što su u javnost istupile brojne poznate Hrvatice i otkrile da su bile žrtve narcističkog zlostavljanja o tom gorućem problemu razgovarali smo s Anom Pecotić, edukanticom Gestalt psihoterapije, aktivistkinjom u borbi protiv nasilja nad ženama i članicom inicijative #spasime.
"Zašto ne ode? Što je čekala do sada? Zbog čega to trpi?", samo su neka od pitanja kojima okolina često stavlja na stup srama žrtve bilo kojeg oblika nasilja u vezama pa tako i onog narcističkog. O svojim iskustvima na tu temu u javnosti su otvoreno progovorile i poznate Hrvatice među kojima su i spisateljica i bivša televizijska voditeljica Josipa Pavičić, manekenka Kristina Šalinović, pjevačica Nika Antolos, ali i nekad poznata manekenka, dekoraterka seta i influencerica Anita Dujić Broadfoot. Njihovi hrabri istupi mnogim su žrtvama bili vjetar u leđa da skupe snagu i odu od nasilnog partnera, a upravo to jedino je što mogu učiniti da bi sačuvale sebe i svoju zdravlju, govori Ana Pecotić, autorica, savjetnica za oporavak od narcističkog zlostavljanja, edukantica Gestalt psihoterapije, aktivistkinja u borbi protiv nasilja nad ženama i članica inicijative #spasime. S Anom smo razgovarali o sve učestalijem problemu narcističkog zlostavljanja, posljedicama koje ostavlja na žrtvu, ali i problemima zbog kojih se žrtve nasilja susreću kada nasilje prijave nadležnim institucijama.
Znanstveno je dokazano da toksični odnosi, naročito kada je riječ o partnerskom odnosu, narušavaju kvalitetu života. Za početak, kako možemo prepoznati toksičan odnos? Postoje li neki ‘alarmi‘ koji bi nam mogli sugerirati već na samom početku da bi odnos u koji se namjeravamo upustiti bilo bolje i ne započinjati?
- Toksični odnosi su dosta širok pojam pa ga je na početku možda potrebno razjasniti. Toksično je sve što negativno djeluje na naše psihičko stanje, bilo da se radi o partnerskom, prijateljskom ili poslovnom odnosu. Suština svakog toksičnog odnosa je trajno kršenje osobnih granica jedne osobe u korist druge, gdje se osoba čije se granice krše ne može zaštititi zbog neravnopravnog odnosa moći. Na poslu se to zove mobbing, a u partnerskim i obiteljskim odnosima zlostavljanje.
Toksična veza je zapravo eufemizam za zlostavljanje, samo ga mi ne znamo prepoznati i imenovati. Ako ste u vezi u kojoj imate osjećaj da stalno „hodate po jajima“, ako je partner ljubomoran, ako kontrolira kamo idete i što radite, ako vas zove bezbroj puta dnevno, ako vas želi samo za sebe, odvaja od prijatelja i obitelji, ako vas nakon svađe kažnjava „silent treatmentom“, ako morate razmišljati o njegovim reakcijama prije nego napravite bilo što da biste izbjegli ispade bijesa – vi ste u zlostavljačkom odnosu.
Alarm koji ukazuje da se možda radi o odnosu koji je bilo bolje ne započinjati je prva faza takve veze, tzv. „love bombing“. U toj fazi se nasilnik ponaša kao princ na bijelom konju – iznimno je pažljiv, zabavan, upija svaku vašu riječ, iznenađuje vas romantičnim gestama, jako često se viđate, obasipa vas poklonima… Ono što love bombing razlikuje od normalne honeymoon faze svake veze je to što se stvari odvijaju neprirodno brzo. Jako brzo će vam izjaviti ljubav, upoznati vas s obitelji, useliti k vama, pričati o svadbi i djeci… Ako vam se bilo što od ovoga dogodi u prvih mjesec ili dva veze, možete biti prilično sigurni da se radi o budućem zlostavljaču. Svrha love bombinga je da žrtvu učini ovisnom o sebi i uvjeri je da je savršen pa jednom kad zlostavljanje počne žrtva upadne u kognitivnu disonancu i mjesecima ili godinama ne shvaća da je čovjek zapravo zlostavlja.
Kakve sve posljedice toksični partnerski odnosi, s fokusom na odnose s narcisima, mogu ostaviti na čovjeka?
- Oni su pogubni za zdravlje, i psihičko i fizičko. Jačina posljedica zavisi o duljini boravka u takvom odnosu, intenzitetu zlostavljanja i naravno vašem zdravstvenom stanju prije ulaska u takvu vezu, ali ako ste proveli neko značajnije vrijeme u zlostavljačkom odnosu nema šanse da prođete bez posljedica. Širok je spektar dijagnoza s kojima možete završiti, od kompleksnog posttraumatskog stresnog poremećaja preko autoimunih bolesti nadalje. U takvim ste vezama u konstantnom „fight or flight“ stanju i posljedice na organizam su ozbiljne.
Kako ‘najbezbolnije‘ otići iz takvog odnosa?
- Kako god da odete, bezbolno biti neće, može samo biti bolno ili jako bolno. Na to čovjek mora biti spreman. Jedini efikasan način je prekid svakog (ali svakog) kontakta i blokiranje te osobe na svim dostupnim kanalima. U takvim vezama se razvije trauma bonding, traumatska povezanost sa zlostavljačem, koja je poput ovisnosti. Ona nastaje zbog oscilacije hormona koju proizvode konstantne izmjene faza „ljubavi“ i zlostavljanja kakve postoje u takvoj veze. Stoga je i odlazak iz takve veze sličan skidanju s droge – ući ćete u apstinencijsku krizu. U tom trenu je krucijalno da ne stupite u kontakt s nasilnikom. Ako to napravite, velike su šanse da ćete mu se vratiti, a onda će vam biti još teže ponovo otići. A on će opet biti nasilan. Ljudi koji su nasilni, nasilni su trajno.
Zbog čega neki ljudi uporno ostaju u takvim odnosima, s kojim se strahovima oni najčešće susreću?
- Žrtve ostaju jer se boje odlaska, a boje ga se s pravom. Zlostavljači su najnasilniji kad izgube kontrolu nad žrtvom, što se događa kad ona ode. Većina femicida (ubojstva žena od strane intimnih partnera) dogodila se nakon što su one otišle od njih. Naravno da neće svaki odlazak završiti ubojstvom, ali zlostavljači redovito prijete da će ubiti ili žrtvu ili sebe ili da će joj oduzeti djecu, ako ih imaju. Pa vi riskirajte. Osim toga tu je i vječna manipulacija da će se promijeniti, u što žrtva povjeruje jer se sjeti onog krasnog čovjeka iz love bombing faze.
Strah, sram, krivnja i osjećaj nemoći koji zlostavljači usade žrtvama čine odlazak neopisivo teškim. Trauma bonding koji sam prethodno spomenula nije neka posljedica karakternog nedostatka žrtve, nego čista strategija preživljavanja. Kad bi se ljudi potrudili razumjeti prirodu nasilničkih odnosa, bilo bi im jasno da je svima teško izaći iz takvog odnosa. Najteže je onima koji nemaju podršku okoline i financijsku neovisnost, a to, budimo realni, ima malo koja žena s ovih prostora. Na neki način smo svi kao društvo odgovorni što žrtve ostaju u takvim odnosima. Mreža podrške ne postoji, samo osuda „zašto je ostala“. A zašto je on nasilan, to se mizogino društvo ne pita. Uvijek je žena kriva.
Razlog ponekad predugog ostanka u lošem odnosu je i taj što mnogi vjeruju da će se narcisi promijeniti. Je li kod takvih osoba promjena doista moguća i ako je što sve treba poduzeti da bi došlo do ozbiljnijih pomaka? Pomaže li psihoterapija?
- Ako govorimo o narcističkom poremećaju ličnosti, promjena nije moguća, ne samo zato što se radi o trajnoj strukturi ličnosti. Takva osoba se naprosto ne želi promijeniti. Zašto bi se uopće mijenjala? Vi koji ste s njim imate problem, ali njemu je odlično (govorim u muškom rodu jer se većinom radi o muškarcima). On parazitira na vama, zlostavlja vas, dobiva apsolutno sve što mu treba iz te veze. Svjestan je da vas zlostavlja, ali kako bazično nema empatije i ljudi su za njega objekti, ne osjeća kajanje ni žaljenje za svoje ponašanje, niti mu je žao vas.
Da bi čovjek otišao na psihoterapiju, mora imati problem (a on ga kao što rekoh nema) i mora se htjeti promijeniti. Da bi se htio promijeniti, mora si priznati da s njim nešto nije u redu. On to jednostavno ne može. U korijenu takve strukture je lažni self koji je izgradio gdje je on savršen, najbolji i omnipotentan. Priznanje da mu treba pomoć bi značilo rušenje lažnog selfa, a to bi ga dovelo do potpunog kraha. Zato zaboravite da će se ikada promijeniti. Neće. Može jedino obećati da će ići na terapiju da vas zadrži u odnosu, ali čim vidi da vas je dobio nazad, odlasci na terapiju će prestati, ako ih ikada i bude.
Mogu li narcisi iskreno voljeti?
- Ne.
Koji su osnovni koraci koje bi svaka osoba trebala poduzeti kada napokon uspije izaći iz toksičnog odnosa? Kako nastaviti život i upustiti se u novi odnos bez konstantnog revitaliziranja doživljenih trauma?
- Nakon odlaska žrtve u pravilu posvete puno vremena istraživanju narcističkog zlostavljanja. To im je potrebno radi validacije njihovog iskustva, iskustva koje je on cijelo vrijeme gaslightingom negirao, i predstavlja stvarno nultu točku oporavka. No život se nastavlja onog trena kad se prestanemo baviti njima i počnemo baviti sobom. Emocionalne probleme ne možemo riješiti na kognitivnoj razini, stoga nas istraživanje narcizma neće dovesti nigdje u smislu prorade traume. Za iscjeljenje od ovako traumatičnog iskustva je ključan terapijski rad i psihološko osnaživanje koje njime dobivamo.
O svojim traumatičnim iskustvima iz bivših veza u javnosti u posljednje vrijeme sve češće progovaraju i javne osobe. Koliko pomaže to što poznata lica dijele svoju intimu i govore o svojim iskustvima?
- To je izuzetno važno. Postoji naime predrasuda da su žrtve nasilja tamo neke jadnice koje se nisu sposobne izboriti za sebe, a da uspješne žene koje gledamo na stranicama magazina ne mogu biti žrtve nasilja. Daleko od toga. Osobe koje doživljavaju partnersko nasilje nalazimo u apsolutno svim sferama društva, od najsiromašnijih do najbogatijih, najpopularnijih i najuspješnijih. Problem je u tome što su žrtve nasilja stigmatizirane. Zamislite taj mizogini paradoks – nisu stigmatizirani nasilnici, nego žrtve. Zato javne osobe svojim istupima prije svega pomažu destigmatizirati poziciju žrtve nasilja i na tome im svi možemo biti zahvalni.
Članica ste inicijative #SpasiMe, no važno je naglasiti da nisu samo žene te koje se susreću s narcističkim partnerima. Traže li vas i muškarci za pomoć?
- Nas ne traže. Možda jedan muškarac na 300 žena. To zasigurno ima veze s činjenicom da nasilje nije rodno neutralno. Žene nisu jednako nasilne kao muškarci. To nam vrlo zorno pokazuje statistika gdje vidimo da su oko 80% počinitelja kaznenih i prekršajnih djela nasilja muškarci, a 100% počinitelja ubojstava intimnih partnera muškarci. Ne kažem da nema žena s narcističkom strukturom ličnosti, daleko od toga. Ali to nije dovoljno da bi osoba zlostavljala partnera. Suština svakog nasilja je kontrola i moć jedne osobe nad drugom, stoga se narcističko zlostavljanje se događa tamo gdje se preklope pozicija moći i narcistička struktura ličnosti. A u patrijarhalnom društvu pozicija moći nije u ženskim rukama.
Koliko često žrtve prijavljuju narcističko zlostavljanje nadležnim institucijama i smatrate li da kazne predviđene za zlostavljače adekvatne? Što bi se tu trebalo mijenjati?
- Prijavljuju puno manje nego što se ono događa jer znaju da od institucija neće dobiti adekvatnu podršku. Prijavljuju samo kad dođu do zida, što objašnjava zašto imamo višegodišnji trend porasta kaznenih, a pada prekršajnih djela nasilja. Narcističko zlostavljanje je zapravo kolokvijalni naziv za prisilnu kontrolu. Prisilna kontrola je poseban oblik dugotrajnog, sustavnog zlostavljanja koji obuhvaća čitav spektar zlostavljačkih taktika: psihičko zlostavljanje, manipulaciju, gaslighting, ekonomsko zlostavljanje, izolaciju, seksualno zlostavljanje, prijetnje, zastrašivanje, praćenje, uhođenje... Krajnji cilj počinitelja prisilne kontrole je potpuno podčiniti žrtvu kako bi izgubila svu autonomiju kao ljudsko biće i postala objekt u službi zlostavljača.
Naš sustav prisilnu kontrolu niti poznaje, niti prepoznaje, a kamoli da bi imao zakonom reguliranu proceduru zaštite žrtava. Dok je primjerice britansko državno tužiteljstvo „love bombing“ uključilo u službene smjernice za prepoznavanje nasilnog ponašanja i adekvatno procesuiranje nasilja - jer se radi o ranom indikatoru prisilne kontrole - hrvatski sustav ne zna ni što je prisilna kontrola. Što se tiče kazni, zapriječene kazne za kaznena i prekršajna djela nasilja su neadekvatne, a od njih su još gore presude. Više od 90% nasilnika dobiva uvjetne kazne zatvora, dakle vraćaju se kući žrtvama koje su ih prijavile. Što mislite kolike su šanse da ih prijave ponovo? Zaključit će da im je bolje da šute i trpe.
Institucije misle da je čin nasilja nešto što se svakome jednom može desiti. Nije. Ne razumiju temeljnu stvar – to je kontinuirano ponašanje koje nikada neće prestati. Suština nasilja nije udarac, nego kontrola i noć jedne osobe nad drugom. Ako žrtva ode, nasilnik će naći drugu. Jedini način da se smanji nasilje je izricanje bezuvjetnih kazni zatvora, uzevši u obzir da svaki put kad policija dođe na intervenciju jer je nasilje prijavljeno, to nije prvi, nego n-ti put da se dogodilo. Što bi se trebalo mijenjati? Lakše je pitanje što ne bi.