Najveći problemu s posljedicama seksualnog zlostavljanja aktivistkinja za ženska prava i članica inicijative "Spasi me" Ana Pecotić vidi u općenitom strahu žrtava da im nitko neće vjerovati". S obzirom na slučaj Dalibora Matanića, u kojem su priče žrtava seksualnog uznemiravanja objavljene u medijima, a on ju je i sam potvrdio, Pecotić smatra kako bi upravo to moglo ohrabriti žrtve da naprave formalnu prijavu i kažu što se zbivalo.
Naime, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio je pokretanje izvida u slučaju Matanić, ali i potvrdio kako policija još nije zaprimila nikakvu prijavu žrtava. Zašto prijave ne postoje, odnosno zašto žene općenito rijetko prijavljuju pojavu seksualnog nasilja, Pecotić u prvom redu objašnjava osjećajem srama i krivnje.
Poruke društva
- Mislim da neću reći ništa novo ako kažem da živimo u mizoginom društvu koje za svaki oblik nasilja nad ženama okrivi ženu. To je jedna od temeljnih prepreka kojih su svjesne sve žene žrtve nasilja. Također, kod seksualnog nasilja, za razliku od drugih oblika nasilja, postoji dodatan ‘začin‘ patrijarhalnih stereotipa, gdje se žena još na neki način smatra i provokatoricom. Činjenica je da je ženama generalno usađen veliki sram kada dožive seksualno nasilje jer su još u djetinjstvu internatizirale poruke društva u kojem žive. Ono što je možda najvažnije jest da seksualnom nasilju često prethodi faza groominga, gdje nasilnik uspostavi odnos povjerenja sa žrtvom, bilo zato što je član obitelji, obiteljski prijatelj ili ugledan član društva, odnosno osoba nekog oblika autoriteta, kaže Ana Pecotić.
Po njoj, upravo iz tog se razloga većina seksualnog nasilja i događa od strane počinitelja iz navedenih skupina koji sa ženama uspostave odnos povjerenja, pri čemu nasilnik to radi vrlo manipulativno. Pecotić navodi primjer kako seksualno uznemiravanje može početi kroz vrlo benigne poruke.
- Ako je riječ o ‘šefu‘, seksualno nasilje može početi na način da on hvali moj rad. Meni neće pasti na pamet da je tu išta problematično, naprotiv, bit ću ponosna. I onda se te poruke verbalne, neverbalne, svakovrsne, malo po malo intenziviraju u smjeru zlostavljanja, a žrtva se nađe u kognitivnoj disonanci i situaciji da nema kome to reći jer vidi da su svi oko nje prijatelji ili suradnici te osobe, opisuje aktivistkinja.
Naglašava kako nasilnici ciljano biraju žrtve za koje znaju da nisu u poziciji reći "dosta", iz bilo kojeg razloga, a bilo kakav narativ koji propituje što je ona mogla ili trebala napraviti da se zaštiti zapravo podsvjesno skida odgovornost s nasilnika i prebacuje ga na žrtvu. Pecotić tu navodi primjer povezan s konkretnom situacijom: ako imate malu Hrvatsku s vrlo malo filmske produkcije, i ako doživite uznemiravanje od osobe koja je uključen u veći dio tog posla, a vi progovorite o nasilju – tada sama sebi uzimate kruh iz usta.
– Riječ je o teškoj industriji i ako dobro shvaćam iz objavljenih tekstova, na uznemiravanje se nisu žalile žene za koje bismo mogli pretpostaviti da će reći ‘nećeš‘, jer su poznate glumice. To je situacija koja se odvija po sistemu kuhane žabe, događa se malo po malo, a vi ni ne znate više kada je zapravo počelo uznemiravanje. To je vrlo suptilno i manipulativno, oni to rade planski; planski biraju žrtve, metode, situacije, a indikativno je da nijedna od žena to nije još prijavila policiji, kaže Ana Pecotić.
ADU izvidi
Uz spomenuto pokretanje izvida u slučaju Matanić, prema neslužbenim informacijama i tijela zagrebačke Akademije dramske umjetnosti (ADU) također će pokrenuti svoje izvide među studenticama. Izvori iz ADU-a napominju kako je akademijino povjerenstvo za prijave predložilo upravi da hitno pozovu studentice kojima je Dalibor Matanić kao vanjski suradnik držao predavanje. Propitali bi, navode, je li bilo neprihvatljivog ponašanja. Informaciju nismo uspjeli provjeriti, budući da je dekan ADU-a Davor Švaić na službenom putu. Neslužbeno nam je poručeno kako je u interesu Akademije da upotrijebe sve raspoložive mehanizme u cilju zaštite svojih studenata i studentica, posebice nakon nekolicine poznatih slučajeva. Po Ani Pecotić, ADU je poseban slučaj jer godišnje prima vrlo mali broj studenata.
- To znači, ako uspijem upasti, osjećam se toliko privilegirano da mi uopće ne pada na pamet bilo što propitivati jer nisam u poziciji moći. U toj su poziciji oni koji mi predaju. Ako me zlostavlja profesor, ako vidim da to radi i drugima, ako pritom vidim da to drugi profesori znaju i nitko ne radi ništa – što ću napraviti? Hoću li na drugoj godini sama sebi pucati u nogu i prekinuti karijeru koja još nije ni počela time što ću prijaviti profesora, a vidim da oni koji bi ga trebali sankcionirati ne rad po tome pitanju, komentira Pecotić, uz primjedbu kako anonimna prijava u manjoj grupi ljudi naprosto ne postoji – vrlo brzo se dozna tko je prijavio koga.
– Mislim da smo generalno kao društvo jako benevolentni prema umjetnicima. Njima se dopušta svašta, jer eto, oni su umjetnici. A pritom se i dan danas djevojčicama u krugu obitelji sugerira da ne hodaju same po noći. I ukoliko im se nešto dogodi, podsvjesna poruka je da su same krive jer nije slušala savjet, tumači članica inicijative "Spasi me", Ana Pecotić.