Kada govorimo o povijesti hrvatskoga kazališta i Dubrovačkih ljetnih igara, ime Ivice Boban (82) stoji ispisano zlatnim slovima. Ona je prva žena koja je režirala na Igrama, prva koja je režirala na Lovrijencu i prva koja je predstave postavljala na nekim neuobičajenim prostorima, poput u ratnim razaranjima razrušenom hotelu Belvedere.

Njezina energija, posvećenost profesiji i umjetnička hrabrost ostavili su neizbrisiv trag u svakom kamenu Grada, u svakom pokretu njezinih studenata i u svakom gledatelju koji je imao privilegij svjedočiti njezinim predstavama.

Od početka karijere afirmirala se kao vrsna redateljica koja je učila uz najveće, a izrasla je u posebnu kazališnu figuru koja se odmakla od klasičnog teatra i najviše proslavila svojim autorskim projektima temeljenim na savršenoj simbiozi glume, scenskog pokreta i ambijenta. Njezini ‘‘Pozdravi‘‘ i ‘‘Hekuba‘‘ postale su amblematske predstave Dubrovačkih ljetnih igara u koje je kroz više od pola stoljeća rada utkala svoje znanje i ljubav prema teatru, ali i glumcima. Ona je, naime, od početka karijere radila i kao profesorica scenskog pokreta na Akademiji dramske umjetnosti i u sve svoje projekte uvijek je uključivala i svoje studente. Zadnjih desetljeća nema generacije glumaca koja nije radila i surađivala s Icicom, kako je svi od milja zovu, i kojima nije otvorila vrata kazališne čarolije. Iza sebe ima i brojne ugledne domaće nagrade, dobila je status profesora emeritusa, a iako u zlatnim godinama, sjećanje na njezine kazališne, posebice one dubrovačke umjetničke avanture nije nimalo izblijedjelo.

I danas, dok se Dubrovačke ljetne igre razvijaju i mijenjaju, nasljeđe Ivice Boban ostaje temelj na kojem se gradi suvremeni hrvatski teatar - snažan, promišljen i duboko povezan s prostorom, glumcem i publikom. S ovom vrsnom umjetnicom razgovarali smo o počecima njezina rada na Igrama, glumačkom i redateljskom iskustvu te o tome kako su se Igre, Dubrovnik i kazališni svijet mijenjali kroz godine.

Kako ste, kao diplomirana glumica, završili u redateljskim vodama?

- Završila sam glumu 1964. i odmah sam počela glumiti u HNK-u. No, vrlo brzo me Božidar Violić pozvao da mu radim koreografiju u predstavi Medeja u HNK-u. To je bilo već 1965. Jer sam prije studija glume diplomirala i na Školi za ritmiku i ples, pa sam se intenzivno bavila pokretom. Kao suradnica za scenski pokret radila sam na više od 80 predstava. Surađivala sam u to vrijeme s redateljima kao što su Božidar Violić, Vlado Habunek, Kosta Spaić... Redatelji su mi vrlo brzo prepuštali dijelove predstava da ih osmislim i režiram, posebno one u kojima je bio u prvom planu pokret. Kroz taj rad sam, zapravo, ušla i u režiju.

Icica Boban cijelu karijeru radila je i kao profesorica scenskog pokreta na ADU

BRUNO KONJEVIć/CROPIX

Praktički nakon glumačke diplome krenuli ste u režiju?

- Tako je. A uz to sam od početka radila i na Akademiji dramske umjetnosti. Predavala sam scenski pokret, pa sam bila u izravnom kontaktu s generacijama mladih glumaca. Sve je to nekako prirodno vodilo ka režiji.

A gluma? Gdje je nestala?

- Prestala sam glumiti kad su suradnje i režije postale preintenzivne. Više nisam stizala i, iskreno, to me više nije zanimalo. Tako sam iz te svoje glumačke "pupkovine", iz samog centra kazališta, ušla u problem režije.

Koja je bila vaša prva samostalna režija?

- Predstava ‘‘Pozdravi‘‘ 1974., koju sam napravila sa studentima. Igrala je više od 700 puta i najvažnije je što smo je igrali i u Dubrovniku, gdje ju je vidio i sam Eugène Ionesco, čiji je tekst bio polazište te predstave. Bio je oduševljen viđenim i rekao mi: "To je moja predstava, ali puno bolja od onoga što sam ja napisao."

Ivica Boban i Eugen Ionseco u Dubrovniku

ARHIVA DBLJI

Ionesco je bio ključan za vašu međunarodnu afirmaciju?

- Da, zahvaljujući njegovoj podršci uspjeli smo s tom predstavom obići cijeli svijet od Europe do Južne Amerike i svugdje smo bili odlično prihvaćeni.

Kada je započela vaša veza s Dubrovačkim ljetnim igrama?

- Već 1962., nakon prve godine studija. Došla sam na poziv Koste Spajića, prvo kao glumica u njegovom ‘‘Dundu Maroju‘‘ koji se igrao na Gundulićevoj poljani, a onda me pozvao da surađujemo, odnosno da radim dio njegove predstave ‘‘Oluja‘‘ na Dančama. Već 1973. sam radila pola predstave ‘‘Kristofor Kolumbo‘‘ s Georgijem Parom, a 1974. sam radila ‘‘Pozdrave‘‘ i ‘‘Povratak Arlekina‘‘. Sve s polaznicima moje kazališne radionice Pozdravi koja je kasnije igrala i poznatu predstavu ‘‘Play Držić‘‘. Otada sam svako ljeto bila u Dubrovniku i radila predstave, sve do 2016.

Što je bilo s vašom slavnom ‘‘Hekubom‘‘?

- Tu Držićevu tragediju režirala sam 1982., nakon rođenja sina Petra. Najprije sam htjela da Hekubu igra Mira Stupica, ali to nije bilo moguće. Onda sam odlučila da je igra mlada glumica - prvo Asja Jovanović, zatim Sanda Hržić, a na kraju, kad je Sanda rodila, Doris Šarić Kukuljica. Igrali smo predstavu do 1985., a zatim je na inicijativu glumaca obnovili 1991., usred rata. Kako se radi o osveti i pravdi, ratnoj patnji, gubitku, tuzi..., igranje ‘‘Hekube‘‘ u ratnom okruženju dobilo je novi smisao. To su bili katarzični momenti - majke koje su gubile sinove u ratu dolazile su na predstavu ispod Minčete i zahvaljivale nam. Bilo je to strašno, ali i iscjeljujuće iskustvo. Na svakoj izvedbi je čitan i apel za mir što ga je ansambl ‘‘Hekube‘‘ upućivao kazališnim umjetnicima diljem svijeta.

Njezina legendarna ‘Hekuba‘ premijerno je izvedena 1982. a obnovljena 1991.

ARHIVA DBLJI

Anja Šovagović i Sreten Mokrović u obnovljenoj ‘Hekubi‘ 1991.

ARHIVA DBLJI

Predstava se igrala i u jeku rata?

- Obnovljena je 1991. na inicijativu glumaca. Tad smo igrali dok su gradom još prolazile procesije ljudi i palile se svijeće u prozorima za dečke koji su ratovali. Dubrovnik se bombardirao krajem 1991. i iduće godine se Igre nisu održale. Tada smo svi palili svijeće za Grad, a ja sam sa suprugom išla nositi humanitarnu pomoć na Mljet.

Kakav je bio vaš prvi doživljaj Dubrovnika?

- Prvi put sam u grad došla na maturalcu. Bila sam tada razočarana jer smo uplovili u Gruž i pitala sam se gdje je taj Dubrovnik. Ali od 1962. pa nadalje, svako ljeto sam provela tamo. Dubrovnik je za mene poput drugog rodnog grada.

Dubrovačke ljetne igre poznate su i po igranju Držića. Koliko vam je on bio važan kao autor?

- Izuzetno važan. Radila sam nekoliko njegovih komada, ali i projekte gdje sam spajala njegovu poeziju, dramske ulomke i biografske elemente - jedan od tih kolaža igrali smo i na Držićevoj poljani. On je genijalan pisac. Nažalost, danas ga se igra premalo, čak i u Dubrovniku.

Tri puta je režirala i otvorenje Igara

ARHIVA DBLJI

Kako vam je bilo raditi u tim uvjetima ambijentalnog teatra, izvan klasičnih kazališnih prostora?

- To je bio ogroman izazov - sve je bilo u pokretu. Nemaš zatvoreno kazalište u koje uđeš, odradiš svoje u miru i ideš kući. A s ambijentalnim teatrom je potpuno drugačije iskustvo. Stalno tražiš adekvatan prostor, balansiraš s rekvizitima, stalno nešto nosiš, a boriš se i s vremenskim (ne)prilikama, bukom i svim ostalim što te više ometa nego što ti pomaže. Ali u tome je bila i ostala čar otvorenih scena.

Tko vam je od ravnatelja Igara ostao u posebnom sjećanju?

- S nekima je suradnja bila izvanredna, s nekima baš i ne. Posebno pamtim Joška Juvančića - Jupu, i Georgija Para. Bila sam im suradnica u brojnim predstavama. Kada sam prvi put došla 1962., ravnatelj je bio Kosta Spajić - on je bio veliki redatelj.

Dolazilo je tada i puno stranih umjetnika?

- Da, to je bila posebnost Igara. Dolazili su velikani poput njemačkog pisca i dramaturga Heinera Müllera, Denisa Careyja - suradnika Petera Brooka, britanski redatelji Stuart Burge i William Gaskill... Svi smo se družili - podjednako, bez razlike. Tada se stvarno osjećala zajednica. Sjelo bi se u restoran Ocean na Pilama, otišlo na Lokrum, a neki put bi noć završila na Žarkovici, pa u zoru ravno na pijacu, kupiš voće, popiješ kavu i tek onda spavanje. Dubrovnik je tada imao neku čudesnu, pozitivnu energiju. Bio je to grad koji te punio.

Jedna od Icicinih prvih režija na Dubrovačkim ljetnim igrama bila je ‘Povratak Arlekina‘

ARHIVA DBLJI

Do kada ste aktivno radili na Igrama?

- Moja zadnja predstava je ‘‘Othello‘‘ 2016. i to je bila moja prva samostalna režija na Lovrijencu. Prije toga sam na Lovrijencu surađivala s Jiřijem Menzelom, Denisom Careyjem i drugima. Prije toga, 2001., radila sam ‘‘Četvrtu sestru‘‘ na novoj lokaciji, razrušenom hotelu Belvedereu, i bio je to snažan ambijentalni teatar.

Kakve su po vašem iskustvu bile Igre nekad, a kakve su danas?

- Prije je cijeli grad živio za Igre. Danas je Dubrovnik prepun kruzera i turista, puno kuća stoji prazno jer su prodane. Prije ste Stradunom mogli stati sto puta i popričati s ljudima - svi su dolazili, ne samo kazalištarci, nego i filozofi, znanstvenici, intelektualci. Dubrovnik je ljeti bio kao mjesto nekakvog obaveznog kulturnog hodočašća. Danas dominira turizam. Profit je nadjačao kulturu. Kad sam 2016. radila ‘‘Othella‘‘, s jedne strane sam bila sretna što na Lovrijencu imam mir za probe, ali me porazila činjenica da u Gradu više nemaš gdje sjesti, da je sve zakrčeno kafićima i turistima, da nema više onih glumačkih kafića gdje smo se okupljali.

Ivica Boban na Dubrovačkim ljetnim igrama radila je više od pola stoljeća

PRIVATNA ARHIVA

Osim predstava, radili ste i otvaranja Igara?

- Da, tri puta - 1986., 1988. i 2000. To su bila prava kazališna otvaranja. Prvo se zvalo "Zar san slobode još ti ne da spati?", a zadnje "Zrcalna slika neba". Svi studenti i glumci su sudjelovali i predstava se širila po cijelom gradu - igrali smo i na Gundulićevoj i Držićevoj poljani. Otvaranja su bila kao kazališni spektakl, a i publika je bila dio tradicije - dolazili su skockani na generalke, komentirali, zadirkivali... Bila je to prava kazališna interakcija s puno humora i zabave koja se do danas, nažalost, polako gubi.

Kako je izgledao život glumaca na Dubrovačkim ljetnim igrama u vrijeme vaše mladosti? Gdje se tada spavalo, kako se živjelo?

- U to doba dnevnice su bile pristojne, ne prevelike, ali sasvim dovoljne da se plati smještaj, dobro jede, pa čak i da se nešto uštedi. Za studente je to bilo idealno. Sjećam se da smo za vrijeme priprema za ‘‘Hekubu‘‘ u Lazaretima u pauzama znale otići i u butik, nešto si kupiti, i sve to od dnevnica. Ništa nam nije nedostajalo.

Na Igrama su se izrađivale majce s Ionescovim citatima

PRIVATNA ARHIVA

A gdje ste konkretno bili smješteni? Danas su cijene smještaja u Dubrovniku postale gotovo pa nepristupačne.

- Isprva sam bila u stanu u Gradu, pa na Pločama. A onda sam, tražeći prostor za jednu predstavu, naišla na samostan časnih sestara na Dančama. Sjećam se da sam tada rekla: "To je mjesto gdje bih ja voljela i trebala biti." I pozvonila sam, primile su me i kod njih smo ostali nekoliko godina. To je bio jednostavan, ali topao, domaći smještaj. Iznajmljuju one i danas, ali mislim da je to onda bilo puno pristupačnije.

Znači, cijela obitelj bi dolazila s vama?

- Da, išla je i moja mama sa mnom, kako bi mi pomagala s djecom. Bilo je to poput pravog obiteljskog ljetovanja. Bar njima. Djeca bi se cijele dane kupala na Dančama, zato mi je taj smještaj nadomak grada bio idealan. A ja bih se u miru mogla prepustiti poslu. Ujutro kavica, probe, predstave, a popodne opet skok u more. Nakon završetka Igara često bismo se preselili na Lopud ili Mljet i ostajali još malo u tom bajkovitom akvatoriju. Nažalost, godine i zdravstveno stanje više mi ne dozvoljavaju duga putovanja pa će Dubrovnik ostati jedan divan dio mog života, zauvijek moj grad.