Od ‘Američkih grafita‘ i ‘Zlatnog doba u Ridgemontu‘ do ‘Ostani uz mene‘ i Netflixovog serijala ‘Stranger Things‘, nostalgične priče o sazrijevanju uvijek su imali posebno mjesto u srcima gledatelja, pa ne čudi da se pokušaj redatelja Paula Thomasa Andersona da u drami ‘Licorice Pizza‘ oživi sjećanje na odrastanje u dolini San Fernando početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pretvorio u jedan od najneočekivanijih ovosezonskih filmova.
Povratak kući kao da je bio nasušno potreban Anderson. Autor slavnih filmova "Kralj pornića", "Magnolija" i "Fantomska nit" već dugo nije bio tako opušten i razigran kao u priči nastaloj prema njegovom doživljaju od prije dvadesetak godina. Naime, dok je prolazio pokraj srednje škole primijetio je učenika kako se, tijekom dogovaranja za razredno snimanje, naporno „upucava” nekoliko godina starijoj pomoćnici fotografa. Taj je prizor ostavio toliki utisak na njega da je napisao scenarij o neobičnom odnosu 15-godišnjeg Garyja i deset godina starije Alane. Pritom je Garyju dao osobnost svojega prijatelja Garyja Goetzmana, nekadašnje dječje glumačke zvijezde koji je postao uspješan poduzetnik i producent, dodao nekoliko holivudskih tračeva i, što je najvažnije, okružio se prijateljima.
Iz svake pore "Licorice Pizze" izbija zajedništvo i zabava s kojom je ekipa stvarala film. Nimalo čudno, ako se zna da je ispred kamere Anderson stavio niz svojih prijatelja, od supruge, glumice Maye Rudolph, i dragih mu glumaca Johna C. Reileyja i Seana Penna do starih kompanjona poput umjetnika Georgea DiCaprija, tate Leonarda DiCaprija, i glazbenika Toma Waitsa.
Ipak, najznačajniji je bio odabir glavnih glumaca. U obje uloge stavio je debitante poznatih prezimena.
Osamnaestogodišnjeg Coopera Hoffmana poznaje još od rođenja. Ipak je on sin pokojne holivudske zvijezde Phillipa Seymoura Hoffmana, redovitog Andersenovog suradnika, pa su obiteljske veze tu itekako snažne. Alanu Haim poznaje nešto kraće, ali i njihovo je prijateljstvo snažno još od prije nekoliko godina kada je redatelj nazvao Alanu i njezine starije sestre, poznatije kao članice pop grupe Haim, i zamolio ih može li im snimiti videospot za neku pjesmu.
Takav prijateljski nostalgični pogled na odrastanje u Kaliforniji sedamdesetih godina prošlog stoljeća urodio je toplim i zabavnim filmom, koji gledatelja bez problema osvaja svojom neposrednošću. Brbljavi protagonisti, simpatični autsajderi jakih osobnosti, doista pružaju ugodu označenu u naslovu s hrvatskim prijevodom „Pizza od slatkiša” - znate da zapravo ne bi trebala postojati, da nije baš stvarna, ali je tako neodoljiva da se samo prepustite užitku ne razmišljajući o posljedicama.
Još kada se tome nadoda niz pretjeranih holivudskih anegdota - od Garyjevih dječjih audicija preko Seana Penna u ulozi glumca Jacka Holdena i, na niz razina isprepletenog, portreta slavnog filmskoga producenta Jona Petersa u interpretaciji glumačke zvijezde Bradleya Coopera - ringišpil ugodnih emocija u „Licorice Pizzi” jednostavno ne prestaje. A Alanina kamionska vožnja bez problema ulazi među nezaboravne filmske scene.
No, to ipak ne znači da je „Licorice Pizza” film bez mane.
Posvećenost detaljima i oživljavanju anegdota donijela je ipak malo labaviju cjelinu, koja u određenim trenucima pati od praznoga hoda. Kada se tome pridoda i nekoliko humorističnih scena preopasno blizu sitcomu „Te lude sedamdesete” i ipak nedovoljno emotivno produbljivanje ljubavnog odnosa dvaju protagonista, film ipak zastane na korak do odličnoga.