22 DJECE SPAŠENO OD SMRTI: Ahmad, Betul, Bashir, Muhamad... mali novi Europljani

Treba smoći snage pogledati u oči malene Islam.

Tko će joj objasniti zašto prljava, znojna i prehlađena satima mora sjediti u Tovarniku, na cesti punoj smeća, usred paklenih vrućina, dok Europa odlučuje hoće li je primiti.

Islam je Iranka, stara je tri godine i na putu je deset dana i deset noći. Gleda ravno kroz mene, ne želi mi dati ni osmijeh. Napeto promatra ljude ispred sebe.

Tisuću ih je možda i više, u petak kod željezničke stanice u Tovarniku. Stoje poslušno po četvero u dugoj, tužnoj koloni okruženoj interventnom policijom.

Iz ovog reda nitko ne izlazi. Čak ni po gutljaj vode.

Čekaju autobuse koji ne dolaze.

Pod nogama ljudi na užarenom asfaltu spavaju djeca. Vrućina udara u glavu, 37 je stupnjeva, zrak je težak i zagušljiv. Svuda uokolo smeće, širi se nesnosan vonj, prazne limenke tunjevine, komadi odjeće i potrošene maramice razbacani su po livadama. Policajci se polijevaju vodom i traže zaklon u hladu.

Islam ne želi piti ni jesti.

Trpi žegu i šuti.

Pogledom čuva svoje mjesto u koloni. Možda je prva, a možda i 1001 na redu.

Tražim joj roditelje. Muškarac i žena iz obližnjeg hlada neodređeno mi se predstavljaju kao njeni skrbnici. O sebi ne žele govoriti.

A Islam? Nju slobodno fotografirajte, neka ljudi vide da nismo opasni. Zvali su nas ovamo, a sad nas odbacuju.

Što još točno nakon ovog želite pročitati?

Da su dvije sestre Seba (3,5) i Rita (9) nakon cijelog dana na otvorenom moru u Grčkoj spavale u ovčjem toru?

I to po naredbi policije.

Da su pseći keksi jedina hrana koju su u 48 sati ove dvije Sirijke tamo dobile? Ili da su im na jednoj barikadi ispod žice svježu vodu gurali u psećim zdjelicama?

Ove ljude koji su krenuli iz Turske, pa preko Grčke i Makedonije kroz Srbiju stigli do Tovarnika, svugdje su okradali.

Banana za dijete? Euro po komadu.

Struja za punjenje mobitela? Jedan euro.

Po minuti.

Ispovijesti su redom jezive. Možemo ih zabilježiti, ali teško naravno i provjeriti. Ružne priče kruže od grupe do grupe, od zemlje do zemlje, prenose se na lošem engleskom jeziku, političari se svađaju.

Kaotično je na čitavom potezu od grčkih otoka sve do srca Europe.

A djeca?

12 tisuća poginulo ih je u Siriji do danas. Najčešće od snajpera, granate ili urušavanja zgrada. Isto toliko ih je u Europu ušlo bez roditeljske pratnje.

Sami.

Siročići nomadi koji sjede po pločnicima Beograda, Budimpešte, Bregane, Tovarnika, Zagreba, Šida, Beremenda, Horgoša i tko zna gdje još sve.

Prije nekoliko dana 14-ero ih se utopilo u sudaru čamca i broda. Redom djeca i bebe.

Plava grobnica, kako je zovu, samo je ove godine progutala 2919 života, a četiri tisuće ljudi i dalje stiže na grčke obale svakog dana.

Nema ništa poetskog u smrti malenog Aylana Kurdija.

Niti u smrtima desetaka drugih bezimenih dječaka i djevojčica čije fotografije nisu došle do zapadnih medija.

Samo tuga.

U paklu “Na putu smo čitav tjedan. Danas nam je posebno težak dan”, govore mi dvojica muškaraca i predstavljaju se kao vođe manje grupe izbjeglica među kojima su žene u hidžabima i djeca poput Sebe i Rite.

Ne žele reći kako se zovu, odbijaju fotografiranje. To je nešto s čim smo se kolega fotograf Marko Mišćević i ja susretali cijelo vrijeme.

Fotografirajte djecu, poslušajte priče, ali nas pustite na miru. Dozna li se da smo bježali u Europu i još o tome pričali imat ćemo problema s ISIL-om. Djecu valjda nitko neće dirati.

“Jedan dan u Turskoj, jedna noć na moru, tako smo počeli. Bez hrane i tekućine, čak ni za djecu. Iz očaja, pili smo morsku vodu. Odjeću nismo mijenjali od početka putovanja. Pogledajte kako smo prljavi. Djeci do Hrvatske nisu dali nijednu bočicu mlijeka. Do granice s Makedonijom osam sati, pa 12 sati vlakom kroz Srbiju. A sada šest sati čekamo autobus”, pričaju mi.

Pokazuju na djevojčice koje se pod drvetom igraju loptom koju su im dala djeca iz Tovarnika.

“One ne razumiju što se događa i zašto ljudi viču na njih. Djeca su na rubu kolapsa, plaču čitave noći, njihovi mozgovi ne mogu shvatiti zašto im nisu dali jesti.”

Jedan iz grupe, priznaje, bjegunac je iz redova ISIL-a. Tjerali su ga, kaže, da radi za njih.

“Želim živjeti u miru, a ne biti njihov rob”, govori mi. U Siriji su živjeli u vrtovima jer su im kuće razrušene. Djeca odavno nisu vidjela školske klupe.

“Sad imamo hrane, puno više nego što nam treba. Ali mi ne želimo da se brinete za nas. Samo želimo dalje”, ponavljaju.

Sirija je danas država koja nestaje, najgore mjesto na planetu.

Mlada su nacija, od 22 milijuna Sirijaca, 47 posto mlađi su od 18 godina. Njih polovica ne pohađa školu redovito. Očekivana duljina života sa 79 pala im je na 55 godina, a uz 250 tisuća poginulih još je milijun ranjenih i invalida.

Situacija je toliko loša da obitelji često šalju svoju djecu na put potpuno samu. UNICEF tvrdi da će u Europi do kraja godine živjeti 320 tisuća žena i djece izbjeglica.

I svi će trebati pomoć.

Stotinu kilometara sjevernije od Tovarnika, na taj isti petak, na kraju državne ceste 211, usred ravnice bez početka i kraja, u starim autobusima poslušno sjede ljudi koje nitko ne želi.

Ovo je ničija zemlja, granični prijelaz Beremend, 13 kilometara sjeverno od Belog Manastira. Sunce ne popušta, gdje god pogledaš samo polja, pusta, tiha i spaljena.

Hrvatska je upravo aktivirala Plan B.

Izbjeglice masovno prevoze na granice, ali nitko im ne govori kamo točno idu. U jednom od autobusa stojim okružen odraslim muškarcima koji plaču.

Mađari su ih tukli, kažu mi, i prijetili im smrću. Boje se logora, boje se gladi, boje se maltretiranja. Ali najviše se boje da nikad neće vidjeti Njemačku.

“Ubit će nas tamo. Pustite nas van, sami ćemo naći svoj put”, govore.

Iz stražnjeg dijela autobusa, iz jednog naručja u drugo, kao na valu, preko sjedala šalju mi uplakanog dječaka.

“Vodi ga sa sobom. Daj ga policiji. Uzmi ga u Zagreb, bilo gdje, samo da ga ne ubiju u Mađarskoj.”

Za ruke me hvataju maleni znojni dlanovi. Dječak želi van, stisak mu je grčevit, lice puno panike. Pogledom traži obitelj.

Ostali ga zaustavljaju, počinje svađa.

Austrija, viknem.

“Voze vas u Austriju, onda u Njemačku.”

Na spomen Njemačke ljudi se smire.

Alemagne, Alemagne, govore jedan drugome.

“Znači li to da smo onda sigurni?”

Ne znam što bih im odgovorio.

Dječak stane s plačem, diže palac u znak odobravanja pa se nasmiješi. Vozač autobusa šuti i gleda kroz prozor.

Ništa vas ne može pripremiti na ovakve prizore.

Prizore preplašenih, očajnih ljudi u proboju, s djecom u prvim redovima. Izgleda kao sumrak civilizacije.

Situacija jednako teška i u obližnjem Belom Manastiru. Izlaze iz grada preplavili su ljudi, ljudi kao mi, ali očajni i u stalnom trku. Na benzinskim crpkama i livadama između njih niknuo je mali grad od rasklopivih kreveta i šatora. Djeca se tuširaju na stanicama za vodu koje inače služe za pranje vjetrobranskih stakala. Zalihe cigareta u dućanima odavno su presušile. Mališani spavaju pod krevetima, na ručnicima pobacanim po zemlji jer tamo jedino ima hlada.

Žene doje bebe, muškarci čiste smeće za sobom.

Iza ovih ljudi noć je na otvorenom i gadno iskustvo s graničnog prijelaza Horgoš. Tamo su policajci pendrecima tukli djecu.

Među njima motaju se mutni likovi, nude im prijevoz: 50 eura do Osijeka, 150 do Zagreba. Po osobi. Neki pristaju, ukrcavaju stvari u gepek i kreću prema Osijeku.

Na željezničkoj stanici kaos. Po ljude svako malo dolaze autobusi, što redovito uzrokuje stampedo, strku, naguravanje i žestoke svađe.

Mjesta nikad dovoljno.

Kad je konačno stigla nova tura i sve se raščistilo, a busevi se napunili preko svake mjere, na parkiralištu, u smeću i otpacima ostaje samo maleni dječak, star možda četiri godine. Po njega se nitko ne vraća. Sjedi i gleda oko sebe.

Policajci se probijaju kroz masu, traže mu roditelje.

Iz buseva nitko ne izlazi.

A onda se odnekud pojavi mladić, star možda 25 godina, uzima dječaka i s njim traži mjesto u busu. Policajci ga puštaju, iako mjesta odavno nema, no nitko ne može znati je li mu on doista otac.

Razgovaramo s obitelji koja je upravo završila obrok na Croduxovoj crpki. Konzerva ribe za majku, kruh i mlijeko za kćeri i sinove. Donosimo im voćne kašice i igračke, u vrećicu zagrabi šuma dječjih ruku i munjevito je isprazni.

Nur, Aya, Betul i Bashir zadovoljno mljackaju pa se redaju pred Markovim objektivom.

Smiju se, međusobno grle i poziraju. Okrenem se majci i slegnem ramenima. Žena uz osmijeh kimne glavom.

Ispred njih težak je put prema Mađarskoj, već sljedeće noći temperatura će se spustiti i past će kiša.

Ali tamo na suncem okupanoj prljavoj benzinskoj crpki tih deset minuta djeca su sretna. Satima bi valjda mogla pregledavati svoje fotografije na digitalnom zaslonu aparata.

Na graničnom prijelazu Beremend koji sat kasnije novo čudo.

Iz autobusa u naručje mađarskih policajaca izlazi nasmijana mlada majka. U naručju drži bebu staru možda tri mjeseca.

Kažu da je malena rođena na putu.

Majka se smije, a dijete u ružičastoj, tri broja prevelikoj opravici posutoj zvjezdicama škilji na suncu. Prizor koji namrgođenim mađarskim policajcima na lica izmamljuje iskren osmijeh, bez zadrške.

Ova djeca, gladna, izmorena i prljava, najranjiviji su dio izbjegličkog vala koji je zapljusnuo kontinent.

Zovu ih novim licem Europe.

“Za dvadeset godina Mađari će morati pogledati našoj djeci u oči”, kaže mi jedan Iračanin u Tovarniku.

“Ako budu mogli.”

U Ministarstvu unutarnjih poslova tvrde kako u ovom trenutku nemaju službeni podatak o broju djece koja su ušla u Hrvatsku. Popisano je mnogo ljudi, ali od petka i primjene Plana B, više ih se nije popisivalo. Pravdaju se: trebat će dosta vremena da se svi podaci obrade.

Djelatnici UNICEF-a koji su na terenu od prvog dana, za Globus procjenjuju kako žene i djeca čine 30 do 40 posto svih izbjeglica koji su stigli u zemlju.

“To znači da ih je ušlo između 9 i 12 tisuća”, kaže mi Valentina Otmačić, predstojnica Ureda UNICEF-a u Hrvatskoj.

“Djeca su najveće žrtve ove krize. Tisuće njih već je tjednima u pokretu i žive u neizvjesnosti i strahu”, objašnjava.

Razdvajaju se obitelji, a međunarodni sustav evidentiranja i praćenja obitelji nije uspostavljen. Djeca nemaju potrebne sanitarne uvjete, tekuću vodu ni mjesto gdje bi se naspavala pa su iscrpljena do krajnjih granica.

“Najčešće obolijevaju od respiratornih i probavnih infekcija”, kaže Otmačić. Noću spavaju na otvorenom, bez zaštite od kiše, a dane provode na jakom suncu.

Najviše im nedostaju odmor, učenje i igra.

“Primijetili smo i djecu s teškoćama u razvoju čije je zdravlje posebno ugroženo”, dodaje šefica hrvatskog UNICEF-a.

Na granicu sa Srbijom uputili smo se da vidimo u kakvim uvjetima djeca putuju i žive. Tražili smo njihove roditelje za dopuštenje, i redovito ga dobivali.

Kolege reporteri iz stranih zemalja, koji izbjeglice prate tjednima, još od Grčke i Makedonije, kažu kako nas ne treba čuditi spremnost ljudi da dopuste fotografiranje svoje djece.

“S time se suočavaju od početka svog puta. Već su navikli da reporteri u svim tim zemljama prvo fotografiraju njihove kćeri i sinove. Žele pokazati da nisu opasni, da su poput nas, a svjesni su da će djeca biti ta koja će im najbrže otvoriti put kroz barikade i policiju. Znaju da to najviše senzibilizira zemlje domaćine. Svi smo mi slabi na djecu”, kažu.

Otvoreni, nasmijani i zaigrani mališani prkose stravičnim higijenskim uvjetima, strahu i kaosu. Humano lice vala, novi, budući građani Europe, klinci koji upravo testiraju sva načela na kojima ona počiva.

I zato smo ih stavili pred naš objektiv.

U njihovim očima nismo vidjeli opasnost. Samo osmijeh i pitanje: zašto nas ovdje ne žele?

Igračke su bile najtraženija roba.

U moru komentara na Facebooku netko je dobro napisao: kad sve što imaš u životu mora stati u jednu torbu, mjesta za igračke nema.

Ostalo i ne traže.

“Imamo svega, hvala, ali ono čega najmanje imamo je vrijeme, moramo dalje prije nego što se zatvore sve granice”, kaže mi majka djevojčica starih 7 i 9 godina Yazan i Rayan Alawy. Razgovaramo u hladovini parka pored željezničke stanice u Belom Manastiru. Alawyji su iz Sirije i na putu su osam dana.

Nitko od djece u toj grupi nije prehlađen, dok jedni spavaju, drugi se guraju u redu na snimanje.

Parkom odjekuje smijeh. Prije nego što će stati pred fotoaparat, majka rupčićem kriomice briše lice Yazan.

Prizor je to sasvim drukčiji od tuge i jeze na kolodvorima. Djeca tamo najviše ispaštaju.

“Ozbiljni i dugotrajni ožiljci tek će se pokazati. Ova djeca brinu brige odraslih, gledaju kako im se roditelji psihički raspadaju i plaču i kako ih spašava Hitna pomoć, kako se sukobljavaju. Od najranije dobi proživljavaju tenzije koje čak i odrasli teško podnose. Boje se da će biti uhićeni i deportirani. Većina ih priča o svojim nestalim domovima i izgubljenim prijateljima. Takvi životi, pogoršani traumama koje doživljavaju mogu trajno narušiti njihovo zdravlje i razvoj”, zaključuje Otmačić.

“Idemo dan po dan. Korak po korak, granicu po granicu”, zaključuje majka djevojčica Yazan i Rayan.

No zašto su roditelji toliko zatvoreni kad je riječ o njima samima?

Predsjednik Hrvatsko-sirijskog društva Mahmoud Kassabji tvrdi mi da je to uobičajeno ponašanje.

“Mora vam biti jasno da je u njih usađen velik strah od Asadova režima. Boje se da će se saznati kako pričaju o užasima u Siriji i da će im se, ako ih se deportira natrag, režim osvetiti”, kaže Kassabji.

Kaže da je stalno na terenu i procjenjuje kako je samo 40 posto izbjeglica doista iz Sirije.

“Ostali su Iranci i Iračani, koji sa sobom imaju najviše novca, ima tu Egipćana, čak i Tunižana. Mnogi su odlučili iskoristiti priliku i priključiti se ovom valu”, tvrdi.

Ističe kako je najvažnije da se ne razdvajaju obitelji jer se poslije teško ponovno okupljaju.

“Djeca koju sada vidite u Hrvatskoj najviše dolaze iz okolice Damaska ili Aleppa. Tamo je, recimo, i danas poginulo 30 civila koji su se našli u unakrsnoj vatri. Tko odande ne bi bježao?” govori.

Smatra da je sad prioritet organizirati smještaj koji je napredniji od običnog kampa. Sirijci koji su stigli u Njemačku već mjesecima spavaju na rasklopnim krevetima u raznim kampovima i nema više mjesta za nove.

“Proces inkluzije djece i mladih bit će spor i dugotrajan. Sirijci kao narod spremni su brzo prihvatiti europski način života i žele raditi, ali dok ih se nauči jeziku, dok se ponovno pokrene obrazovni sustav, proći će vremena. A mnogi nisu svjesni da u Njemačkoj ne teku med i mlijeko”, smatra.

Na kraju razgovora zaključuje kako je prava tragedija što toliki Sirijci napuštaju domovinu.

“Mislim da čine veliku grešku. Izgubit ćemo svoju zemlju, raseliti se po Europi. Ali kako da ikoga krivim kad znam da dolje vlada takav kaos i toliko se ljudi bori na toliko suprotstavljenih strana”, zaključuje.

Podaci o nestajanju jedne nacije jezivi su.

Samo u susjednim zemljama milijuni su raseljenih Sirijaca. Dva milijuna ih je na jugu Turske, 1,1 milijun u Libanonu, 700 tisuća u Jordanu, 150 tisuća u Egiptu.

Stanuju u megakampovima, u teškim životnim uvjetima. Istodobno u EU je podneseno oko 430 tisuća zahtjeva za azil izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike.

Procjene humanitarnih organizacija govore da je oko 12 milijuna Sirijaca raseljeno, što izvan što unutar zemlje.

Polovica od toga su djeca.

Pothranjena su, neobrazovana, zlostavljana ili iskorištavana.

Oni koji dolaze u Europu uglavnom su iz srednjeg sloja, sekularnih pogleda, solidno obrazovani i marljivi radnici. Kao i prosječni Europljanin, i oni žele živjeti u demokratskim društvima.

Izolacija i nesigurnost dva su osnovna problema s kojima se suočavaju djeca izbjeglice, smatraju u UNHCR-u, koji je provodio detaljna istraživanja u turskim i libanonskim kampovima.

Najmlađi već od sedme godine moraju zarađivati za svoje obitelji ili su osuđeni na zidove svojih domova iz kojih uopće ne izlaze. Vremena za školu i igru nemaju.

Svako treće intervjuirano dijete reklo je kako mjesto u kojem žive (prenatrpani stan, sklonište ili šator) napušta samo jednom tjedno.

Cijela jedna generacija odrasta bez formalne naobrazbe.

Samo u Libanonu 200 tisuća djece školskog uzrasta ne ide u školu.

Sedam od deset Sirijaca koji su u zadnje tri godine rođeni u izgnanstvu nema nikakve dokumente ili certifikate o rođenju.

Sirijci naglo postaju ljudi bez identiteta ili korijena. Dosad je preko granica pobjeglo dva milijuna djece, a njih tri četvrtine mlađi su od 12 godina.

Da zemlje poput Libanona, Jordana ili Turske nisu otvorile granice i prihvatile ih, katastrofa bi poprimila apokaliptične razmjere. Libanon i Jordan trenutačno se brinu za više od 60 posto sirijske djece u svijetu. Još krajem 2013. u Jordanu ih je popisano 291 tisuća, a u Libanonu 385 tisuća, a ta je brojka i dalje rapidno rasla.

Stavimo stvari u kontekst: Libanon ima 4, a Jordan 6 milijuna stanovnika. A u približno jednako napućenoj Hrvatskoj javljali su se ljudi koji su zbog njih samo osam tisuća zazivali vojsku na granicama.

Otkud toliko siročadi u Europi? Zašto ih roditelji šalju na put same?

Možda zato što ih je jednako toliko, 12 tisuća, u sukobima u njihovoj zemlji već poginulo.

UNHCR kaže kako je jedan od tri najčešća uzroka smrti snajperska vatra.

Oni koji su preživjeli pate od nesanice, govornih mana i introvertiranosti. Žive u krnjim obiteljima, uglavnom bez očeva. Samo u Jordanu i Libanonu još 2013. godine u kampovima je popisano gotovo 80 tisuća zajednica koje nemaju oca. Ili su ubijeni ili zarobljeni.

Djeca poput ove o kojima čitate dolazit će još dugo u Europu.

Kriza ne jenjava i samo ove godine 700 tisuća ljudi pobjeglo je iz Sirije. Mnogima od njih cilj je Njemačka.

Worldvision, koji je od početka konflikta u Siriji pružio pomoć za dva milijuna izbjeglica, upozorava kako su djeca u velikoj opasnosti od seksualnog ali i ekonomskog iskorištavanja, te da su prisiljeni na rad u neljudskim uvjetima.

Ako se nekome učinilo da je ružno kad migranti u EU iskorištavaju djecu kao propagandno oruđe prilikom prelaska barikada, to je i dalje puno manje zlo od činjenice, koju je objavio State Department, da ih u Siriji teroristi koriste kao ljudski štit u borbama.

Na nišanu snajpera ili u objektivu fotoaparata? Izbor je za ljude na granicama europskih zemalja jasan.

Posljedice ovih migracija bit će teške i dugotrajne.

Oko 2,4 milijuna Sirijaca u ovom trenutku ne pohađa škole. U njihovoj zemlji dosad je uništeno 14 tisuća školskih objekata.

Slom obrazovnog sustava u Siriji, upozorava UNICEF, jedan je od najrapidnijih i najgorih na Bliskom istoku.

Psihičke posljedice tek će se manifestirati.Ovi ljudi su ljuti, izgubili su nadu u bolji život, osjećaju se bespomoćno.

Njihova djeca bježe iz pakla, izgubljena su i preplašena.

A to se vidi čak i kad se smiju.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: