Zakon o samoopskrbi strujom

MALA ENERGETSKA REVOLUCIJA Za tri godine može se postaviti 80.000 malih solarnih elektrana na krovove

    AUTOR:
    • Jozo Vrdoljak/Privredni.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 26.02.2018. u 11:44

Split, 100218.
Ante Cikotic s fotonaponskim panelima.
Foto: Jakov Prkic / CROPIX
Jakov Prkić / HANZA MEDIA

Ante Čikotić

Zakon o samoopskrbi električnom energijom, čije su radne verzije autori bivši državni tajnik za energetiku Ante Čikotić i nekadašnji pomoćnik ministra Mate Rebić, trebao bi rezultirati time da potrošač postane u jednom i proizvođač električne energije. Energiju bi kućanstva dobivala iz obnovljivih izvora energije. Uglavnom iz energije sunca i vjetra. Iako bi fokus bio na suncu kao obnovljivom izvoru energije, Zakon bi, uz ugradnju malih solarnih sustava, uključivao i postavljanje malih vjetrenjača.
Prema riječima Ante Čikotića, izgled ovog nacrta Zakona prezentira se klubovima saborskih zastupnika te s njegovim prihvaćanjem i izglasavanjem očekuje kako će ovo biti doprinos energetskoj tranziciji te da će se jednoglasno usvojiti. Čikotić tvrdi da su mu udruge i struka dali podršku. Mada se sličan zakon primjenjuje u Sloveniji i Austriji, on bi kod nas bio novina.
Ovakav Zakon i njegova primjena, prema Čikotićevu mišljenju, uveli bi Hrvatsku u novu energetsku tranziciju. Bila bi to, tvrdi, doslovno mala energetska revolucija. “Ako građanima omogućite da stave fotonaponske ćelije na krovove kuća te osigurate da u roku od 15 dana oni riješe sve administrativne zahtjeve prema HEP-u i državi, moći ćete uvesti net-metering sustav. Sve se projektira i dizajnira tako da vlasnici kućanstva proizvode onoliko koliko troše”, kaže Čikotić.
Čikotić otkriva da je s primjenom postojećeg zakona unatrag 10 godina putem sustava HROTE samo 115 građana fizičkih osoba stavilo solare. “Znači da smo zakazali. A građani su masno platili energetsku tranziciju. Milijardu i pol kuna se godišnje izdvaja u sustav HROTE-a, a građani puno ne znaju kakvi su učinci i gotovo da nemaju ništa od toga. Sva ta sredstva idu u velike projekte vjetroparkova, kogeneracijskih postrojenja... Mi kao građani potičemo obnovljive izvore energije, a najveće smo žrtve te energetske tranzicije. Zato se i trudimo oko ovog Zakona jer želimo da građani na pravedan način imaju pogodnosti”, ističe Čikotić.
Prema njegovim riječima, rok povrata investicije bio bi između sedam i osam godina. Tako da bi energija sljedećih 20 godina bila praktički besplatna. A na to nadovezuju i dizalice topline koje omogućavaju grijanje i hlađenje prostora, a u nekoj bliskoj budućnosti i punjenje elektroautomobila. Tako se postiže i neovisnost o velikim geopolitičkim silama te se u središte stavlja resurs kojim obilujemo, a to je sunce. A smanjuje se i uvoz električne energije, pogotovo ljeti kada je ta energija najskuplja.
Čikotić kao ključnu činjenicu ističe da je kod ovog Zakona presudno to da je proizvodnja na mjestu potrošnje. “Ako kućanstvo potroši oko 8000 KWh godišnje, njemu će se isplatiti da sustav projektira tako da toliko i proizvodi. Nije mu u interesu da proizvodi više nego što potroši. U Zakonu je predviđeno da višak ide opskrbljivaču. Svi su tako na dobitku jer, ako građanin proizvodi više nego što mu je potrebno, taj višak ide opskrbljivaču. Zakon je dobro izbalansirao te odredbe”, objašnjava Ante Čikotić.
Za tri godine se može, prema Čikotićevoj procjeni, postaviti 80.000 malih solarnih elektrana na krovove. To je, procjenjuje on, razina proizvodnje električne energije kakvu ima termoelektrana. “Dakle, tamo gdje je potrošnja tu bi se i proizvodila energija. Najviše bi se isplatilo ljudima u kućama, a manje onima koji rade sezonski. Ovo je važno i s aspekta nacionalne sigurnosti. Jer, neko veliko postrojenje može se vojno eliminirati, a ove tisuće decentraliziranih malih ne može odjedanput”, napominje nekadašnji državni tajnik za energetiku.
Ovaj je projekt, kako tvrdi Čikotić, važan i s aspekta energetskog siromaštva. Splitsko-dalmatinska županija godišnje izdvoji 3,5 milijuna kuna za drvo za ogrjev. Sličan iznos izdvajaju i ostale županije, tako da dođemo do iznosa od oko 70 milijuna kuna. Siromašnim građanima županije dijele oko 950 kuna vrijednosti u drvima za ogrjev. Pored toga, dodijeli se oko 120 milijuna kuna vaučera vrijednih po 200 kuna siromašnim građanima za račune za struju. “Ta se sredstva skupe iz naknade koje građani plaćaju na računima za struju tri lipe po kWh. Dakle, dođe se do gotovo 200 milijuna kuna. Prema dostupnoj statistici, danas oko 10 posto kućanstava ne može priuštiti grijanje. To je ogroman broj, a mikrosolari su idealna prilika da se ljudima omogući trajno rješenje te smanji pritisak na građane. Kada bi Fond za energetsku učinkovitost napravio objedinjenu javnu nabavu fotonaponskih sustava, minimalno bi se opremilo osam tisuća kućanstava godišnje. Kroz nekoliko godina imali bismo 30.000 kućanstava s riješenom opskrbom energijom”, kaže Čikotić nudeći kroz ovaj Zakon rješenje za problem energetskog siromaštva.
Čikotić napominje da nevelik iznos od prosječnih 950 kuna po korisniku izgleda potpuno drugačije kada se pojasni da taj oblik pomoći u Splitsko-dalmatinskoj županiji primaju 27.262 građanina. Prema podacima Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike za cijelu Hrvatsku u 2016. godini nak­nadu za ugroženog kupca energenata dobilo je 68.077 korisnika, što je ukupno 126,6 milijuna kuna. Taj novac dolazi od naknada koje solidarno plaćaju drugi građani i postao je opterećenje kojem se ne vidi kraj.
Čikotić kaže da se ovim Zakonom može postići energetska neovisnost otoka te da se može utjecati na podizanje konkurentnosti poljoprivrede i pojeftiniti sustav vodoopskrbe ako se crpne stanice opreme fotonaponom i time smanje trošak električne energije.
“Kada bismo stavili fotonaponske ćelije ili vjetrenjače do 10 KW na poljoprivredne objekte i male pogone, tako bismo poduzetnicima omogućili korist. To bi bila mala energetska revolucija jer nije dobro da građani i država financiraju velike energetske projekte. Rezultat ovoga bio bi i smanjenje ovisnosti o uvoz­noj električnoj energiji. To je jasno važno i za samu energetsku bilancu. Mi imamo resurse da bismo mogli izvoziti električnu energiju”, pojašnjava Ante Čikotić.
Čikotić kao važnu činjenicu ističe da u Hrvatskoj ima tvornica fotonaponskih ćelija te da je u planu gradnja još dviju. Jedna bi se gradila u Sisku, a druga se razmatrala u poslovnoj zoni Kukuzovac kod Sinja jer interes su zbog našeg povoljnog položaja pokazivali razni proizvođači iz EU i šire. Dakle, bilo bi i proiz­vođača.
“Svi bi imali koristi, a jedini koji bi mogli biti na gubitku su uvoznici električne energije. HEP također može biti u dobitku od ovoga projekta. Može ponuditi pakete građanima da instaliraju fotonaponske module na krovove s desetogodišnjim ugovorima te ih ugovorno veže za sebe. Postoji tehnologija za akumulaciju i nije više toliko nedostupna jer joj svake godine pada cijena. Kad imate tu bateriju i spoj na mrežu, možete praktički izići na burzu energije te se ponašati kao virtualna elektrana i tako balansirati sustav. To uostalom nije nikakva novina jer takav sustav postoji u SAD-u”, kaže Čikotić.
Danas, kako objašnjava Čikotić, trendovi u elektroenergetskom sektoru pokazuju da se ide prema sustavu programiranja i umrežavanja proizvodnih kapaciteta preko burze električne energije. “Više nisu dominantni elektroinženjeri, nego programeri koji umrežuju. Pametnim brojilima ne trebaju zaštitari za isključivanje struje neurednim platišama, nego se na daljinski način isključuje potrošač. Tako HEP može smanjiti troškove. Netko u ovome može prepoznati prijetnju, a svatko pametan priliku. U idealnoj situaciji, govorimo li o energetskom siromaštvu, trebalo bi se dogoditi da Fond za zaštitu i energetsku učinkovitost objedini javnu nabavu i, umjesto da podjeli 200 milijuna kuna, preusmjeri taj dio u fotonapon. Svi opskrbljivači mogu ponuditi kupcima pakete i dogovoriti bankama popularne zelene pakete”, kaže Čikotić.
Čikotić kaže da se ovaj model može primjenjivati u zgradama. “Na zgradu se postavi fotonapon koji pokrije električnu energiju koja se koristi u dizalu, garaži i zajedničkim prostorijama. Investicija se vraća za šest do sedam godina. Ali se struja sljedećih 20 godina ne plaća.

Izdvajamo

Iz drugih medija