Nakon snažnog pada u doba krize, uslijedilo je razdoblje laganog penjanja Hrvatske na ljestvici globalne konkurentnosti. Sve do ove godine. Sada je konstatirana stagnacija. No, nitko se nije previše uznemirio jer boljke su poznate, reformi nema, pa je nekako logično da smo zaglavili; i dalje smo na 74. mjestu od 137 zemalja. Osim toga, indeks globalne konkurentnosti de facto je rezultat ankete među gospodarstvenicima (za izvještaj o Hrvatskoj anketirano je njih 84 u proljeće ove godine, a uključuju se dodatno statistički podaci za 2016. i 2017., te podaci međunarodnih organizacija), pa se stagnacija može protumačiti i kao pesimizam anketiranih.
Ono zbog čega bi se ipak svatko trebao makar malo lecnuti jest to da je uočen trend pada inovativnosti, što je jedan od 12 temelja konkurentnosti koji se mjeri. Općenito po tom parametru kotiramo jako nisko (na 106. mjestu), ali ako se realiziraju neki projekti koji upravo (napokon) dobivaju financijski ‘poguranac’, slika bi se trebala početi trajno mijenjati na bolje.
Znanstveni centri izvrsnosti
Vijest o stagnaciji na listi globalne konkurentnosti i padu inovativnosti poklopila se, naime, s objavom da počinju pristizati prve tranše iz EU fondova za 10 domaćih centara izvrsnosti koji su osnovani još prije četiri godine i od onda bili blokirani uslijed besparice. Lani je zbog kašnjenja natječaja i zastoja u apliciranju skoro izgubljena mogućnost povlačenja predviđenih 50 milijuna eura, a neki su se projekti tih centara dosad već morali mijenjati i mladi znanstvenici koji su na njima trebali raditi otišli u inozemstvo…
Među ostalim, zamišljena uloga tih centara iz područja prirodnih, biomedicinskih, biotehničkih i tehničkih znanosti je da stvore inovativnu osnovu za razvoj gospodarstva. Te znanstvene grupe, kako kaže državni tajnik za znanost Tome Antičić (bivši ravnatelj Instituta Ruđera Boškovića), imaju najveću mogućnost pridonijeti hrvatskom high-tech gospodarstvu te dugoročno unaprijediti hrvatsku znanost. Nije čudno da je stoga višegodišnju blokadu nedavno na HRT-u opisao tragedijom. Ipak, sad je optimističan da će probuditi te centre, a najavio je i da će za znanost do kraja godine stići još 100 milijuna eura za opremu i sustav. Rezultati toga će se u gospodarstvu vidjeti za nekoliko godina, a na tržištu se između domaćih kompanija i znanstvenih institucija sramežljivo uspostavlja mreža konkretnih ugovora o suradnji. To pokazuje smjer u kojem bi trebalo ići, a pogotovo se to odnosi na Institut Ruđera Boškovića.
Savršen krug
Samo ove godine su tamo objavljena dva zanimljiva projekta vezana uz gospodarstvo. Prvi je s tvrtkom Genos i Specijalnom bolnicom “Sveta Katarina” za strateško partnerstvo u području molekularne dijagnostike te komercijalizacije rezultata znanstvenih istraživanja. Kako je objašnjeno prilikom potpisivanja ugovora, Genos se ubuduće neće baviti samo komercijalizacijom svojih nego i svih drugih istraživanja na području personalizirane medicine koja se provode na IRB-u, a kroz suradnju s bolnicom ta će istraživanja brže pronalaziti put do pacijenata.
europske kune Drugi primjer je ugovor s Atlantic Grupom, gdje je pritom uključeno i 10 milijuna kuna iz europskih fondova za “poticanje zahtjevnih istraživačko – razvojnih aktivnosti”. Riječ je o projektu Cedevita Functional, unaprijeđenoj inačici Cedevite koja će biti dostupna sljedeće godine, a Institut Ruđera Boškovića s Atlanticom surađuje u “aktivnostima formulacijskog i tehnološko-dizajnerskog usavršavanja ovog proizvoda”, kako su ljetos objavili.
Kako je Cedevita izvozni proizvod, dobili smo ogledni primjer za to kako bi se ambiciozne hrvatske kompanije trebale ponašati pa da po indeksu konkurentnosti i inovativnosti ne budemo debelo u drugom dijelu globalne ljestvice. Tu nema granica. Nedavno je pokrenut i projekt u financijskom sektoru, gdje sudjeluju zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva, PBZ i Inovacijski centar Intesa Sanpaolo Grupe, a vezan je uz korištenje deep learninga za procjenu kreditnih rizika... I dok je povezivanje kompanija sa znanstvenim i visokoškolskim institucijama ultimativni zakon tržišne utakmice, ono je nužno i za same institucije jer kroz projekte s gospodarstvom financiraju i ‘proizvodnju’ vlastitih stručnjaka u novim područjima, što pak svima otvara nova vrata. Savršen krug.