MARKO BOGDANOVIĆ

ŠEF UPRAVE ĐURO ĐAKOVIĆ GRUPE 'Lani smo promašili poslove vrijedne milijune kuna... Nemamo izbora, moram početi pobjeđivati na natječajima!'

Zagreb, 160218.
Studio Hanza Media
Predsjednik Uprave Djure Djakovica, Marko Bogdanovic
Foto: Zeljko Grgic/ CROPIX
Foto: Željko Grgić / CROPIX

Crni čelik nije pao s neba. Glavni je Kuvajćanin Al-Wazzan koji je naše tenkove prodao kuvajtskoj vojsci. On je naš agent u Kuvajtu. Cijela naša priča oko traženja svježeg kapitala vezana je uz državu kao vlasnika, ali kapital ne mora nužno doći kroz vlasništvo. Još nismo realizirali sporazum s Patrijom, čekamo zeleno svjetlo da krene proizvodnja. Oni diktiraju tempo. Mi smo im jedno od proizvodnih mjesta, drugo je u Poljskoj.

Diplomirani inženjer strojarstva, Zagrepčanin Marko Bogdanović počeo je karijeru u Agrokoru, gdje je dogurao do pozicije direktora proizvodnje Ledo grupe te se bavio i vođenjem investicija.

Kad je pozvan u Upravu Đure Đakovića 2012. godine, to mu se činilo kao dobar potez, izazov. Sada se ‘ulog’ povećao. U siječnju je postao predsjednik Uprave, a prvi mu je zadatak težak i škakljiv, da kompaniju brzopotezno izvuče iz ozbiljnog financijskog škripca.

Prošla je godina zaključena s 27 milijuna kuna gubitka, stišću krediti, Đuro Đaković vapi i za 100-tinjak milijuna kuna kapitala, a najveći pojedinačni vlasnik je država.

Inženjer u duši, Bogdanović je suzdržan, ne bombardira sugovornika suhim financijskim pokazateljima, a prema tom posrnulom slavonskobrodskom divu s tisuću radnika još uvijek osjeća... pa nešto kao ljubav.

A prema politici? Nije bio, odgovara, niti jest član ijedne političke stranke. To ipak ne znači da o politici ne mora voditi računa.

Kakav je osjećaj doći na čelo goleme kompanije u trenutku kada država procijeni da joj ona više nije od strateškog i posebnog interesa? Gradonačelnik Slavonskog Broda i drugi lokalni političari bili su silno razočarani, pa i radnici. A vi?

- Treba demistificirati taj potez. Nije čudno da je lokalna zajednica tako reagirala, doživjeli su to kao da je država digla ruke od nas, no nije baš tako. Nas u Upravi taj potez nije iznenadio iz dva razloga. Prvo, završetkom dokapitalizacije prošlog ljeta država je vlasnički pala na 38 posto vlasništva. Drugo, mi direktno s državnim institucijama, primarno tu mislim na Ministarstvo obrane, napravimo tek četiri posto prihoda godišnje. Postavljalo se, dakle, pitanje što tu znači izraz ‘strateški interes’. Taj potez države zapravo odgovara realnosti, a omogućava kompaniji da, u svojoj konstantnoj potrazi za svježim kapitalom i strateškim partnerom, lakše izađe na tržište. Dugoročno je ta odluka pozitivna.

Kakav je odnos Uprave kompanije i lokalnih političara? Čini se dosta intenzivan. Je li vam to problem?

- Lokalna politika izuzetno je zainteresirana za stanje u Đuri Đakoviću i angažirana, tu radi tisuću ljudi, što je njima veliko biračko tijelo. No kompanija je izlistana na Zagrebačkoj burzi i ja imam zadatak štititi interese vlasnika plus efikasno voditi posao, pa tu politike ne bi smjelo biti. Pokušavamo je zaista držati izvan biznisa.

No, zbog skidanja s liste strateških kompanija bilo je napeto, spominjali su se i prosvjedi, kod vas radi dosta bivših branitelja…

- Bilo je to zbog nedostatka informacija, efekta iznenađenja. U kontaktu sa županom i gradonačelnikom to smo pokušali razjasniti, prezentirali smo mišljenje Uprave. Đuro Đaković je osjetljiva zajednica u kojoj zaista radi i veliki broj branitelja, a takve tenzije mogu lako pokrenuti događaje, ali mislim da smo primirili situaciju.

Slažete li se s Nenadom Bakićem, drugim po veličini dioničarom u Đuri Đakoviću, koji provocira lokalne političare i poručuje im da, kad im je već jako stalo do kompanije, ulože u njene dionice?

- Apsolutno se slažem. Pozvao bih ih da to učine. Bakić ima uzrečicu da se ljubav prema kompaniji najbolje pokazuje kroz ulaganje u nju. On to svojim primjerom vrlo zorno pokazuje.

A vi, jeste li kupili dionice?

- Naravno, iako je u pitanju mali udjel.

Koji je vaš najvažniji poslovni cilj u ovoj godini, što su vam glavni problemi? U kojoj je fazi restrukturiranje?

- Od 2014. godine, kad smo krenuli u restrukturiranje grupe, ističemo kako nam za normalno funkcioniranje treba oko 150 milijuna kuna svježeg kapitala. Od tada se zapravo borimo s činjenicom da nam to manjka i pokušavamo urediti kompaniju tako da postigne nivo dugoročno održivog poslovanja. Imali smo dosad četiri pokušaja dokapitalizacije, od kojih su dva, recimo, uspjela. U prvom ciklusu, onom iz 2014. godine, najveći su teret dokapitalizacije ponijeli država i Nenad Bakić. Došli smo tada do 86 milijuna kuna, čime smo mogli početi s restrukturiranjem. Vrlo smo ambiciozno krenuli u taj projekt i do danas smo obavili otprilike 80 posto posla. Između ostaloga, jedan od poteza bilo je spajanje triju gubitaških kompanija iz grupe u jednu, “Industrijska rješenja”. Bilo je i zbrinjavanja određenog broja radnika. Na žalost, tu smo iscrpili financijsku snagu koju smo imali za ukupno restrukturiranje grupe. Paralelno smo uložili i 100-tinjak milijuna kuna iz kredita HBOR-a u tehnološko restrukturiranje i modernizaciju proizvodnog parka, uvođenje robotizacije itd.

Glavni je fokus ove godine završiti proces restrukturiranja. “Industrijska rješenja” i dalje stvaraju najveći dio gubitka i sada zapravo moramo dovesti tu kompaniju do toga da, kao i ostale tri iz grupe, može na tržištu egzistirati samostalno i pozitivno. Drugi, strateški cilj je promjena strukture duga, da dođemo do zraka. Tome se moramo posvetiti u prvoj polovici godine, paralelno uz krajnji cilj, a to je povećanje temeljnog kapitala i pronalazak strateškog partnera, a njih baš i nema iza svakog ugla. 

Trenutačno pregovarate s bankama o dugu?

- U konstantnoj smo komunikaciji o tome s istitucijama, primarno bankama, a s obzirom i na važnost Đure Đakovića na nivou države, očekujem volju da se kompaniji pomogne. Problem je ročnost obveza koje nam  dolaze na naplatu, da se one produlje. To nam je sada ključno, da se postigne balans u kojem kompanija može zadržati proizvodnu potentnost. Kratkoročne obveze su 10 do 15 milijuna kuna. Ove godine stiže i prva tranša kredita HBOR-a s kojim smo išli u tehnološko restrukturiranje, sve to treba dobro izbalansirati.

Kraj prošle godine obilježio je fijasko s dokapitalizacijom u kojoj je trebala sudjelovati kompanija Crni čelik ulagača iz Kuvajta i Kanade. Koje je objašnjenje njihova odustajanja? Jesu li vas prevarili ili su i dalje možda u igri?

- Početkom prošle godine, u dogovoru s vlasnicima, pokrenuli smo proces dokapitalizacije i pokušali privući pažnju. Nismo bili zadovoljni ni nakon dva kruga, prikupili smo samo 51 milijun kuna, u čemu su sudjelovali manji pojedinačni dioničari i najvećim dijelom Nenad Bakić. Onda se pojavilo pismo namjere famozne kompanije Crni čelik, ali ti ljudi nisu ‘pali s neba’. Glavni je Kuvajćanin Al-Wazzan koji je s Đurom Đakovićem upoznat vrlo dugo,  od početka 90-ih i prodaje tenkova kuvajtskom Ministarstvu obrane. On je naš agent u Kuvajtu i uključio se u pripremu za veliki natječaj u toj zemlji za koji odluku čekamo već nekoliko godina. Dakle, Crni čelik je iskazao interes za treći krug dokapitalizacije, poslali su pismo namjere, ali na našu žalost to se nije realiziralo. Oni su bili ovdje, predstavili su se vlasnicima, bili su i u Vladi, ali ulaganje se nije dogodilo zbog, rekli su nam, određenih tehničkih problema.

Koliko su uplatili? Kakvi su to bili tehnički problemi?

- Crni čelik nije uplatio ništa. Drugi zainteresirani ulagači su uplatili 6,5 milijuna kuna i taj novac im je vraćen kad je proces zaključen. Crni čelik je to što nije sudjelovao opravdao tehničkim problemima o kojima detalje ne znam, a kontakt s njima i dalje postoji. Deklarativni iskaz interesa za realizaciju tog ulaganja i dalje postoji. Međutim, ne mogu tvrditi da će se to dogoditi, nemam konkretnih informacija o tome.

Vaš prethodnik na čelu Uprave, Tomislav Mazal, taj je neuspjeh platio odlaskom. Uostalom, ministar državne imovine Goran Marić oštro ga je kritizirao u vrijeme procesa dokapitalizacije, govorio da to neće uspjeti. 

- Gospodin Mazal jasno je deklarirao da on neće nastaviti voditi kompaniju ako taj projekt ne uspije. Tako se i dogodilo.

Kakav je vaš odnos s ministrom Marićem? I vi ste bili član Uprave koju je kritizirao. Jeste li razgovarali, što očekuje, imate li njegovu podršku?

- Još nisam s njime razgovarao, a podršku očekujem. Imenovala me Vlada. U kontaktu sam s oba nadležna ministarstva i vrata su mi tamo otvorena.

A što je s tim ‘poslom stoljeća’ u Kuvajtu za proizvodnju borbenih oklopnih vozila? Radi se o nekoliko stotina milijuna eura... ali posao izgleda kao fatamorgana.

- Mistika je nastala jer natječaj jednostavno traje jako dugo. No činjenica je da je još živ, iako nije donesena finalna odluka o odabiru. Znam da je to priča koju ponavljamo već dosta dugo, ali je tako. Kuvajtska vojska planira tu nabavu, to je vidljivo i u njihovim budžetima, ali se još ne događa. Mi smo odradili cijelu proceduru natječaja i testiranja na kojima smo postigli izvanredne rezultate. Ponudili smo vrhunsko vozilo, opremljeno vrhunskim naoružanjem, ali nemamo novih informacija o tome kada će donijeti odluku o nabavi. U međuvremenu je u Kuvajtu otvoreno i hrvatsko veleposlanstvo, što je na neki način i nužnost ako se hoće raditi posao s njima.

Otvaranje veleposlanstva je bilo cijena da si povećate šanse za taj posao?

- Ne bih to nazvao tako. Time se toj zemlji pridaje važnost koju zaslužuje jer nije samo Đuro Đaković zainteresiran za Kuvajt. Ima i drugih hrvatskih kompanija koje se tamo bore za poslove.

Što općenito očekujete od države u Đuri Đakoviću? Bakić je vrlo kritičan o njezinu odnosu prema kompaniji, kaže da je često maćehinski.

- Država je jedan od vlasnika, a oni moraju donijeti odluku što će s kompanijom. Trebali bi brinuti o svom vlasništvu. Nenad Bakić je već nekoliko puta iskazao vjeru u kompaniju i svim svojim resursima se za nju bori i pokušava joj pomoći. Kod države stvari idu sporije. Oni imaju možda i različite interese, no očekujemo da će i država biti spremna pomoći kompaniji u problemima koje ona ima. Cijela naša priča oko traženja svježeg kapitala je s time vezana. Kapital ne mora nužno doći kroz vlasništvo. Mi smo u kontaktu s ministarstvima gospodarstva i državne imovine i koordiniramo sve akcije i s njima. Može li se tu raditi o programu restrukturiranja koji nudi HBOR, ili komercijalizaciji nekretnina u vlasništvu Đuro Đaković grupe, ili kao treći model, nove dokapitalizacije, to mi je sada teško reći. To su teme o kojima razgovaramo.

Dakle, razmišljate i o dizanju kredita kod HBOR-a?

- Da, na ime završetka procesa restrukturiranja. Pritom nije u pitanju jako veliki iznos, govorimo o stotinjak milijuna kuna koji nam nedostaju. Vidjet ćemo u kolikoj je to mjeri državi prihvatljivo kao rješenje.

Koliko je to hitno?

- To bi se moralo dogovoriti u prvoj polovici ove godine. U kompleksnoj smo situaciji, ali za sada funkcionira sve redovno, i što se tekućih poslova i isplate plaća tiče, a sve ovisi i o dogovorima s bankama.

Što je pravi potencijal Đure Đakovića? Tepamo mu da je industrijski div, ali je li to tako? 

- Prošao je kroz teška razdoblja, i vlasnički i zbog nedostatka poslova, ali mi danas tu imamo tri pozitivne kompanije koje stvaraju dobit. Primarno se radi o našoj perjanici, “Specijalnim vozilma”, koja je kroz vagonski i vojni program najjača u grupi. Ona nam donosi pola prihoda i ima 500-tinjak radnika, praktički je to polovica radnika grupe. Oni su dokaz da smo obavljenim dijelom restrukturiranja postigli efekte. Vagonski je program 100 posto izvozni. Pronalazimo kupce među vrhunskim europskim lizing-operaterima, njima prodajemo proizvode velike kompleksnosti. To je pokazatelj da Đuro ima potencijal. Već je sada 100 posto ta kompanija ugovorila poslove za ovu godinu, a ima interesa kupaca za nove ugovore, što govori i o mogućnosti dizanja kapaciteta. Drugi potencijal je vojna industrija.

No vojni program vam sada sudjeluje u prihodu tek sa šest posto.

- Tu je potencijal. Uspjeli smo zadržati znanje i tehničku spremnost za nove poslove. Na žalost smo prošle godine ostali bez nekih poslova na koje smo računali.

Izgubili ste na natječaju MORH-a za opremanje borbenih oklopnih vozila vatrenim stanicama. Izabrali su Izraelce, a ugovor je težak oko 100 milijuna kuna. Proizveli ste i prodali svojedobno MORH-u ta vozila, ali na njima su izraelski topovi. Kako to?

- Mi smo se javili na natječaj s vatrenim stanicama koje smo razvili u suradnji s norveškim Kongsbergom, no nismo dobili ugovor jer smo bili skuplji. Mogao bih reći da kvaliteta ima i svoju cijenu, pa ne mislim da smo nužno bili skuplji, ali… U to je uloženo nekoliko godina Đurine pameti i rada. Kongsberg danas te vatrene stanice prodaje američkoj vojsci, a mi za njih radimo komponente. Ta će se suradnja nastaviti. Htjeli bismo dogovoriti s Norvežanima i poslovni aranžman prema kojem bismo samostalno mogli nuditi vatrenu stanicu na tržištu, ali problem je što za to nemamo glavnu referencu - nismo je uspjeli prodati svojoj vojsci. Time smo izgubili potencijalno tržište, ali najviše mi je žao što smo u to uložili nekoliko godina svog znanja i resursa, a danas proizvodimo samo komponente za gotovi proizvod koji prodaje Kongsberg.

Kako je argumentiran izbor na natječaju?

- Bili smo, moram priznati, značajno skuplji, ponuda je bila oko 200 milijuna kuna. Država je prije nekoliko godina podržala projekt razvoja te stanice, ali iz svojih ih razloga na kraju nije bila spremna uzeti.

Koliko uopće imate poslova s državom?

- Imamo ugovor od 10 milijuna kuna za reviziju tenkova, što je tip ugovora koji se obnavlja u tom ili malo višem iznosu iz godine u godinu.

Ni s proizvodnjom borbenih oklopnih vozila za finsku Patriju nemate zasad velikih rezultata. Kakvog je smisla imalo to razvijati?

- Danas možemo postaviti to pitanje jer se već pet godina ništa nije dogodilo. No Đuro ima mogućnost proizvesti borbeno oklopno vozilo koje je vrhunski tehnički proizvod u svjetskim okvirima i koji možemo samostalno nuditi na tržištu. Na natječaju u Kuvajtu smo se pojavili sa svojim proizvodom, a ne pod brendom Patria. S druge strane, Đuro Đaković je i proizvodni partner Patrije na njezinim tržištima. To nam je također potencijal.

Dosad ste, međutim, sklopili s njima tek jedan ugovor za proizvodnju borbenih oklopnih vozila za treće tržište u vrijednosti 26 milijuna eura. Bilo je to 2016. godine. Jeste li ga realizirali?

- Još nismo, čekamo zeleno svjetlo Patrije da krene proizvodnja. Oni diktiraju tempo. Mi smo im jedno od proizvodnih mjesta, drugo je u Poljskoj. Tamo je odrađen prvi dio posla, a projekt je imao neku odgodu u realizaciji. Nadam se da će uskoro krenuti dalje, računamo na to u ovoj godini.

Lani niste imali sreće s velikim ugovorima u Hrvatskoj. Osim na natječaju MORH-a, niste prošli niti na natječaju Janafa za izgradnju spremnika za naftu i plin. Posao od 240 milijuna kuna dobio je konzorcij King ICT i KFK, tvrtke koje se takvim poslovima dosad uopće nisu bavile. U čemu je tu stvar?

- U pitanju je vrlo kompleksan i trenutno najveći građevinsko-strojarski projekt u zemlji, ali ne bih komentirao njihove reference. Naša je ponuda bila viša 19 milijuna kuna i izgubili smo, što mi je jako žao. Ranijih smo godina za Janaf odradili poslove u ukupnoj vrijednosti od oko 500 milijuna kuna, radili smo im spremnike. Uvijek smo se tukli za ugovore, a i ovaj put smo imali urednu ponudu s bankovnim jamstvom, ali nismo prošli. Sada kompanije-podizvođači koje su bile nominirane na natječaju pod našim konzorcijem rade za konzorcij King ICT i KFK. Žao mi je također što se iz vodstva Janafa javno, u medijima, provukla teza da mi to nismo tehnički ili financijski u stanju izvesti jer to nije točno i nismo zato bili eliminirani.

Kad sve zbrojimo, od države ili državnih tvrtki lani ste ‘promašili’ poslove od oko 340 milijuna kuna.

- Da, ali bila je to tržišna utakmica.

Dosta ‘sportski’ na to gledate.

- Nema druge. Moramo postati spremni za grube uvjete kakvi god oni bili. Jednostavno, moramo početi pobjeđivati na natječajima, s našim znanjem i proizvodima. Da smo barem jedan od tih poslova realizirali, ne bi sada bilo svih ovih negativnih financijskih stvari o kojima pričamo.

Osobna karta “Đure Đakovića”

Gubitak: 27 milijuna  kuna

Broj zaposlenih: 1029

Ugovori s državom: 10 milijuna kuna

Udio države u vlasništvu: 38 %

Najveći privatni dioničar: Nenad Bakić 17%

 

Izdvajamo

Iz drugih medija