Trumpova nedavna odluka da u skladu s odlukom Kongresa SAD-a iz 1995. Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela pokrenula je lavinu reakcija diljem svijeta. Opća skupština UN-a, u kojoj šaroliki diktatorski režimi imaju nezanemarivu brojčanu prednost, sa 128 glasova promptno je usvojila rezoluciju ES‐10/L.22 kojom je osuđen njegov “unilateralni potez”. U prilog rezoluciji, a protiv Trumpove odluke, glasovale su i 22 od 28 država članica EU-a. Hrvatska je u ovom predmetu postupila diplomatski mudro te je bila suzdržana.
Glavnina medijskih osvrta na Trumpovu odluku odvijala se na tragu logike prema kojoj su je i osudile države poput Irana, Turske, Burkine Faso, Gambije, ali i Švedske. Bilo je tu puno emocija, žaljenja za (nepostojećim) mirovnim pregovorima koje će Trumpova odluka zaustaviti, uvreda na račun američkog predsjednika da je neinteligentan i politički neiskusan, optužba za američki unilateralizam i, naravno, osuda izraelske okupacije.
Dio tih argumenata služio je kao celofan i mašna za umotani antisemitizam. Većina država koje su podržale rezoluciju ne protive se samo statusu Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, nego samome postojanju židovske države. Neke od njih, poput Irana, otvoreno pozivaju na uklanjanje “cionističkog entiteta” s karte svijeta. Druge, poput Egipta, Iraka i Sirije, to su u više navrata i pokušale, pa zažalile.
Statistika UN-ovih rezolucijskih obračuna s Izraelom u komparativom se kontekstu doima bizarno. UNHRC (UN-ov Savjet za ljudska prava) u prvih je devet godina postojanja (2006.- 2015.) više od 60 puta osudio Izrael za kršenje ljudskih prava; više nego sve ostale države svijeta zajedno (primjerice Sjeverna Koreja osuđena je 8, Iran 5, Sudan i Libija 2 puta, a države poput Afganistana, Somalije, Kine i Venezuele nijednom). Opća skupština UN-a samo u 2017. izglasala je 21 protuizraelsku rezoluciju; istodobno je nasilje u Siriji osuđeno u dvije, a agresivnost Sjeverne Koreje u tri rezolucije.
Ipak, uzbuna koja se u UN-u dignula oko Jeruzalema ukazuje na promjenu ne samo dinamike nego i naravi protuizraelskog aktivizma na globalnoj razini. Eklektični zbor olinjalih socijalističkih kleptokracija, totalitarnih režima, wannabe kalifata, emirata, sultanata, mamlakata i imamata te niza demokratskih država s dugogodišnjim liberalnim tradicijama složno je objavio: Jeruzalem i “jedinstveni duhovni, religijski i kulturni značaj grada” trebaju se zaštititi od izraelske okupacije. Izrael se poziva da temeljem Arapske mirovne inicijative iz 2002. zamijeni “zemlju za mir” i “prekine okupaciju koja je počela 1967.”
Pitanje spora oko Jeruzalema, ipak, puno je osjetljivije i šire od teme izraelske okupacije i američke unilateralne vanjske politike. Važnost Jeruzalema za Izraelce i Palestince, odnosno za Židove i muslimane - a dakako i za kršćane - seže u daleku prošlost i temelji se na drevnim i srednjovjekovnim povijesnim, teološkim, mitološkim i tradicionalnim naracijama. One snažno oblikuju današnje identitete mnogih Židova, kršćana i muslimana, a iz njih se potom rađaju političke ambicije, programi i načela.
Za razumijevanje tih identiteta nužno je osvrnuti se na povijest i duhovnost, na koju se referira i rezolucija ES‐10/L.22, jer grad koji Židovi, kršćani i muslimani smatraju svetim iz većine drugih aspekta nije osobito privlačan. Jeruzalem se, naime, nalazi posred judejske pustinje, na 780 metara nadmorske visine. Prirodno je siromašan pitkom vodom; gradu najbliža vodena masa je Mrtvo more bez ikakve flore i faune. Grad se ne nalazi u blizini raskrižja, putova, zračnih i pomorskih luka, a nema ni industrijsku, gospodarsku (s iznimkom religijskog turizma koji cvjeta otkako je Jeruzalem pod izraelskom upravom), vojnu, ili stratešku važnost. Kakvu, dakle, ima?
Današnja važnost Jeruzalema potpuno počiva na njegovoj bogatoj i turbulentnoj povijesti. Ona počinje oko tisuću godina prije Krista, kad ga je, prema biblijskoj predaji, osvojio kralj David te pretvorio u svoju prijestolnicu. Salomon je u njemu izgradio Hram, pa Jeruzalem uz političko postaje i vjersko središte izraelskoga, kasnije židovskog naroda. Jeruzalem se u Bibliji, u oba zavjeta - jer i Novi su napisali Židovi - spominje preko 800 puta.
Tijekom burne povijesti koja je uslijedila grad su u više navrata osvajale strane vojske, ali se izraelski narod uvijek vraćao u Jeruzalem, na Cion. Godine 586. pr. Krista Jeruzalem su opustošili Babilonci, a stanovništvo odveli u babilonsko izgnanstvo. To je tužno iskustvo opjevano u Psalmu 137, a stariji će se čitatelji sjetiti grupe Boney M koja ga je pretvorila u disko hit Rivers of Babylon. Sedamdeset godina poslije Izraelci su se vratili te pod Ezrom i Nehemijom, u vrijeme blagonaklone perzijske vlasti, počeli obnavljati Hram i grad.
Jeruzalem su kasnije osvojili Grci, pa helenistička dinastija Seleukida. Makabejski ustanak protiv njih u 2. stoljeću prije Krista Židovi do danas obilježavaju na blagdan Hanuke. Pred početak Nove ere Judejom i Jeruzalemom ovladali su Rimljani. U Jeruzalem je dolazio Isus, koji je Hram nazivao “domom Oca mojega”, ali je i prorokovao kako na njemu neće ostati ni kamen na kamenu. Na Veliki petak prije oko 2000 godina Isus je nedaleko od Hrama raspet na križ, umro, pokopan i treći dan, po kršćanskom vjerovanju, uskrsnuo od mrtvih. Njegovo proroštvo o destrukciji grada obistinilo se 70. godine kad su Drugi hram spalili Rimljani pod zapovjedništvom vojskovođe i budućeg cara Tita.
Nekoliko desetljeća kasnije Židovi su se pod vodstvom lažnog mesije Bar Kohbe pobunili protiv Rimljana. Ustanak je nakon tri godine teških borbi ugušio car Hadrijan. Ovladavši buntovnom Judejom 135. počinio je strašan pokolj Židova, a preživjele je protjerao iz Jeruzalema i zauvijek im zabranio povratak. Kako bi zatro židovski identitet zemlje, Izrael i Judeju preimenovao je u Palestinu, a Jeruzalem u Aeliju. Židovski je narod tako za mnoga stoljeća raspršen diljem svijeta. Čežnju za Jeruzalemom nosili su sa sobom. Žalovanjem i postom na blagdan Tiš’a be-av obilježavali su uništenje Hrama, a na blagdan Pesaha, koji se kadgod poklopi s Uskrsom, jedan su drugoga tješili riječima: “Dogodine u Jeruzalemu.” Kad je 1967. Izraelska vojska zauzela Jeruzalem, bilo je to ispunjenje sna staroga dvije tisuće godina.
Islam je u Jeruzalem došao 638. poslije Krista s mačem u ruci. Arapske su vojske pod zastavom islama u nekoliko godina zaposjele zemlje od Perzije na istoku preko Sirije, Palestine i Egipta do sjeverne Afrike. Prvi put u povijesti Arapi su tada naselili perzijska i bizantska područja te ih islamizirali i arabizirali. Susrevši se s drevnim i bogatim civilizacijama, počeli su usvajati mnoge ideje i unositi ih u islamsku misao. S prevlašću Umajada 680. glavni je grad islamskoga imperija postao Damask.
Nešto kasnije u Arabiji se pojavio protukalif, koji je svoju vladarsku legitimnost gradio na činjenici da upravlja Mekom, kolijevkom islama i svetim gradom iz kojega je prije njega vladao muslimanski prorok Muhamed i prva četvorica kalifa Rašiduna. Umajadski kalif u Damasku, Abdul Malik, na taj je argument odgovorio da i on u svojoj vlasti ima jedan sveti grad: Jeruzalem. Godine 692. na jeruzalemskom Brdu Hrama podigao je Kupolu nad Stijenom, koja je prema nekim tumačenjima građena kako bi zamijenila mekansku Ka’bu kao hodočasničko odredište.
Tako su se počele stvarati islamske tradicije o Jeruzalemu, kao i mnogi hadisi danas poznati kao fada’il al-Kuds. Mnoge se od tih tradicija temelje na židovskim kanonskim i apokrifnim tekstovima. Muslimani su, naime, odmah po osvajaju Jeruzalema od kršćana, dopustili da se u njemu opet nastane i Židovi. Između muslimana i Židova diljem donedavno bizantskih zemalja postojalo je određeno uvažavanje, utemeljeno, između ostaloga, na zajedničkim apokaliptičnim očekivanjima. Muslimani su usvojili židovske i kršćanske tradicije prema kojima će Jeruzalem biti u središtu apokaliptičnih zbivanja posljednjih vremena. Mjesto gradnje, oblik, ukrasi i inskripcije Abdul Malikove Kupole nad Stijenom, koja do današnjega dana dominira krajolikom Jeruzalema, odražava tadašnju interakciju triju religija.
Kako je pisao glasoviti povjesničar islamske umjetnosti Oleg Grabar, to je veličanstveno zdanje građeno u bizantskom stilu, u njemu se nalaze orijentalni, bizantski i perzijski ukrasi, a mjesto gradnje - ono na kojem je nekoć stajao Hram - vjerojatno su predložili židovski konvertiti na islam ili Židovi koji su gradnju Kupole percipirali kao obnovu Hrama. To islamsko svetište, jedno od najstarijih i najljepših na svijetu, premda se često naziva džamijom, nije džamija, ali što jest, do danas je ostalo zagonetka.
U umajadskome političkom aranžmanu nastale su tradicije prema kojima je Jeruzalem, koji se u Kur’anu uopće ne spominje, mjesto Muhamedova celestijalnog putovanja u “daleku džamiju” odnosno al-Aksu. Takvo tumačenje kur’anskog retka 17:1. uskoro se uvriježilo, ali ga kur’anski natpisi s Kupole nad Stijenom, nastali 60 godina nakon Muhamedove smrti, ne potvrđuju. Golema većina tih natpisa, sveukupne duljine 240 metara, posvećena je teološkoj polemici s kršćanskim vjerovanjem da se Bog utjelovio u Isusu Kristu. Muhamedovo se noćno putovanje ne spominje ni jednom, pa se pretpostavlja da je povezivanje Jeruzalema s al-Aksom plod tradicija iz 8. stoljeća.
Važnost Jeruzalema u islamu splasnula je nedugo nakon što je umajadski kalif porazio arabijskog suparnika i utvrdio vlast u Damasku. Za administrativno središte Palestine Umajadi su izgradili grad Ramlu, koja se nalazi između Jeruzalema i Tel Aviva. Ni jedna islamska vlast kroz povijest Jeruzalem nije učinila glavnim gradom ničega, premda su muslimani njime vladali od 638. do 1967., uz iznimku nekoliko desetljeća križarske vlasti. Smjenjivali su se Rašiduni, Umajadi, Abasidi, Fatimidi, Ajubidi, Mameluci i Osmanlije, ali je glavni grad islamskih imperija uvijek bio drugdje: u Damasku, Kufi, Bagdadu, Kairu, Carigradu... Jeruzalem za muslimanske vlasti nikad nije bio ni glavni grad pokrajine: prije gradnje Ramle (oko 710.) to je bila Cezareja.
Islamski povjesničari do početka 10. stoljeća, odnosno 300 godina nakon nastanka islama, još nisu znali ni kako se grad zove: svejednako su ga nazivali Aelijom, odnosno arapski Ilijom, uvjereni da je ime dobio po proroku Iliji. Ilijom ga nazivaju Ibn Ishak, at-Tabari, el-Balazuri i drugi ugledni islamski povjesničari. Tek u djelima el-Mukadasija, ljetopisca rođena u Jeruzalemu, počinje se koristiti današnje arapsko ime Jeruzalema, al-Kuds. Etimološko je podrijetlo toga imena hebrejsko i dolazi od riječi “kadoš” što znači “svet”.
Dolaskom križara, koji su Jeruzalem štovali zbog bazilike svetoga Groba, mjesta na kojem se, prema kršćanskoj predaji, nalazi Golgota i grob iz kojeg je Isus uskrsnuo, muslimani su ponovno počeli Jeruzalemu pridavati veću pozornost. No po završetku križarskih ratova grad je opet utonuo u nebitnost. Početkom 16. stoljeća Palestinom su ovladali Turci. Za vladavine Sulejmana Veličanstvenog opasali su grad zidinama koje ga i danas krase, a potom ga više-manje zaboravili. Do konca 19. stoljeća i pojave cionističkog pokreta većinu stanovnika zapuštenoga i nevelikoga Jeruzalema, koji se tek plaho počeo širiti izvan zidina, činili su siromašni i religiozni Židovi.
Politička i vjerska važnost Jeruzalema u islamu doživjela je procvat 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, u vrijeme velikoga muftije jeruzalemskog hadži Emina el-Huseinija. Taj žestoki protivnik cionizma zagovarao je protjerivanje svih Židova iz Jeruzalema, a kasnije, kao blizak Himmlerov suradnik tijekom Drugoga svjetskog rata, i njihovo sveopće istrebljenje. Hadži Emin je u Bosni i Hercegovini 1943. uspostavio SS postrojbu poznatu kao Handžar divizija, kako bi se bosanskohercegovački muslimani uključili u njegov opći džihad protiv Židova.
Tijekom izraelskog Rata za neovisnost 1948. istočni dio Jeruzalema okupirao je Jordan i držao ga do 1967. Ni tada muslimanski vladari Jeruzalem nisu proglasili glavnim gradom: hašemitska je obitelj Jordanom vladala iz Amana, a koncept Palestine kao države, ili palestinske nacije, još nije postojao.
U lipnju 1967. Izrael je u novom ratu protiv Egipta, Jordana, Sirije, Libanona i Iraka zauzeo Sinajski poluotok, pojas Gaze, Golansku visoravan, Zapadnu Obalu (kako je Jordan 1950-ih preimenovao Judeju i Samariju) te najvredniji trofej - istočni Jeruzalem s Brdom Hrama i Zapadnim zidom, najsvetijim mjestom židovstva. Za razliku od muslimana, za čije vladavine Židovi nisu smjeli prići svojim svetištima, Izraelci su sljedbenicima svake religije omogućili samostalno upravljanje vlastitim svetim mjestima. Brdo Hrama s Kupolom i džamijom al- Aksom predali su muslimanskom vakufu na upravljanje.
Bio je to znak dobre volje, ali i svijesti da ujedinjenje Jeruzalema predstavlja početak delikatne političke i religijske interakcije triju često zavađenih zajednica. S dolaskom desničarskog Likuda na vlast 1977. Izraelci su naglasak stavili na Jeruzalem kao svoj “vječni i nedjeljivi glavni grad”. To je 1980. definirano i posebnim zakonom. U znak prosvjeda tada je većina veleposlanstava iz Jeruzalema izmještena u Tel Aviv. U Jeruzalemu je iste godine osnovana Međunarodna kršćanska ambasada, čime su na svjetsku pozornicu stupili kršćanski cionisti. Ta organizacija danas ima podružnice u više od 80 država svijeta i fenomen kršćanskoga političko-vjerskog filosemitizma učinila je globalno prisutnim.
Jeruzalem je za Židove od pamtivijeka najvažniji grad, i gotovo nitko, uključujući i izraelske ljevičare koji podržavaju utopijsku “zamjenu zemlje za mir”, ne želi ga ponovno podijeliti. Jeruzalem je za Židove okosnica identiteta i simbol državnosti, saveza s Bogom, bogatstva povijesti, nacionalnih uspjeha, neuspjeha, stradavanja i obnove. Jeruzalem je za Izraelce ono što bi nama Hrvatima predstavljao Vukovar, Zagreb, Knin, Sinj, Dubrovnik, Tomislavgrad, Mostar i Međugorje u jednome. Nije realistično očekivati da će Izraelci pod bilo kakvim uvjetima i u okviru bilo kakva mirovnog plana ikoji dio Jeruzalema ustupiti Palestincima ili bilo kome drugome.
Ništa manje rezolutna u tom pitanju nije ni muslimanska strana. Jeruzalem, istina, u islamu nema svetost koja počiva na kanonskim tekstovima kao u židovstvu, no to je za današnje političke aktere potpuno nevažno. Važnost Jeruzalema u islamu od početka je bila poglavito vezana za političke sukobe - od unutarislamskih preko muslimansko-kršćanskih do arapsko-izraelskih - a oni se zaoštravaju. Gotovo sa sigurnošću može se očekivati da će percepcija svetosti Jeruzalema u islamskome svijetu rasti, te da će u važnosti preteći sve dosadašnje ključne političke teme poput povratka palestinskih izbjeglica ili evakuacije židovskih naselja s okupiranih područja Judeje i Samarije.
Pretvaranje Jeruzalema u središnju temu arapsko-izraelskog sukoba najavljuje porast religijskih i apokaliptičnih argumenata nauštrb nacionalnih, teritorijalnih i ideoloških. Skretanje sukoba prema poglavito vjerskome pruža puno razloga za zabrinutost. Izgledi za ustupke i dogovor smanjuju se, a povećava se opasnost od radikalizma i eskalacije nasilja, poglavito islamskog. Riječi Psalma 122 “molite za mir Jeruzalema” danas su aktualnije nego ikad.
No nije svakome do molitve. Eklektičnome UN-ovu zboru s početka priče eventualna eskalacija sukoba u Jeruzalemu pružila bi prigodu za jedinstvenu optužbu protiv predsjednika SAD-a. Trumpova politika prema Jeruzalemu, u kombinaciji s onom prema klimatskim promjenama, čine ga sjajnim krivcem za poticanje dvostruke apokalipse. Ostali politički akteri pak - oni s više osjećaja za politički realizam, činjenice i zdrav razum, ali ipak zabrinuti za apokaliptične prijetnje - zasad se pretjerano ne uznemiruju ni oko statusa Jeruzalema ni oko klimatskih promjena. Barem ne dok se na pozornici međunarodnih odnosa pomaljaju nuklearni Iran i Sjeverna Koreja.