Kada bih znao pisati učeno kao Ivica Šola (IŠ), svoj bih osvrt na njegove pisanije u Globusu otpočeo parafrazom njegovog nasrtaja na Andreja Plenkovića od 23. 3.: “IŠ je, narodski rečeno, otišao na kvasinu. Zbog posve iracionalnog opiranja ratifikaciji Istanbulske konvencije, zbog nervoze uzrokovane neshvaćanjem vremena u kojemu živi, dodatno uvećane tvrdoglavim očuvanjem vlastitih uvjerenja, IŠ lupeta gluposti, ponajčešće nedostojne inteligencije čitalaca izdanja Hanzamedia.”
Osvrćem se na tekstove IŠ-a zbog svoje vezanosti za Globus, a ne zbog potrebe komentiranja Šolinih verbalnih ratova. Probleme razabirem ne samo u njegovom vulgarnom vrijeđanju Andreja Plenkovića i opiranju ratifikaciji Istanbulske konvencije već i u njegovim tekstovima u ranijim izdanjima tjednika.
U Globusu od 16. 3. nedostižnom originalnošću IŠ Papu Franju proglašava falsifikatorom i heretikom. Na otprilike jednakoj razini neponovljivosti u Globusu od 3. 3. IŠ se deklarira antimodernističkim čuvarom moderniteta. On upozorava na “veliku modernu herezu”, na “potiskivanje ideje iskonskoga grijeha” i “nepovratnu ranjenost ljudske naravi” te se antimodernistički protivi “napretku kao modernoj metafizici”, “suludom i naivnom optimizmu”, “apstraktnom racionalizmu”, “futurolatriji”, “fetišiziranju znanja i obrazovanja”… jer su to, kaže, “apokaliptički alati boljega svijeta”. U ime “spasenjskog, soteriološkog [teologijskog učenja o spasenju] horizonta” IŠ nudi antimodernističko “ljubiti mrtvo” [narodski rečeno nekrofiliju] te zahtijeva odustajanje od reforme obrazovanja Jokić-Divjak, od njihovog “apokaliptičko-mesijanskog pristupa”, “prodavanja magle”, “kriptoreligijske naivnosti o progresu”… Potom preuzetno tvrdi da [odgojno-obrazovna] sadašnjost “uopće nije tako loša”. Svoje unikatne tvrdnje autor ne argumentira. Pri kraju teksta on nam [narodski rečeno mazohistički? egzibicionistički?] odaje tajnu da ga je “napisao samo zato što je siguran da ga istaknute perjanice naše obrazovne reforme neće razumjeti”.
Ako ove iskaze shvatimo ozbiljno, u njima razabirem barem dva poriva protivljenju IŠ-a ‘kurikularnoj reformi’. Ona je, prvo, ljubiteljica budućnosti (umjesto da bude okrenuta prošlosti?), njezini autori prodaju maglu, apokaliptičko-mesijanskim pristupom fetišiziraju znanje i obrazovanje umjesto da, drugo, buduće obrazovanje grade na antimodernističkom ljubljenju mrtvoga i na spasenju duše. Možda su moje nedostatno poznavanje hrvatskoga jezika, skromno razumijevanje humanističkih disciplina i nekompetentnost za obrazovni sustav odgovorni za neslaganje sa zbrkama IŠ-a. Ako je svrha odgojno-obrazovnog sustava da učenice/ke osposobi za buduće samorazumijevanje, za orijentaciju u svijetu i za rad, taj je sustav elementarno budućnosan pa moja uobrazilja ne doseže do ‘budućnosti’ u koju bi učenike odvele “ljubiti mrtvo”, ispaštanje “iskonskoga grijeha” i zalječivanje “ranjene ljudske naravi”. A karakteristike koje IŠ podmeće modernitetu tek su dio kontroverzi o moderni koje je prejeftino pravdati jednostranim zloporabama Rolanda Barthesa i Ivana Illicha. IŠ-ovo “spašavanje moderniteta” više mi sliči ekstremnoj i zbrkanoj protu-modernosti.
U tekstovima IŠ-a objavljenima u Globusu sudaram se s barem tri problema. Prvo, on zakrabuljenom kripto-racionalnošću pojednostavljeno propovijeda kršćanske vjere (npr. iskonski grijeh) koje smatra samorazumljivim i sveobvezatnim. I sam pojam hereze, koji rabi IŠ, počiva na prihvaćanju dogme.
Drugo, njegova polemičnost (polemos znači rat) izgleda mi ne samo neukusno nametljivom, jezično zbrčkanom, egzaltiranom, već i eliminatornom. Njegovi diskvalifikativi, žestoke grdnje drugačije mislećih, ukoračuju u opasan zabran govora mržnje, nedopustivog u današnjem javnom ophođenju: otišao na kvasinu, lupeta gluposti, talibanski ispad, prodavanje magle, apokaliptički pristup, suludi progres, falsifikat, hereza… A javni govor mržnje implicira i nasilje i ponižavanje i mučenje, što je kažnjivo. Svojim diskvalifikativima i mržnjom IŠ reaktualizira pitanje smije li se biti tolerantan prema netolerantnima.
I treće, i IŠ slijedi glavni naputak hrvatskih konzervativnih novo-autoritaraca: moja su uvjerenja apsolutne ‘istine’ a kad se netko drzne ne slagati se sa mnom, taj je otišao na kvasinu, lupeta gluposti, heretik je. U povremenim napadima “iritantnog i suludog optimizma” pričinja mi se da smo prebrodili doba apsolutnosti, nametanja svojih uvjerenja drugima, ‘jednoumlja’, no i IŠ marno ništi te moje pričine.
Nikome, dakako, ne kanim osporavati pravo na osobne stavove, no neupitnost iskaza IŠ-a te nasilnost i etiketirajuće diskvalifikacije kojima opovrgava drugačija mišljenja posve su neprimjereni mome poimanju razložitog ophođenja i civilizirane komunikacije. Od bogoljubnoga bih očekivao da zabludjelim modernistima prilazi ekumensko-pastirskim pozivom, “dođite, ovce moje, da vas ja, pastir vaš, izvedem na pravi put”, umjesto da ih obasipa inkvizicijskom vatrenošću. Interlokutori, sudionici komunikacije, razmjenjuju poruke slušajući jedni druge, no je li komunikacija s IŠ-om uopće moguća kada drugačije od sebe proglašava falsifikatorima, hereticima, suludim optimistima?
Na koncu riječ-dvije o Istanbulskoj konvenciji, ne samo zato što sam u svojstvu člana a dijelom i dužnosnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe sudjelovao u njezinoj dvogodišnjoj pripremi već i zato što ju smatram važnom podrškom borbi protiv sve rasprostranjenijeg unutarobiteljskog nasilja, posebice nad ženama. Nisam u stanju shvatiti najveći broj hrvatskih prigovora Konvenciji jer za dio njih ne nalazim tekstovna uporišta, na dio njih tekst Konvencije pruža odgovore. Stoga sam uvjeren da hrvatska opiranja ratifikaciji Konvencije pogone motivi izvan okvira njezine problematike.
Začudna mi je razina kritičkog pristupa tekstu Konvencije. Zar je moguće da brojni kritičari toga dokumenta nisu u stanju zapamtiti ni njegov naslov (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama I U OBITELJI), koji uključuje i muškarce i djecu kao žrtve, a ne jedino žene? da je toliko kritičara Konvencije pristalo učitavati u nju svoje maštarije da bi s njima polemizirali? da nitko nije smogao lucidnosti suvislo definirati tzv. rodnu ideologiju kojoj se protivi? da većina istih ideologiju razumije kao eliminatorni epitet? da je npr. talijansko, njemačko, austrijsko, španjolsko demokršćanstvo, zemalja koje su ratificirale Konvenciju, zaostalo za jedino ispravnim hrvatskim? da se u 21. stoljeću, uz članstvo u brojnim međunarodnim organizacijama i priznavanje mnogih međunarodnih ugovora govori o nacionalnom suverenitetu? da su se neki visoki dužnosnici zadnjega mjeseca mnogo više bavili Istanbulskom konvencijom nego zabrinjavajućim izvještajem Europske komisije o Hrvatskoj?
Uz premaštovitu kritiku Konvencije brine me, a pomalo i straši, kad se visoki hrvatski dužnosnici, koji su-odlučuju o uvjetima života u Hrvatskoj, ili revni komentatori Konvencije, izjašnjavaju o svojoj prirodnoj i spolnoj determiniranosti, od čega, kažu, Istanbulska konvencija odstupa. Suprotno tom naturalističkom fundamentalizmu, novovjeke koncepcije povijesti čovjekove prirodne datosti shvaćaju kao nagnuća koja bivaju (pre)oblikovana socijalizacijom, iskustvom, društvenim utjecajima, autorefleksijom. Zar je još nekome tajna da čovjek ne opstoji u samonikloj prirodi već u svijetu, u ljudski prerađenoj okolini? da su npr. moral, zakoni, uz pomoć kojih supostojimo, normativni proizvodi ljudi, a ne plodovi prirode? da su ljudski i pojmovi spolnosti, seksualnosti, rodnosti? da pojmovi nisu ni naravni, ni jednoznačni, ni bezvremeni već ljudske ‘tekuće’ tvorevine koje svoja okvirna značenja dobivaju u različitim epohama i različitim kulturama a specifična im pridaje svaki misleći čovjek?
Ni sam čovjek, tvrdi Hegel, nije nepatvoreno prirodan jer je proizveo “drugu ljudsku prirodu”. Pojmovni aparat, smisleni govor, pismenost, kulturu, također je proizveo čovjek, što su pokazatelji njegovog napretka. Koliko je taj napredak dobar i/li loš, tema je za posebnu raspravu.
Sudionici smo, ne samo u Hrvatskoj, dubinskog preslaganja vrijednosti, ali i nabiranja novih shizmi. U tom je procesu odlučujuće hoćemo li raditi na boljoj budućnosti ili popravljanju prošlosti, tražiti zajedničkosti ili inzistirati na podjelama. Ne vidim kako bi isključivost IŠ-a pridonosila nekoj zajedničkosti. A kako su mediji formativni koliko i informativni, sudbina spomenutog preslaganja ovisi i o tome za koju će se ‘stranu’ mediji zalagati.