PIŠE IVO LUČIĆ ZA GLOBUS

IDEOLOŠKOM ŠTANGOM PO GLAVI NEPOĆUDNOG PROFESORA Usudio se napisati da su profesori u socijalizmu bili stupovi režima: Zaprijetili su mu otkazom

    AUTOR:
    • Ivo Lučić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.06.2018. u 16:17

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Ugo Vlaisavljević

Sveučilišta su stupovi našeg društva. Ključan su izvor inovacija. U središnjoj Europi su prije 1989. sveučilišta bila bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja. – ustvrdio je mađarski odvjetnik i političar, bivši ministar pravosuđa te vanjskih poslova Tibor Navracsics, početkom listopada 2014. na saslušanju vezanom uz kandidaturu za povjerenika Europske Komisije za obrazovanje, kulturu, mladež i sport. Ta tvrdnja u skladu je s politikom i stajalištem Europske komisije prema Sveučilištu, ali je tek polovično točna. Naime, sveučilišta jesu stupovi našeg društva, ali, ona u središnjoj Europi, kao i na europskom jugoistoku, u zemljama koje su bile pod komunističkom vlašću nisu bila samo “bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja”, nego su jednako tako, ako ne i puno više bila bastioni komunističkih ideoloških dogmi koji su rečenu slobodu mišljenja prezirali, negirali i gušili. Sjetimo se samo kako su 1971. godine u Hrvatskoj prošli oni koji su se na Sveučilištu u Zagrebu zanosili idejom nacionalne slobode, pravde i ravnopravnosti i koji su polagali pravo na slobodu mišljenja. Bili su ih puni zatvori. Početkom 1981. godine Upravni odbor Hrvatskog filozofskog društva uredno je obavijestio svoga člana Vladu Gotovca da su “reagirali” odnosno prosvjedovali zbog otkaza nekolicini profesora filozofije i sociologije na Univerzitetu u Beogradu. Gotovac im je napisao odgovor u kojem ih je podsjetio na svoj “slučaj”. Nabrojio im je svoja uhićenja, osude, zabrane javnog djelovanja, ponovnu sudsku istragu koja je bila u tijeku, i pitao ih: “ Zašto onda i u mom slučaju niste prosvjedovali?” Pismo je završio konstatacijom koja i danas, mada u drukčijim okolnostima, odjekuje kao upozorenje: “Smatram da svi ljudi, a ne samo članovi naših Društava, imaju pravo na slobodu, koja ne ugrožava slobodu drugih, koja isključuje svako nasilje nad čovjekom. – Među nama može biti značajnijih, ali ne može biti slobodnijih.”

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 3. srpnja 1969. održan je sastanak članova redakcije časopisa Praxis i predstavnika Korčulanske ljetne škole s izaslanstvom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske koje je vodio Jure Bilić. Iz stenografskog zapisnika objavljenog u časopisu Dalje (br. 28-29.) u Sarajevu 1989. godine vidi se da je Bilić rekao kako “od njihove nauke puno ne zna”, ali je došao kako bi ih osobno upoznao, uspostavio komunikaciju i razmotrio njihova stajališta, potrebe i zahtjeve. Već u uvodu vidjelo se da Bilić s prisutnim sveučilišnim profesorima, filozofima praksisovcima, razgovara u najmanju ruku kao sa sebi ravnima, a tijekom razgovora oni su često ostavljali dojam da su, zapravo, iznad njega te da je njegov posao provoditi njihove zamisli. Sve to, naravno, nije ništa novo ni nepoznato, posebno ako imamo na umu činjenicu da su neki odsjeci Filozofskog fakulteta, Fakultet političkih nauka i čitav niz znanstvenih i pseudoznanstvenih institucija bili neraskidivo povezani s Centralnim komitetom SKH (SKJ). Sukobi koji su nastajali bili su najčešće dio frakcijskih borbi, a rijetko su izbijali zbog idejnih ili političkih razilaženja. Na spomenutom sastanku profesor Branko Bošnjak požalio se na tretman Korčulanske ljetne škole u medijima, ali još više na odnos vlasti prema praksisovcima koji su imali utjecaja na studente tijekom poznatih događaja iz 1968. godine. Odbio je bilo kakvu njihovu negativnu ulogu u tome, ali je zato upozorio na profesore “Đodana, Veselicu i druge”, za koje je rekao da su imali “sumnjivu funkciju i provokatorsku ulogu”, ali, eto, “njima se ništa nije dogodilo”. Bilić je odgovorio da su Đodana “malo strajfali”, na što je Milan Kangrga dobacio: “Ali ne sa željeznom štangom po glavi i ne kao profesionalnog antikomunista.” Željezna štanga u viziji marksističkog filozofa prakse bila je vrlo efikasno sredstvo za liječenje kolega profesora od antikomunizma. Da je tako bilo i u praksi, vidjelo se dvije-tri godine kasnije, tijekom brutalnoga policijskog gušenja Hrvatskoga proljeća.

Prije petnaest godina prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu objavio je knjigu “Lepoglava i univerziteti, ogledi iz političke epistemologije”. U njoj je napisao da su za vrijeme komunističke vladavine sveučilišni profesori, posebno oni s odsjeka za znanost o čovjeku, bili važni stupovi režima. Humanističke discipline na filozofskim fakultetima bile su samo akademske forme politike čija je glavna svrha bilo služenje poželjnoj politizaciji omladine i legitimiranju politike u kontekstu modernih institucionalnih procedura. Praksisovci su prednjačili u radikalnim političkim zahtjevima, što je predstavljalo i svojevrsno odustajanje od autonomije sveučilišta. Filozofski fakultet sve više je bio politički fakultet, što je dovelo do njegove ideološke marginalizacije te osnivanja i jačanja fakulteta političkih znanosti (nauka) – političkih institucija koje više ni u praksi nije bilo moguće zaobići. Dehumanizacija političkog protivnika nije izum komunista, ali oni imaju velike zasluge za njezino unaprjeđenje i omasovljenje. Komunistička propaganda promicala je tezu po kojoj je socijalizam pod njihovim vodstvom “najhumaniji sustav u povijesti čovječanstva”. Logično je istima bilo zaključiti da su protiv takvog sustava mogli biti jedino neljudi odnosno ljudi-životinje. U tom kontekstu Vlaisavljević je opisao i komunistički arhipelag u Jugoslaviji, koji se sastojao od tri otoka: Brijuna na kojima je bio čovjek, Golog otoka na kojem su bili ljudi-životinje i Korčule gdje se proučavala razlika između ljudi i životinja. Željezna štanga po glavi – dugo je odzvanjala kao kategorički imperativ u etičkoj filozofiji praksisovaca čija je ikona desetljećima bio Milan Kangrga. Kritika svega postojećeg bila je i te kako usklađena sa službenim stajalištima Partije i vrlo često utemeljena u odlukama partijskih kongresa. Famozni primat prakse nad teorijom, koji je vodio instrumentalizaciji društvenih i humanističkih znanosti u dnevnopolitičke svrhe, tjerao je sveučilišne nastavnike na izravan politički angažman kao najviši oblik njihova profesionalnog djelovanja. A onda se, gotovo preko noći, cijeli svijet urušio. Tisuće i tisuće doktorata postali su bezvrijedni. Trebalo je potražiti izlaz, naći rješenje i preživjeti, o čemu Vlaisavljević piše sljedeće: “Nove političke elite su uglavnom sastavljene od preobražene ili ‘otrežnjene’ tzv. humanističke inteligencije komunizma. To su etnički osviješteni profesori marksizma, tj. filozofije, sociologije, politologije, književnosti, historije, pedagogije, a također pisci i novinari, advokati i sudije, itd. Njihov nacionalizam ima dubok epistemološki smisao: ono čime su se bavili nije bila znanost u pravom smislu riječi. Niko drugi nije mogao bolje denuncirati znanstvenost znanstvenog socijalizma nego oni sami.”

U Bosni i Hercegovini sveučilište je staro koliko i socijalizam, zato su oni tamo tako vršnjački srasli. To se ovih dana na poseban način manifestiralo na Univerzitetu u Sarajevu. Na način tipičan za propali režim, koji je osnovao i izgradio taj Univerzitet, dekan Filozofskog fakulteta Muhamed Dželilović napisao je početkom svibnja redovitom profesoru Ugi Vlaisavljeviću “Pisano upozorenje” kao posljednje upozorenje pred otkaz. Vlaisavljevića je u praksi “stigla” teorija iz njegovih knjiga. Univerzitet u Sarajevu pokazuje da je puno poslije 1989. bliži simbolici kaznionice u Lepoglavi nego ulozi “bastiona slobode koji čuva slobodu mišljenja”. Uklanjanje nepoćudnog profesora od strane politički angažiranih sveučilišnih nastavnika ušlo je u završnu fazu. Ni jedna sveučilišna institucija nije se oglasila, silne organizacije koje se bave zaštitom svega i svačega šute. Umjesto njih oglasilo se (za sada) tristotinjak kolega, sveučilišnih nastavnika, znanstvenika, umjetnika, javnih osoba, intelektualaca u najboljem smislu te riječi, koji su potpisali peticiju za podršku profesoru Vlaisavljeviću povodom mobinga koji se vrši nad njim. Tko imalo prati medije i zbivanja u BiH, zapazit će da se na istoj listi, jedan ispod drugoga, nalaze potpisi ljudi koji su toliko različiti, suprotstavljeni, a neki i sukobljeni, da ih je okupiti mogao jedino Ugo Vlaisavljević. To je učinio zahvaljujući svom fascinantnom znanju, dosljednosti, poštenju i otvorenosti. Za razliku od onih koji su postavljeni na sveučilišta kako bi tamo provodili proces poželjne politizacije omladine i legitimirali određene politike, Vlaisavljević se u skladu s humboldtovskim načelima univerziteta usudio misliti nesmislivo. Usudio se sudjelovati na čitavom nizu znanstvenih skupova, javnih tribina i okruglih stolova na kojima se raspravljalo o onome što se “ne smije spominjati” i gdje se “osporavalo neosporivo”.

Jednostavnije rečeno, Vlaisavljević se sukobio s ideološkim, društvenim i političkim dogmama nastalima većim dijelom upravo na Univerzitetu gdje predaje i u gradu u kojem je rođen, u kojem živi i (još uvijek) radi. Sarajevo ima dugu tradiciju šikaniranja i progona ljudi koji nadilaze zadane lokalne okvire. Tamo ni Meša Selimović nije mogao o(p)stati. Ne treba zanemariti ni zavist i jal koji obuzima i izjeda netalentirane, ali zato podobne, dobro pozicionirane i umrežene “kolege” u sredini gdje “filozofiranje” ima pejorativnu konotaciju i znači isto što i ludovanje, a to je opet isto što i pametovanje, čime se lud i pametan dokraja izjednačavaju. Razlikuju se samo po formalnom statusu koji daje i ukida “nadležna institucija”. Ugo Vlaisavljević urednik je filozofskog časopisa Dijalog (bh), jedanaest godina bio je član redakcije međunarodnog časopisa Transeuropeennes (Paris), prevoditelj je s tri svjetska jezika, autor osam knjiga i desetaka članaka iz oblasti filozofije jezika, političke epistomologije i teorija konstrukcije identiteta. Reakcije i potpisi, različitih, i ničim, osim poštovanjem i prijateljstvom s njim, povezanih ljudi, jasno pokazuju njegovu ljudsku i znanstvenu vrijednost. Hoće li to shvatiti ljudi koji upravljaju Univerzitetom u Sarajevu? O tome ovisi smjer kojim će se taj grad razvijati. Hoće li postati otvorena europska prijestolnica ili se vraća natrag u vrijeme Hadži Loje, koji se opirao modernizaciji, sprečavao gradnju crkve u Sarajevu, borio se protiv austrougarske okupacije i, po legendi, hrvao se s medvjedom. Navodno je medvjeda i savladao, na ponos svojih sljedbenika u kotlini.

Izdvajamo

Iz drugih medija