POVRATAK VELIKE ČETVORKE

IVO GOLDSTEIN: JE LI VRIJEME ZA REGIONALNU LIGU? Nije to reinkarnacija Jugoslavije, nego nogometa. Pa pogledajte koliko ljudi gleda Dinamo...

Zagreb, 290418.
Igraliste Hitrec - Kacian.
Utakmica 29. kola 2.HNL Dinamo ll - Hajduk ll.
Na fotografiji: navijaci Dinama.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Navijači Dinama

Zvezda i Partizan opet bi igrali u Zagrebu i Splitu, a Dinamo i Hajduk u Beogradu, bilo bi više ljudi na utakmicama, više bi se zaradilo od TV-prava... Ne, ne bi to bila reinkarnacija Jugoslavije, nego nogometa

U ovoj ću kolumni samo na prvi pogled pisati o nogometu, a zapravo ću se, kao i uvijek, baviti politikom. Iz dva razloga – prvi, jer je nogomet, zapravo, zagađen politikom, a politika se uvelike petlja u nogomet.

Drugi, jer igram i gledam nogomet otkad znam za sebe. A to je već poprilično dugo – moj prvi posjet stadionu dogodio se 1966., kad su u Kranjčevićevoj igrali Trešnjevka i Hajduk. Bio je to doživljaj (TV-prijenosi nogometa tada su bili prilično rijetki)! Živo se sjećam i kad sam kao 12-godišnjak u grupi dinamovaca 1970. na prepunom maksimirskom istoku gledao Dinamo i Zvezdu. Tri reda iznad nas kočio se prilično velik transparent na ćirilici “Pozdrav Zvezdi iz Benkovca”. U to sam vrijeme počeo shvaćati gdje je Benkovac, otkud zvezdaši u njemu, zašto pišu ćirilicom. Zapravo, počeo sam shvaćati da je nogomet itekako povezan s politikom. I logično je bilo da koju godinu poslije na Maksimiru skandiramo “Dinamo i Hajduk dva su srca bratska, živjela Hrvatska!” i da smo bili svjesni, iako još maloljetnici, da je to politička provokacija par excellence.

Međutim, politizacija nogometa nije od jučer – u Zagrebu je 1911. odigrana utakmica između HAŠK-a i reprezentacije Srbije (8:0) koja je, usuprot pritisku monarhističkih krugova, prerasla u iskazivanje povezanosti hrvatsko-srpske solidarnosti. S istim je motivima Ivan Meštrović (28), mlada zvijezda hrvatske umjetnosti, iste godine na izložbi u Rimu izlagao u paviljonu Srbije, a ne Ugarske, kako je to državno-pravni status Hrvatske nalagao.

Nogomet je s vremenom dobivao na popularnosti, više nego ijedan drugi sport, pa su državne vlasti 1920. čak slale okružnicu školama sa zahtjevom da se “temeljito pretrese” činjenica da se “od nekog vremena opazilo veliko sudjelovanje naše srednjoškolske omladine kod nogometa koja katkad zanemaruje čak i školsku obuku, te i sami roditelji dolaze pojedinim ravnateljstvima s mol­bom da se ta igra zabrani”. Otad, osim učenika i studenata, sve će više igrati i radnici – nogomet postaje prvi radnički sport uopće. Pred Drugi svjetski Zagreb ima oko 200 nogometnih momčadi.

U to doba hrvatski je nogomet (zagrebački klubovi i Hajduk) bio jači od beogradskoga, ali je sjedište Nogometnog saveza iz Zagreba 1930. slijedom centralizatorske kraljeve politike preseljeno u Beograd. Većina hrvatskih igrača tada je bojkotirala reprezentaciju.

Iz duge povijesti odnosa nogometa i politike u hrvatskom 20. stoljeću navodim samo neke “štiklece”.

Na stadionu u Maksimiru ustaše su u svibnju 1941. pokušali zagrebačke srednjoškolce javno podijeliti prema nacionalnoj osnovi, ali nisu uspjeli. Otpor podjeli bio je najjasniji izraz solidarnosti Hrvata sa Srbima i Židovima u to vrijeme u Zagrebu i u Hrvatskoj. Dva mjeseca poslije zagrebački su ilegalci stadion zapalili i uništili.

Po stvaranju socijalističke Jugoslavije državni se poslovi centraliziraju, što se manifestira i u sportu. Beogradski Partizan kao središnji (armijski) sportski klub morao je okupiti najbolje sportaše, ponajprije nogometaše (poput dinamovaca Bobeka i Zlatka Čajkovskog), ali će se ta strategija ubrzo napustiti. Tito je bio veliki navijač nogometne reprezentacije, ali se, što se tiče domaćeg prvenstva, držao uglavnom rezervirano.

Sve priče o “velikoj četvorci”, o sastavljanju reprezentacije, o namještanju utakmica bile su itekako natopljene politikom. Činjenica da 24 godine (od 1958. do 1982.) Dinamo nije postao jugoslavenski prvak (a bio je sedam puta drugi i pet puta treći) mnogima je u Hrvatskoj bila bjelodan dokaz o dominaciji Beograda na štetu Hrvatske i Hrvata.

Sport je, pogotovo nogomet (i košarka), i potkraj 80-ih opstojao kao snažan integrativni faktor, usprkos tome što je država čiji su dres reprezentativci nosili nepovratno nestajala. Na Europskom košarkaškom prvenstvu u lipnju 1989. vjerojatno je najbolja jugoslavenska reprezentacija svih vremena (Dražen Petrović, Rađa, Kukoč, Divac, Paspalj i drugi) ostvarila niz visokih pobjeda, nikad uvjerljivijih u nekom od vodećih sportova. U slavlju na tadašnjem Trgu Republike 60.000 ljudi pozdravilo je reprezentaciju povicima “Jugoslavija! Jugoslavija!”. Točno godinu dana poslije, u lipnju 1990., kad se političko stanje dramatično pogoršalo, u Zagrebu je odigrana prijateljska nogometna utakmica između Jugoslavije i Nizozemske. Jugoslavenski reprezentativci praktički su tu utakmicu igrali sami za sebe, jer nitko za njih nije navijao. Tijekom izvođenja jugoslavenske himne većina gledalaca okrenula je leđa terenu i zviždala.

Kad je stvorena samostalna Hrvatska, politizacija nogometa krenula je novom žestinom. Boris Dvornik, alias Meštar, izgovorio je još 1980. legendarnu rečenicu: “Neću politiku u moju butigu“, s dodatkom – “reka san, u moju butigu se more govorit samo o balunu”. A onda je Dvornik, kao kandidat HDZ-a na izborima 1992. istakao parolu: “E sad oću politiku u svoju butigu!”

Jasno je - već smo u vremenu Franje Tuđmana, koji je promijenio ime Dinamu i otvoreno navijao za njega, čime ga je na razne načine privilegirao. To je bilo dio šire koncepcije po kojoj su ne samo nogometaši nego i drugi sportaši promovirali HDZ (poput legendarnih riječi Nike Kovača – “ja i moj brat Robert također”). Petnaestogodišnja Mirjana Lučić javno je podržala 1997. Tuđmanovu predsjedničku kandidaturu, što predstavlja manipulaciju maloljetnicima. To je ovu stranku približilo totalitarnim ideološko-političkim obrascima.

Devedesete su odredile poziciju nogometa u hrvatskom društvu i sve njegove bolesti  kapilarno su se kao karcinom proširile na društvo. I tako je sve do danas. Zašto za intoniranja hrvatske himne reprezentativci i dan-danas drže ruku na srcu, kao da su svi članovi HDZ-a? Znači li to da je reprezentacija stranačka vojska?

Hrvatski nogomet sva ova desetljeća ima velikih uspjeha, ali i gorkih razočaranja. Drugo i treće mjesto na svijetu, ali i nedavnih 0-6 sa Španjolskom. Nogomet je leglo korupcije, vuče za sobom desetke istraga i sudskih procesa. Uz njega se vezuje navijačko nasilje i politički radikalizam. Ali, ni to nije sve – hrvatski nogomet ima fenomenalnog Luku Modrića koji pjeva “nije u šol­dima sve”, a već godinama zarađuje sedam milijuna eura godišnje (odnedavna i više). Ja mu nekako u iskrenost pjevanja te pjesme ne vjerujem, ali mu vjeruje većina u Hrvatskoj, pa čak i oni koji jedva uspiju zaraditi u tri godine toliko koliko on zaradi u jednome danu a da i ne ustane iz kreveta. Istovremeno je Modrić u Španjolskoj zbog utaje poreza zaradio uvjetnu kaznu zatvora, a i u Hrvatskoj se suočava s teškim optužbama. No, to ne smeta ovom društvu da Modrića praktički plebiscitarno uzdigne na poziciju sakrosanktne ikone. Mnogi klinci sanjaju da budu Luka Modrić, što će reći da se izravno tolerira kriminal. Dakle, kad si nogometaš, sve ti se oprašta. Zašto se takve stvari ne bi opraštale najboljem hrvatskom fizičaru ili sociologu?

Stanje je u hrvatskoj ligi teško. Kasni se s isplatama plaća, caruju pozvani i nepozvani menadžeri, igrači bježe u inozemstvo glavom bez obzira, gledalaca ima malo, najmanje od 20 najboljih europskih liga. Hrvatska, jednostavno, nije dovoljno snažna i velika da ima profesionalnu nogometnu ligu. U sezoni 2010./11. bilo je prosječno samo 1888 gledalaca po utakmici (tada je liga imala 16 klubova), broj se 2013./14. povećao na i dalje skromnih 3218 gledalaca, a otad se kreće između tih dvaju brojeva. Dinamo ima u prosjeku nešto više od 4000 gledalaca, a za usporedbu - u proljeće 1982., kada je osvojio naslov prvaka, gledalo ga je u prosjeku 37.500 gledalaca. Danas je polovica klubova u hrvatskoj ligi iz Zagreba. Kako osim Dinama nijedan iza sebe nema veću navijačku podršku, liga je sve nezanimljivija.

U kojem se pravcu, dakle, može napraviti prodor?

Jedan od odgovora bila bi liga ili neka vrsta natjecanja na eksjugoslavenskoj razini. Bilo je više pokušaja proteklih godina da se ta ideja realizira, čak je 2016. najavljivano da bi ona mogla početi 2018. godine. Predlagali su se različiti formati – kup-natjecanje, format Lige prvaka itd. Bilo bi u realizaciji ideje mnogo problema, no nijedan ne bi bio nerješiv ako bi projekt preuzeo netko tko ima puno novca, ideja i energije.

Bila bi to “bombon”-liga, opet bi Zvezda i Partizan igrali u Zagrebu i Splitu, a Dinamo i Hajduk u Beogradu. Podigao bi se interes, bilo bi više ljudi na utakmicama. Sigurno bi se više zaradilo od TV-prava, kao i od prodaje robe, usluga i suvenira. U nekim bi se klubovima mogli pojaviti moćni (ili barem moćniji) sponzori. Sve bi to motiviralo i igrače da duže ostanu u matičnim klubovima.

Bilo bi i otpora samoj ideji – neki vlasnici klubova koji sad relativno dobro zarađuju možda se ne bi željeli izlagati riziku. Ne treba skrivati da bi se, u Hrvatskoj primjerice, opet počelo govoriti kako se time reinkarnira Jugoslavija, došlo bi do izražaja i primitivno antisrpstvo. Činjenica da nema zajedničkog nogometnog natjecanja najbolji je argument mrziteljima sa svih strana da se s onima “drugima” ne može.

Mnogima bi argument protiv lige bio to da bi porastao rizik od navijačkog nasilja. I kada su se prije mnogo godina osnivale regionalna košarkaška, rukometna ili vaterpolska liga, govorilo se kako će biti nasilja. Ništa se nije dogodilo.

Ako u ruskoj hokejskoj ligi (KHL) igraju i klubovi iz Slovačke i Finske te iz triju bivših sovjetskih republika (Latvije, Bjelorusije i Kazahstana), nitko nije rekao da se njome reinkarnira SSSR ili Lager. Valjda se onda u zajedničkom projektu mogu naći i Beograd i Zagreb.

Osim očite sportske i poslovne koristi od ovakve lige, najvažnija bi, naposljetku, bila ona politička – njezina bi uspješnost bila definitivna potvrda da se s onima “drugima” ipak može.

Izdvajamo

Iz drugih medija