KOMENTAR

IVO GOLDSTEIN PIŠE ZA GLOBUS Kako me sud drakonski kaznio zbog kritike Vrdoljakove serije 'Tito'

    AUTOR:
    • Ivo Goldstein

  • OBJAVLJENO:
  • 19.04.2018. u 16:27

Antun Vrdoljak (lijevo) i Josip Broz Tito (desno)

U današnjoj kolumni ispričat ću vam jednostavnim rječnikom, bez odvjetničkih vratolomija, kako sam 2010. tužio filmskog režisera Antuna Vrdoljaka zbog uvrede i klevete. Ovih dana, nakon punih osam godina, hrvatsko pravosuđe završilo je dio tog procesa i, na moje iznenađenje, osuđen sam za tobožnje vrijeđanje tog istog Vrdoljaka te sam dužan platiti drakonsku kaznu. Franz Kafka bio bi oduševljen. Pritom, nikoga nisam oklevetao, nikoga uvrijedio. Pravosuđe štiti moćne i politički podobne, a pritom ne preza od nepravednih i nekorektnih postupaka i presuda.

U proljeće 2010. redakcija Globusa zamolila me da kao povjesničar kritikom popratim emitiranje dokumentarne serije “Tito” Antuna Vrdoljaka. U jednom od tekstova, 16. travnja, konstatirao sam u seriji niz materijalnih pogrešaka. Publicist Pero Simić, koji je u seriji jedan od glavnih tumača, izrekao je niz netočnosti i neosnovanih tvrdnji, poput one da je Tito “imao neku vrstu naklonosti ruske carističke tajne službe”, za što nema ama baš nikakvih dokaza, čak ni indicija. Pobrkani su Šestojanuarska diktatura (1929.) i Zakon o zaštiti države (1921.), tvrdi se da je Stjepan Radić u Moskvi bio 1923., a on je onamo stigao tek sredinom sljedeće godine, sam je Vrdoljak pred kamerama ustvrdio da Tito nikad nije naučio hrvatski itd., itd.

Kritizirajući nastavak serije u kojem Vrdoljak obrađuje Titov boravak u Moskvi 30-ih godina, ustvrdio sam da mu je “osnovna greška - ako je uopće greška (a ne smišljena koncepcija) - da jedini kazivači o tom osjetljivom razdoblju budu Silvin Eiletz i Pero Simić. Ni jedan ni drugi nisu historičari i ne razumiju okolnosti, nemaju uvida u širi kontekst događanja”, ali nastoje nametnuti netočne zaključke.

I tu sam nanizao pojedinačne materijalne pogreške, sve do Eilitzove izmišljotine da je “NKVD spasio Tita” od likvidacije, jer da je Tito u Moskvi 1938. osuđen na smrt. Naposljetku sam zaključio: ”Da mi je Vrdoljak s ovim uratkom kao student došao na ispit, ljubazno bih ga zamolio da dođe za mjesec dana, s naputkom: ‘Sljedeći put dođite s pričom za koju imate dokaze, jer ovo što ste donijeli uglavnom su netočnosti i proizvoljnosti’.”

Tri tjedna poslije (8. svibnja) u Večernjem listu Antun Vrdoljak dao je intervju u kojem me omalovažavao i vrijeđao. Zbog toga što sam nepovoljno pisao o njegovoj seriji Vrdoljak me javno napao neistinama da sam na početku svoje karijere napisao neki neimenovani tekst na temelju nepostojećih dokumenata pa je iz toga zaključio da sam “plagijator”. E, to se kvalificira kao protupravna povreda časti i ugleda. Osim toga, Vrdoljak ne razlikuje tobožnje izmišljanje od plagijata. Zbog tih sam ga tvrdnji tužio za povrede prava osobnosti.

Uskoro sam saznao da je Vrdoljakov odvjetnik Željko Olujić podnio protutužbu zbog moje recenzije u Globusu. Mislio sam da se radi tek o uobičajenom odvjetničkom manevru kako bi se otupila snaga moje tužbe. Sudovi su pretrpani, stvar se odužila, a ja sam u siječnju 2013. otišao na veleposlanički mandat u Pariz.

I onda je Općinski sud u Novome Zagrebu po sutkinji Nives Grubišić Đogić (NGĐ) dosudio u siječnju 2017., u predmetu po kojem ja tužim Vrdoljaka, da mi on mora isplatiti 15.000 kuna odštete i istovremeno da ja moram isplatiti Vrdoljaku 15.000 kuna odštete. Iako sam držao da je presuda kojom sam i ja osuđen skandalozna, nisam s njome tada mogao izlaziti u javnost, prvenstveno stoga što veleposlanička funkcija nalaže diskreciju, a i stoga što je presuda bila prvostupanjska, dakle ne i pravomoćna.

Valja vas upoznati barem s nekim biserima iz presude NGĐ protiv mene. Prva je da sam u svom tekstu Vrdoljaka ”na više mjesta neumjesno i na posprdan način nazvao ‘Tonči’”. Kao prvo, NGĐ ima problema sa zbrajanjem. U članku se Vrdoljak kao “Tonči” spominje samo jednom, i to u naslovu koji je stavila redakcija, a ne ja. Drugo, općepoznato je da Vrdoljaka svi zovu Tonči. A kad nekoga tko se zove Antun ili Ante drugi zovu Tonči, to ne može biti “posprdno”, nego je to hipokoristik.

Potom je NGĐ ustvrdila kako si “dopuštam, iako je Vrdoljak dvostruko stariji od mene, da tvrdim kako bih ga srušio na ispitu iz povijesti”. Opet NGĐ ima problema s matematikom – meni su 2010. bile 52 godine, a Vrdoljaku je bilo 79. Osim toga, je li zabranjeno kritizirati nekoga zbog razlike u godinama? Postoji li u hrvatskom zakonodavstvu odredba što smije kritizirati osoba u dobi od 20-30, ili osoba u dobi od 50-60 godina? Nadalje, ja uopće ne spominjem “rušenje na ispitu”, kao što se vidi iz citata na početku teksta.

Treće, doktorirao sam povijest 1988., od 2007. redoviti sam profesor u trajnom zvanju na Katedri za hrvatsku povijest, a Vrdoljak je glumac i redatelj. Zašto bi moja benigna pretpostavka da mi Vrdoljak dođe na ispit uopće bila uvredljiva, još gore – zašto bi bila kažnjiva? Znači li to da kao profesionalni povjesničar, stručnjak, ne mogu nekome reći da nedovoljno poznaje povijest? Smijem li mu reći da je doveo nekompetentne sugovornike koji su ga kazivanjima odveli još dalje od povijesne istine? Pa mene je država, na neki način, obvezala da kao stručnjak upozoravam na netočnosti o povijesti koje se pojavljuju u javnosti.

Vrhunac obrazloženja presude iz pera NGĐ jest tvrdnja da tekstom ”vrijeđam tužiteljev intelektualni i dramski rad tvrdeći da je isti sastavljen od izmišljotina, laži, netočnosti i proizvoljnosti” (usput, ja nikad nisam za Vrdoljaka rekao da laže ili izmišlja, nego za Eiletza!). No, nemoguće je vrijeđati nešto neživo kao što je “intelektualni i dramski rad”. Moguće ga je samo kritizirati i ocjenjivati, a za to ne postoji zabrana i kazna u demokratskome slobodnomislećem društvu. Vrdoljakova žalba na prvostupanjsku presudu stigla je na zagrebački Županijski sud. Spis je dodijeljen sutkinji Vlasti Horvat-Mataić (VHM), pa smo iz njezina pera mogli pročitati i ovo objašnjenje:

“Iako postoje određene primjedbe na informacije objavljene u serijalu, u globalu je predmetni dokumentarni film prilično ‘korektan’. Nisu prikazane neke grube neistine koje bi lažno prikazivale povijest ili insinuirale neke događaje koji se nisu dogodili ili o kojima se nije raspravljalo, a Silvin Eilitz i Pero Simić, koji su davali određena osebujna tumačenja, iako po struci nisu povjesničari, objavili su veći broj radova iz tematike II. svjetskog rata u kojima su se koristili podacima koje su sveobuhvatno obradili.”

Radi se o nizu besmislica – prvo, Eilitz, Simić, Vrdoljak i ja ne bavimo se Drugim svjetskim ratom, nego 30-im godinama 20. stoljeća. Drugo, ako Vrdoljak nije prikazao ”grube neistine”, znači da je neke neistine ipak prikazao – ali usprkos tome mene sud kažnjava. Ako su Eilitz i Simić iznijeli “određena osebujna tumačenja”, kako to da im ipak valja vjerovati? Zaključak – sve je dozlaboga zbrkano, nesuvislo, neuko, proturječno i sramotno.

Naposljetku, i mala poduka iz pravne znanosti - nije na sudu da ustanovljava povijesnu istinu, još manje da kažnjava one koji drugačije o povijesti govore. Čak i da sve što ja tvrdim o Eilitzovim, Simićevim i Vrdoljakovim radovima nije točno (a znam da jest točno!), nema nikakve osnove da me sud kažnjava. Radi se o osnovnim zasadama liberalne demokracije.

VHM je u presudi konstatirala kako je “opremu članka napravilo uredništvo” i time je, zapravo, srušila dobar dio argumentacije na kojoj se zasnivala prvostupanjska presuda. No, to je nije ponukalo da me oslobodi, ili smanji novčanu kaznu iz prvog stupnja, nego ju je, dapače, udvostručila – na 30.000 kuna. Tako ću na temelju pravomoćne presude, obračunanih kamata, sudskih troškova, odvjetničkih naknada morati platiti više od 70.000 kn.

Valja se ozbiljno zapitati tko su suci koji nisu kadri na pravi način ustanoviti činjenično stanje, koji “navlače” dokaze i donose jednostrane i pristrane odluke. I kojem se sada tijelu potužiti kad me je “kadija tužio”, a “kadija mi je i presudio”?

To vam je, poštovani čitatelju, moja priča. Hrvatsko je pravosuđe, dakle, od Antuna Vrdoljaka, čovjeka koji vrijeđa, napravilo osobu koja je žrtva takvih postupaka.

Drastično sam kažnjen zbog profesionalne kritike kojom nikoga nisam ni uvrijedio ni oklevetao. Hrvatsko pravosuđe daje packe onima koji se usuđuju javno i argumentirano kritizirati neistine i neznanje. Nema Golih otoka i zatvora, pričajte dečki, svatko ima pravo na javnu riječ i kritiku, ali to košta. Ako nemate debeli bankovni račun, bolje vam je da šutite i gledate svoje posle. Hoće li nepodobni ubuduće sebi uopće moći priuštiti da napišu nešto loše o podobnima?

Izdvajamo

Iz drugih medija