Hladnoratovsko blještavilo pozicije “vođe slobodnog svijeta” već je dobrim dijelom pokrila patina globalizacije, no fotelja u ovalnom uredu washingtonske Bijele kuće i dalje je najvažnija politička sinekura na svijetu. Od sljedećeg tjedna u toj će fotelji sjediti nova osoba, a bez obzira na to hoće li to biti Hillary Rodham Clinton ili Donald Trump, već sad je poprilično izvjesno da će Sjedinjene Američke Države dobiti najnepopularnijeg novog predsjednika u posljednjih tridesetak godina. Već ta činjenica sama po sebi važan je detalj u analizi mogućih posljedica američkih izbora na svjetska događanja u kojima je Amerika još uvijek nezaobilazni faktor.
U Bijeloj kući, dakle, zasjest će ili republikanski kandidat koji je vodio najradikalniju izbornu kampanju u povijesti, vrijeđajući redom: muslimane, Latinoamerikance, crnce, političke protivnike, šurujući s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, najavljujući zatvor za svoju protukandidatkinju kada dođe na vlast, te vodeći rat s cjelokupnom medijskom scenom, ili demokratska kandidatkinja masovno doživljena kao duboko neiskrena političarka, upitnog zdravstvenog stanja i trenutno pod istragom FBI-a zbog mogućeg ozbiljnog kaznenog djela protiv nacionalne sigurnosti.
Predsjednik Trump tako bi od prvog dana bio suočen s otporom cijele američke lijevo-liberalne scene, masovnih medija i dijela međunarodne zajednice, a predsjednica Clinton s optužbama za nelegalne radnje i neprijateljski nastrojenim Kongresom gdje bi republikanska većina blokadu njenih inicijativa vidjela kao privlačan adut za skupljanje podrške Trumpova radikaliziranog biračkog tijela.
Imaju li takvi predsjednici snage za jačanje američke pozicije u svijetu, ali i za uspješnu borbu s nizom izazova koji se diljem svijeta javljaju, od polaganog rasta Kine, preko agresivne politike Rusije i rasta radikalnih nacionalističkih pokreta u Europi, do potreba konstrukcije nove geopolitičke geometrije na Bliskom istoku?
U konačnici, mogu li kandidati s tolikom hipotekom i prije nego što su izabrani naći rješenje za niz zabrinjavajućih trendova unutar samih Sjedinjenih Država – od rastuće ekonomske nejednakosti, preko sve češćih rasnih nemira do kroničnog problema imigracije?
Primjer Baracka Obame, koji je u Bijelu kuću ušao uz ogromnu popularnost, salve optimizma i gotovo idolatrijsku podršku diljem svijeta, samo da bi veći dio svog prvog mandata proveo nasukan na hridima washingtonske realpolitike, vrlo je poučan.
Sad Amerikanci prvi put nakon dugo godina biraju između dva suštinski antikandidata, koji svoju popularnost dobrim dijelom generiraju iz nepopularnosti svog protivnika. Pritom je važno zapaziti kako oba tabora suprotni vide kao prijetnju samoj demokraciji. Demokrati u Trumpu vide neodgovornog populista koji ne mari previše za stečene razine građanskih i ustavnih prava, dok Trumpovi fanovi na moguću pobjedu Clinton gledaju kao na novo dinastičko jačanje dominantnog društveno-političkog establišmenta. Te netrpeljivosti, bez obzira na to tko pobijedio, nakon izbora neće nestati.
A kampanja koja je njima bila obojena - opet bez obzira na ishod izbora - učinila je veliku štetu. Američki status jedine globalne supersile, osim na superiornom naoružanju i najrazvijenijoj ekonomiji svijeta, u znatnoj se mjeri temelji i na općoj privlačnosti njezina društvenog ugovora. Njegova osnovna postavka jest da bez obzira na sve svoje nesavršenosti, demokratski sustav stvara okvir u kojem svi građani imaju najveću šansu realizirati svoje životne aspiracije, na najbolji mogući način štiti prava svakog od tih pojedinaca, ali i koji osigurava da kvalitetni na koncu prosperiraju.
Ovi američki predsjednički izbori ozbiljna su deziluzija od američkog sna. Nadmetanje dvoje bogataša iz samog srca društvenog establišmenta, koji se međusobno obasipaju optužbama za različita kaznena djela, od seksualnog zlostavljanja do de facto nacionalne izdaje, šovinističkim i mizantropskim uvredama, a kampanju vode uz pomoć hakiranja e-mail računa i objavljivanja lascivnih foto i video materijala, divan je propagandni materijal za sve nedemokratske režime svijeta. Taj nered nakon izbora će trebati počistiti, a to bi pak moglo dovesti do novih razočaranja.
Ako je svijet išta naučio iz dva mandata Baracka Obame, onda je to da američki predsjednik – bez obzira na vlastite namjere i velike izvršne ovlasti koje drži – u tamošnjem sustavu mehanizama uzajamne političke kontrole (eng. checks and balances) ima vrlo ograničen prostor za promjenu aktualnih doktrina. A i kad to uspije, potrebno je puno kompromisa i još više vremena. Utoliko oni koji danas očekuju da bi Hillary Clinton kao predsjednica mogla ozbiljnije pacificirati američku intervencionističku vanjsku politiku ili da bi predsjednik Donald Trump – nekretninski mogul s newyorškog Upper East Sidea – mogao dekonstruirati tamošnji dominantni financijsko-politički establišment, mogli bi se nakon izbora naći prevarenima. A prevareni birači u načelu su ljuti birači. Ljuti birači ne donose racionalne odluke. A neracionalne odluke nikako nisu materijal kojim se popločava put u blagostanje.
Nadmetanje Trump vs. Clinton završava u noći s utorka na srijedu. Kampanja će se zapravo nastaviti i dalje. Do kada i s kojim epilogom, nitko ne zna…