Prije godinu dana prihvatio sam poziv Zdravka Milinovića i počeo pisati kolumnu za Globus čiji je on glavni urednik. Jedan od motiva za pisanje kolumne bio je i moj rad u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koji se tih dana bližio kraju. Htio sam svoja stajališta o rezultatima tog rada i drugim relevantnim temama iznijeti u ozbiljnom tjedniku otvorenom za različite poglede, svjetonazore i političke preferencije.
Naime, Vlada Republike Hrvatske osnovala je početkom ožujka 2017. Vijeće s namjerom okupljanja ljudi s različitih područja humanističkih i društvenih znanosti, različitih svjetonazora i političkih preferencija. Bilo je nužno otvorili dijalog i pokušati izraditi materijal koji bi mogao poslužiti kao temelj za daljnje rasprave, ali i kao preporuka Vladi za reguliranje odnosa prema totalitarnom nasljeđu – koje je prepoznato kao ozbiljan društveni problem.
Suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima prvorazredno je političko, etičko i pravno pitanje, kao i pitanje nacionalnog identiteta. Suočiti se s prošlošću prije svega znači izvući iz te prošlosti pouke za budućnost. Smatrali smo potrebnim pozvati javnost, što prije svega uključuje politička tijela, da razvijaju rekoncilijantne, a osuđuju retorzijske i provokativne forme javnoga ponašanja koje proistječu iz davnih, ali još uvijek prenosivih dubokih unutrašnjih konflikata.
Suočavanje i razumijevanje prošlosti u cjelini, a ne upotreba njezinih određenih (biranih) isječaka, društveno je korisno i odgovorno, kao i moralno prihvatljivo; te vodi na put društvenog mira i stabilnosti. Nasuprot tome stoji želja za nastavkom ideološko/političkog rata s ciljem diskreditacije protivnika i izgradnje moralno superiornog položaja (sebe kao) žrtve, koja nema odgovornosti, koja nikome ne polaže računa i nema se nikome potrebu pravdati. Za takve planove/ratove koriste se i naglašavaju isječci iz prošlosti kao i njihove problematične ideološki i interesno određene interpretacije.
Tipičan primjer zloupotrebe traume iz povijesti i očit pokušaj da se grubom etiketom diskreditira “protivnike” dogodio se posljednjih dana javne rasprave oko nove verzije uputnika (kurikula/kurikuluma) povijesti. Ministrica znanosti optužila je članove ekspertne radne skupine a posredno i sve pristaše popravljene verzije uputnika povijesti za “relativizaciju holokausta” dodavši da to “narušava međunarodni ugled Hrvatske”. S “druge strane” ministrici su odgovorili kako “međunarodnom ugledu Hrvatske” daleko više šteti “izbacivanje iz lektire” knjige Dnevnik Ane Frank, za što očito nju drže odgovornom. Time je krug optužbi zatvoren, a međunarodni ugled Hrvatske još jedanput je narušen, kao i ugled čitavog niza društveno visokorangiranih osoba u Hrvatskoj.
Osim međunarodnog ugleda tu je i pitanje minimuma društvene i političke kohezije. “Odnos prema prešućivanju, umanjivanju ili preuveličavanju, trivijalizaciji žrtava svih nedemokratskih režima, ali i državnih tvorbi, trebao bi biti odlučan i jedinstven.” Ova je rečenica, kao i neke druge iz gornjeg dijela teksta, doslovno preuzeta iz materijala nazvanog Polazne osnove, prvoga dijela ukupnog Dokumenta dijaloga koji je nastao kao rezultat rada Vijeća. Taj je dio Dokumenta jednoglasno usvojen, dok je oko drugog dijela (vezanog za normativno uređenje obilježja totalitarnih režima) došlo do razilaženja i podjele. Razlog je bio nespremnost devet članova Vijeća (nasuprot osam s druge strane) da simbole komunističkog režima (crvenu zvijezdu petokraku) ocijene spornima, kao i one nacističke/fašističke. Time je taj dio Vijeća odstupio od prethodno prihvaćenih Polaznih osnova odnosno od onoga što je u njima utvrđeno.
Naime, Vijeće je u Polaznim osnovama istaknulo da “odnos suočavanja s prošlošću treba voditi rekoncilijaciji u sadašnjosti”. Upozoreno je na zloupotrebe antifašizma i antikomunizma kao ideologema u pokušajima diskreditacije političkih protivnika a u nekim slučajevima i kao negacije odnosno kriminalizacije hrvatske državnosti i neovisnosti izborenih u Domovinskom ratu. Takvi ideologemi, kao i njihovi simboli, odnosno simboli režima koji su iza sebe ostavili stotine tisuća mrtvih i masovna kršenja ljudskih prava, ne mogu imati pravo javnosti. To se odnosi na nacističke, fašističke i ustaške simbole, ali i komunističke simbole, posebno one koje su Jugoslavenska narodna armija i razne srpske vojne i paravojne postrojbe koristile tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Utoliko je javno isticanje jugoslavenske trobojnice sa zvijezdom petokrakom ili portreta Josipa Broza Tita neprihvatljivo kao i upotreba ustaških insignija odnosno portreta Ante Pavelića.
Navedene optužbe za “relativizaciju holokausta” ili “izbacivanje Ane Frank iz školske lektire” ružne su koliko i neutemeljene. One su s druge strane i jasan pokazatelj široko ukorijenjene spoznaje da je takvo nešto danas u Hrvatskoj krajnje neprimjereno i društveno neprihvatljivo. Problem je što u dijelu javnosti (još uvijek) ne postoji svijest da je isto tako neprihvatljivo ignorirati i relativizirati hrvatsku nacionalnu povijest, a posebno one njezine dijelove koji tvore temelje hrvatske države i za znatan dio društva su traumatični. To se prije svega odnosi na Domovinski rat. Vjerojatno ne postoji ni jedna država na svijetu s minimumom dostojanstva, suvereniteta i slobode koja bi dopustila da u njezinu školskom programu nema nacionalne povijesti.
Teško je zamisliti da se u nedavno oslobođenoj zemlji umjesto nacionalne povijesti uči povijest bivšeg kolonijalnog gospodara. Sviđalo se to nekome ili ne, nacionalna povijest bila je i još dugo će ostati okosnica nastave povijesti koja će obrazovati i odgajati funkcionalne članove društvene zajednice unutar Republike Hrvatske. Nacionalni kurikul(um) nastavnog predmeta povijest piše se za učenike koji pohađaju škole u Republici Hrvatskoj, kako bi bili njezini funkcionalni i odgovorni građani, a ne porezni obveznici neke nedefinirane političke zajednice lišene identiteta i ispražnjene svakog sadržaja.
Temeljito proučavanje i poučavanje nacionalne povijesti otklonit će dvojbe o stvarnom karakteru “starog” ustaškog pozdrava “Za dom spremni” pa neće “kojekakvi savjetnici” zbunjivati državne čelnike. Znat će se istina i o vrijednostima izborenim u Domovinskom ratu – o slobodi, neovisnosti, demokraciji i sustavnoj zaštiti ljudskih prava. Za njih su mnogi naši sugrađani, hrvatski branitelji žrtvovali svoje živote ili su dokazali spremnost za žrtvu. Zato je krajnje netočno, nekorektno, neodgovorno i neprihvatljivo napisati da su “branitelji postali problem Hrvatske” – kao što je u prošlom broju Globusa napisao Ivo Goldstein profesor povijesti s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavni problem navedene teze je generalizacija i svrstavanje svih branitelja u kategoriju “problematičnih”. Pisati (u istom tekstu) o “mržnji branitelja koja se može nazvati eshatološkom” doista je bešćutno.
Tvrditi kako je mržnja smisao njihova života može samo netko tko nije imun od mržnje, a Goldstein to dokazuje nizom tekstova o vrhovnom zapovjedniku istih tih branitelja Franji Tuđmanu (Globus, br. 1450, 1461, 1465…). Dio njegovih primjedbi na neke braniteljske udruge odnosno njihove čelnike svakako stoje. Nije braniteljska populacija lišena “solunaštva” i “subnorovštine” i o tome je legitimno raspravljati, ali svoditi sve branitelje pod te nazivnike uz primjedbu da su “užasno skupi” užasno je pogrešno i nedopustivo.
Goldstein piše: “Dobar dio braniteljskih udruga, barem onih koje su prisutne u javnosti, radikalno je desno. Mnogi se njihovi članovi, očito, nisu borili za istu Hrvatsku kakvu smo mi građanski orijentirani krugovi, željeli – mi za Hrvatsku otvorenu, tolerantnu, liberalnodemokratsku, kooperativnu, oni za konzervativnu i klijentelističku.” Ovo puno govori o nerazumijevanju demokracije i neshvaćanju ideje liberalizma. Moguće je da prozvani branitelji nisu ni znali kakvu Hrvatsku žele Goldsteinovi “građansko orijentirani krugovi” – da su znali možda bi ciljeve svoje borbe prilagodili njihovim željama.
Trebalo ih je upozoriti da su “građanski orijentirani krugovi” kooperativni i da nemaju nikakve veze s klijentelizmom. Konačno, mogli su se ti krugovi i sami uključiti u borbu za Hrvatsku – pod uvjetom da su je stvarno htjeli, a ne čekati da netko ispuni njihove skrivene želje. Ovako ispada da su branitelji koji su riskirali živote za Hrvatsku danas problem onim krugovima čije želje pri tom nisu ispunili.
Goldstein navodi i dva izuzetka koji očito nisu problem, valjda su postupali po njegovim željama. Oni, po njegovu sudu, imaju “veće braniteljske zasluge nego svi HDZ-ovi ministri zajedno”, a to su “Predrag Matić i njegov pomoćnik Bojan Glavašević (barem preko legendarnog oca Siniše)”. O očevima sve najbolje, ali kada su “braniteljske zasluge” u pitanju odmah sam se sjetio pokojnih ministara Jurja Njavre i Gojka Šuška, bivših ministara Andrije Hebranga i Ante Kotromanovića, a potom sadašnjih ministara Damira Krstičevića i Tome Medveda – svaka usporedba navedenih s Matićem i njegovim pomoćnikom krajnje je neprimjerena.
To tvrdim i kao branitelj. Sam sebi ne pripisujem nikakve zasluge, ne tražim nikakve privilegije, ali ne dopuštam ni da me bilo tko u bilo kakvu kontekstu naziva “problemom Hrvatske”. Kolumnu u Globusu pisao sam u dobroj vjeri, u duhu društvene rekoncilijacije i u skladu sa svojim uvjerenjima. Bez obzira na vjerojatna neslaganja s određenim stajalištima iznesenim u mojim tekstovima, nikada nitko nije utjecao na teme i sadržaj moga pisanja, niti je promijenio ijednu moju rečenicu. Dogovoreno razdoblje je prošlo. Zahvaljujem glavnom uredniku, redakciji Globusa i upravi Hanza Medije na povjerenju i suradnji, a čitateljima na prihvaćanju i čitanju.
