Prosperitet ljudi u razvijenim zemljama kao i konkurentnost suvremenih društava uvelike počivaju na kvalitetnom visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Stoga je od strategijskog značaja odnos države prema njima odnosno zakonska regulativa.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) lani je osnovalo Povjerenstvo za izradu prijedloga novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojem je na čelu Tome Antičić (TA), državni tajnik za znanost i europske fondove. Početkom srpnja TA je članovima Povjerenstva otposlao novi prijedlog Nacrta spomenutoga Zakona. Ako ta, kao što on piše, “podloga za diskusiju ne reflektira u cijelosti mišljenje Povjerenstva, niti je službeni stav Ministarstva”, ona je plod samovolje spomenutoga državnog tajnika. Takav postupak ne iznenađuje jer je TA Povjerenstvu počesto prezentirao prijedloge članaka Zakona s kojima se članovi Povjerenstva nisu suglasili. Uz to, državni tajnik nije privatna osoba, već visoki dužnosnik Ministarstva pa otposlanu “podlogu za diskusiju” nije moguće ne vezivati uz MZO.
Spomenuti državni tajnik je renomirani znanstvenik, no Zakon se pretežito bavi visokim obrazovanjem u kojemu TA nema ni iskustva niti je ta djelatnost navedena u nazivu njegove dužnosti. Stoga je legitimno pitati je li on u cijeloj državi najkompetentnija osoba za ovu složenu zadaću. Dodatna je poteškoća u tome što je tekst spomenutoga Nacrta toliko nepismen da sramoti Ministarstvo, makar Nacrt bio i interni dokument. Tvrdnju o nepismenosti ne gradim na pravopisnom čistunstvu, već na činjenici da je jezička praksa manifestacija načina mišljenja, koje bi pri izradi zakonskih prijedloga trebalo biti jasno i razgovijetno, čega se ne bi smjelo odreći ni Ministarstvo znanosti.
Koncepcijski, prijedlog zakona iz krila MZO-a implicira da će znanstvenu djelatnost i visoko obrazovanje neposredno regulirati barem tri zakona (o znanosti i visokom obrazovanju, o osiguranju kvalitete, o Hrvatskoj zakladi za znanost) umjesto jednoga sveobuhvatnog. Takva višestrukost nosi opasnost neusuglašenosti raznih dijelova sustava kao i osamostaljenja nekoga od njih. Ta je opasnost realna već i stoga što obrazloženje Nacrta (“... osnovna pitanja koja treba urediti Zakonom...”) nije u suglasnosti s nekim člancima Nacrta, a proturječja postoje i među nekim člancima.
Tek nekoliko primjera: predominantni “kvantitativni pristup izborima u zvanja” bit će, ambiciozno obećava autor Nacrta, zamijenjen kvalitativnim, no suprotno obećanome, čl. 104. propisuje kvantificiranje (ponderiranje) elemenata znanstvenog i nastavnog radnog procesa; proklamiranu financijsku autonomiju visokih učilišta poništavaju opetovana zakonska ograničenja povećanja plaća; Nacrtom nakanjenu strogu kontrolu kvalitete i poticanje izvrsnosti znanstvenika potire mogućnost zapošljavanja (svakog?) znanstvenika-povratnika bez natječaja, a još opasnijim smatram odustajanje od obveze napredovanja znanstvenih djelatnika; postojeći sustav izbora u četiri zvanja zamjenjuje se sustavom izbora na radno mjesto sveučilišnog profesora u četiri zvanja (npr. sveučilišni profesor u zvanju docenta); pojmom “sveučilišni savjet” u Nacrtu se imenuju tijela posve drugačijih opsega u “unitarnom” (sadašnjem) i “dvojnom [novom] modelu upravljanja” sveučilištem: u dvojnom modelu sveučilišni savjet, u koji zaposlenici sveučilišta delegiraju svega 2/9 članova, “odlučuje o strateškom i razvojnom usmjerenju, izboru rektora... organizaciji i ustroju”. Tim odredbama mnoge ovlasti sveučilišnoga senata prenose se savjetu sveučilišta, a i poništavaju se ustavne odredbe kao i članci Nacrta o akademskoj samoupravi (koja ovlašćuje zaposlenike visokih učilišta da sami biraju svoje čelnike) i autonomiji sveučilišta (kojom zaposlenici uređuju unutarnji ustroj); uvodni dio Nacrta obećava uvesti “relevantnije Nacionalno vijeće” ali tako da mu se smanje ovlasti u odnosu na postojeće; zvanja institutskih znanstvenika proglašena su ekvivalentnima onima sveučilišnih profesora, no znanstveničku (re)izbornu normu Nacrt određuje 50 posto višom od profesorske....
Strahujem da ovaj Nacrt počiva na jednoj temeljnoj zabludi. Jedna od nakana autora Nacrta je uvesti “korporativni način vođenja ustanove” [visokog obrazovanja i znanosti]. Autor ove nakane nažalost ne razaznaje bitnu razliku između vođenja korporacije i upravljanja ustanovom, između strukture korporacije i ustrojstva ustanove. I konačno, kako su i znanstvena istraživanja i visoko obrazovanje od ključnog javnog koliko i osobnog interesa, smatram nemogućim i nedopustivim da se javnim interesom upravlja korporativno. Prilikom zalaganja za “korporativno” povećanje moći ministra i/li čelnika ustanova visokog obrazovanja trebalo bi ne gubiti iz vida što se događa kad se pojedincima u javnim djelatnostima u Hrvatskoj dodijele (pre)velike ovlasti.
Šokira spoznaja da državni tajnik ne poznaje odredbe postojećeg Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ZZDiVO), temeljem kojega je obvezan obavljati svoje dužnosti. Tako on tvrdi da u postojećem sustavu izbora u zvanja “efektivno odlučuju nacionalni matični odbori” što nije točno, jer izbore u zvanja provode vijeća matičnih ustanova. Kao važnu novinu ovog Nacrta TA navodi mogućnost prekida ugovora o radu ako kandidat ne zadovoljava uvjete za reizbor, no ta odredba nije nova jer je propisana postojećim zakonom. On kritički primjećuje da je prvo znanstveno radno mjesto u Hrvatskoj pretvoreno u stalno, što se kani promijeniti. No tom opravdanom zahtjevu direktno je protivan članak Nacrta koji ukida obvezu napredovanja, što omogućava da netko od početka do kraja svog fakultetskog radnoga vijeka provede u npr. zvanju docenta. Suprotno tome ZZDiVO je, do nedavnih izmjena, obvezivao na napredovanje, na znanstveni napredak djelatnika u toj najdinamičnijoj ljudskoj djelatnosti, i propisivao prekid radnog odnosa s onima koji tokom deset godina nisu uspjeli ispuniti uvjete za unapređenje.
Financijskim instrumentima posvećen je popriličan dio teksta Nacrta, no oni su rizično (ne)artikulirani. Tako npr. “posebnom odlukom nadležnog Ministra” javna visoka učilišta i znanstveni instituti “mogu se [dodatno] financirati... programskim ugovorima”, temeljem njihovih postignutih rezultata, koji će se “definirati... u postupku pregovora sa svakim visokim učilištem posebno”. Dakle, ako programski ugovori nisu obvezni za sva javna visoka učilišta, kao što je to sada slučaj, temeljem čega ih se financira? Ako se programski ugovori sklapaju samo s onima o kojima “posebno odluči nadležni Ministar”, koji će “pregovarati... sa svakim visokim učilištem [i javnim institutom] posebno” te će bez normiranih kriterija i mjerljivih pokazatelja povećavati iznose financiranja, takav će ugovor biti samovoljna odluka ministra o visini dodatnih financija. U tome slučaju Hrvatska nikako ne bi smjela propustiti ponositi se svojim sveznajućim i svemogućim ministrom znanosti koji bi bio kompetentan za svako visoko učilište i javni institut meritorno suditi o “rezultatima” odnosno o vrsnosti njihovih raznovrsnih djelatnosti. U području financija smatram socijalno i politički rizičnim i odustajanje da se državnim proračunom u cijelosti financiraju troškovi studiranja redovitih studenata, što će biti eliminatorno za “jednaku dostupnost visokog obrazovanja”. S obzirom na financijske sposobnosti velikoga broja hrvatskih roditelja, to odustajanje može biti sudbonosno kako za već sada nepovoljnu socijalnu strukturu studenata u Hrvatskoj kao “socijalnoj državi”, tako i za ukupan broj studenata.
Autor Nacrta vjeruje da će “nužne sveobuhvatne promjene” u visokom obrazovanju i znanosti postići samim donošenjem novog zakona punom neusuglašenih i proturječnih odredbi. Uvjerenje u svemoć zakona počiva na normativnom optimizmu (ili idiotizmu), na nepoznavanju stanja na (hrvatskim) sveučilištima kao i na ignoranciji da primjena zakona o znanstvenoj djelatnosti, dakle normi za izrazito obrazovane i izvrsne, može biti uspješna jedino ako donošenje zakona bude suradničko i suglasno s dionicima u sustavu.
Inzistiranje Nacrta na izvrsnosti gotovo svakog čelnika na sveučilištu ili institutu može biti simpatično, ali je neprovedivo, zbog barem dva razloga. Prvo, nerealno je očekivati da će izvrsni htjeti napustiti ili oslabiti svoju znanstvenu produktivnost da bi se posvetili nekom organizacijskom ili upravnom zadatku. I drugo, pitanje je postoji li u Hrvatskoj dovoljan broj izvrsnih da bi mogli biti članovi Nacionalnog vijeća, Strateškog odbora za istraživačku infrastrukturu, Nacionalnog inovacijskog vijeća, čelnici visokih učilišta i znanstvenih instituta, članovi upravnih vijeća, voditelji doktorskih i specijalističkih studija, mentori post-diplomskim studentima... kao što to propisuje Nacrt.
Hrvatska već mnogo godina treba novi zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, no on bi trebao biti znatno smisleniji od na pogrešnim premisama građene i uporno proizvođene ‘kupusare’ o kojoj pišem. Ni predložene promjene ni neki korisni prijedlozi nisu pretočeni u jasno i razgovijetno artikulirane članke novoga Zakona, a niti pak u odredbe kako ih primjenjivati. Umjesto toga u obrazloženju Nacrta nalazimo isprazne i počesto opetovane fraze. A možda je mnoštvo izričaja u Nacrtu naprosto iznad moga razumijevanja hrvatskoga jezika.
Povjerenstvo Senata Sveučilišta u Zagrebu izradilo je alternativni, dorađeni i cjeloviti prijedlog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (v. Universitas, srpanj 2019, dodatak Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu 29. 7. 2019). Prijedlog je upućen na javnu akademsku raspravu kao i Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske. Prvenstveno na premijeru Plenkoviću leži odgovornost hoće li nova zakonska regulativa o strategijski značajnim djelatnostima visokog obrazovanja i znanstvenih istraživanja, koju će Vlada uputiti na javnu raspravu i potom Saboru, biti zbrkana i nekonzistentna ili dorečena i operativna.
Smatram da spomenuti prijedlog Zakona radne skupine Senata Sveučilišta u Zagrebu čini suvišnim neuspjele pokušaje MZO-a na istoj zadaći. Ministrici pak dobronamjerno savjetujem da usvoji alternativni prijedlog Zakona te da TA-a oslobodi obveze da svojim inicijativama nastavi rasipati vrijeme i strpljenje članova Povjerenstva.
*Gvozden Flego je hrvatski filozof i političar te bivši ministar znanosti i tehnologije