U subotu 18. svibnja počet će 64. veliko finale jednog od najvećih godišnjih europskih (pa i šire) medijskih događaja. Globalno gledateljstvo imat će priliku nazočiti inscenaciji još jedne internacionalne utopije, za ovu priliku locirane u areni Expo Tel Aviv u Tel Avivu u kojoj će se stotine nacionalnih zastava, u hipijevskoj slozi, vijoriti jedna uz drugu, a sve pod geslom “Usudi se sanjati”. Da bi se ta nacionalizirana arkadijska, umnogome lažna slika (utoliko što ne odgovara nimalo hipijevskoj političkoj atmosferi na Starom kontinentu) osigurala, jedno od pravila natjecanja izričito nalaže kako “stihovi, govori, geste političke (...) prirode nisu dopušteni za vrijeme trajanja izbora za Pjesmu Eurovizije”. Štoviše, politički korektna Eurovizija odlučila je, tako stoji u pravilima, sankcionirati i eventualne psovke i “drugi neprihvatljivi govor”.
Poručuje li Eurovizija kako je “internacionalna utopija moguća - pod uvjetom da iz nje izbacimo političko”? Osim ako pojam političkog ne podvrgnemo krajnjoj redukciji, zahtjev za nepolitičkim čini se teško ako ne i posve neostvarivim (uostalom, nije li već zahtjev za depolitizacijom - politički?).
Da bismo argumentirali fundamentalnu nemogućnost ostraciranja političkog, poslužimo se jednim od omiljenih primjera Slavoja Žižeka koji učinak ideologije (posljedično i političkog) uočava kako u arhitekturi, tako i u svakidašnjim uporabnim predmetima. Francusko-englesko-njemačka trijada prisutna u Europi od kasnog osamnaestog stoljeća, pri čemu Francuskoj pripada privilegirana domena političkog obilježena lijevim političkim spektrom i revolucijom, Engleskoj srednji put, liberalni pristup i ekonomija, dok je Njemačka temeljno obilježena poezijom, metafizikom i konzervativizmom, prema Žižeku, artikulaciju nalazi i u obliku WC-školjki: francuske s rupom straga, anglosaksonske ispunjene vodom i njemačke konstruirane tako da izmet pada na keramičku platformu, dok je rupa za odvod smještena sasvim sprijeda. Tako govnu, u francuskom slučaju, promptno uklonjenom, analogiju možemo naći u giljotini, preciznije: uklanjanju neželjenih glava, dok ono, govno, u engleskoj varijanti pliva u vodi kao ideološkom odrazu anglosaksonske pragmatičnosti, da bi se, u njemačkom slučaju, usmjerenost na poeziju i metafiziku ogledala u analitičko-hermeneutičkom promatranju govna što izvrgnuto pogledu stoji na platformi njemačke WC-školjke.
Ako, dakle, prihvatimo da je čak i odnos prema govnu suptilno, naturalizirano upisivanje ideologije u prostor, kako onda primjerice svojedobni nastup rodno zbunjujuće Conchite Wurst na eurovizijskoj pozornici u Copenhagenu 2014. godine lišiti ikakve političke dimenzije?
Conchita Wurst
Štoviše, trenutak kada je, riječima Vladimira Volfoviča Žirinovskog, pobijedilo “To”, namjesto muškarca ili žene, predstavlja, prema tom ruskom ultranacionalistu, kraj Europe. Ta tvrdnja konstitutivni je dio dominantnog ruskog narativa kojim se Europi, što je trend napadno uočljiv posljednjih godina u Putinovoj Rusiji, pripisuje ono što Pierre Bourdieu (u jednom drugom kontekstu, oslikavajući perspektivu francuske radničke klase) naziva “pičkastošću”. Conchita Wurst tek je jedan primjer uklopljen u diskurzivnu konstrukciju ruskog, muškog, jasno strukturiranog, zdravog i prirodnog identiteta koji dekadentnu Europu koristi kao identitetskog značajnog-drugog. Drugim riječima: Što je pravi Rus bez Conchite Wurst?
Ta, nesumnjivo dobrodošla demokratizacija modela muškosti odnosno ženskosti kojoj je pridonijela i Conchita Wurst, korak je prema emancipaciji od tradicionalnih muško/ženskih uloga, od prisile koja je stoljećima u korijenu gasila autentične glasove ljudskih bića sastavljenih od animusa i anime.
Ima ih koji su za taj i slične emancipatorske procese primijetili da se drugačijost ili nekovrsna semantička iznenađenja koriste kao taktička sredstva kojima se na eurovizijskoj pozornici postiže veća primijećenost, te da, slijedom toga, izvanglazbeni aspekti, u konačnici, mogu dovesti i do pobjede. Nesumnjivo da je dio tih glasova bio manifestacija u celofan omotane identitetske netrpeljivosti. Ipak, teško se odati dojmu da je počesto, od strane dijela liberalnih komentatora, svaki takav stav, bez uvjerljive argumentacije, unaprijed bio otpisan kao mrzilački, popraćen prigodnim etiketama iz arsenala propovjednika političke korektnosti.
Upravo su na toj vrijednosnoj i svjetonazorskoj liniji koja je iznjedrila Conchitu Wurst neki od nedavnih eurovizijskih slogana, politički usmjerenih na afirmaciju različitosti: “Building Bridges” (2015), “Come Together” (2016) ili “Celebrate Diversity” (2017).
Nevolje s političkim po Euroviziju nastaju zapravo u potencijalnoj ekspresiji nacionalističkog stava sučeljena drugom nacionalizmu i u tome je nekovrsna njezina stupica: ona počiva na (simboličkoj) reprodukciji svijeta podijeljenog na nacije, svijeta koji takav s vremena na vrijeme generira sukobe među njima. Kada su se 2017. u mrtvoj trci za pobjednika Eurovizije našle Rusija i Ukrajina, ruski i ukrajinski gledatelji (i ne samo oni) sasvim sigurno nisu promatrali cijeli prizor (jedino) kao eskapističku, benignu zabavu.
Nemogućnost da se umakne političkom na užoj se, hrvatskoj i regionalnoj razini, dramatično koliko i ridikulozno, pokazala u trenutku kada je na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije pobijedila Severina s pjesmom “Moja štikla”. Banalna pjesma, baš po mjeri nezahtjevnog žanra, uznemirila je 2006. dio hrvatske javnosti zbog sumnje da nosi problematičnu, nehrvatsku identitetsku osnovicu. Dijelom satkana od ojkanja, pjevanja koje Hrvati baštine zajedno sa susjednim narodima s kojima dijele narcizam malih razlika, pjesma se prometnula u politički subverzivnu pjesmu kakvu je nekad kao i danas, po hegemonijski narativ, mogla imati primjerice Internacionala. Prepoznata kao balkanska, a onda i srpska, pjesma je trebala reprezentirati Hrvatsku baš onim čega se ova, u svom provincijalnom duhu, željela riješiti - vlastitih balkanskih kulturnih sastavnica (jedno je nedavno istraživanje hrvatskih turističkih vodiča jasno ukazalo na identični proces: Hrvatska se u njima reklamira pripadnošću mediteranskom i miteleuropskom kulturnom krugu, dok je ono što se u etnologiji bilo uobičajilo nazivati balkanskim kulturnim arealom posve prešućeno).
Ukazavši na prepletanje kulturnih elemenata između ovdašnjih etnonacionalnih entiteta, “Moja štikla” je pokazala ono što ovdašnji nacionalistički narativi žele sakriti: da su Hrvati iz dinarskog pojasa kulturološki bliži svojim susjedima Srbima nego što su to, na primjer, Hrvatima iz Zagorja ili Međimurja. Posljedično, pokazala je da ovdašnje granice kulturnih elemenata nisu ujedno i etničke granice: da ni usmena tradicijska kultura, kao ni elementi materijalne kulture nisu eminentno etnonacionalni; etnonacionalno ekskluzivni i svehrvatski.
Stotine tekstova i polemičkih emisija kao dio moralne panike koju je u prvom desetljeću 21. stoljeća izazvao jedan bezvrijedni muzički uradak ostaju dokumentom jednog provincijalnog, tribalnog duha koji je retrogradnu zatvorenost vidjelo kao svoj konačni cilj.
Nisu samo izvođači dio potencijalnih nevolja Eurovizije s političkim. Tehnološki je napredak televizije, uz pojavu drugih platformi, od kraja 20. stoljeća omogućio gledateljima izravni utjecaj na tijek te ishod niza posebice reality formata. Kako bi gledatelje aktivnije uključila u sam događaj, Eurovizija je u nekim zemljama uvela televoting. On će, kao jedini način glasanja u svim državama, trajati od 2004. do 2009. godine, kada se uz televoting ponovo uvode i glasovi žirija. Je li glasanje na Eurosongu političko ili kulturološko, zapitali su se u istraživanju iz 2004. kojim su analizirali potencijalnu međusobnu razmjenu glasova briselski znanstvenici Victor Ginsburgh i Abdul Noury.
Rezultati istraživanja mogli su zadovoljiti organizatore nenaklonjene “političkom”. Oni su pokazali postojanje stanovite korelacije između razmjene glasova i kulturološke odnosno lingvističke bliskosti zemalja sudionica, ali i važnost kvalitete sudionika. S druge strane, međusobna razmjena glasova nije pokazala oponašanje političkih konflikata odnosno prijateljstava. Kad bi nacionalistički san, posebno ojačan posljednjih godina, o etnički čistim zemljama bio ostvaren, proces na kojem se nastoji na europskom kontinentu s različitim intenzitetom više od stoljeća, tada ni postojanje potonje korelacije ne bi bilo teško zamisliti.