KOMENTAR IVE GOLDSTEINA ZA GLOBUS

Plenković ništa nije naučio od Adenauera i de Gaullea. A trebao je

Francuzi i Nijemci počeli su pomirenje pet godina nakon rata, a naš premijer misli da ni 24 godine nisu dovoljne da bi hrvatsko-srpske “rane zacijelile”. Zar ne shvaća da je i on odgovoran za taj proces?

Premijer Plenković prije desetak dana na svečanosti Srpskog narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak izjavio je da “i kao što se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći, trebat će još vremena da zacijele još svježe rane u odnosima između Hrvatske i Srbije”.

Izjava je izazvala tek pokoji kratki komentar, ali mislim da je itekako važno na nju se osvrnuti, iz više razloga.

Plenković ima pravo kad kaže “da se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći”, ali je proces pomirenja pokrenut u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, i tekao je vrlo brzo – a nije bilo lako. Iza dvije zemlje bila su tri krvava rata – Francusko-pruski (1870.-1871.), pa Prvi i Drugi svjetski rat, s ukupno 2,5 milijuna mrtvih s francuske strane. Njemačke je žrtve teže izračunati, jer nisu stradale samo od Francuza - u Prvom svjetskom ratu izginulo je oko 2,5 milijuna Nijemaca, u Drugom oko sedam. Samo u bici kod Verduna 1916. poginulo je oko 380.000 Francuza i oko 340.000 Nijemaca. Rane su bile duboke – ima i danas mnogo i Francuza i Nijemaca čiji su djedovi poginuli na francuskim bojišnicama u Prvom, a očevi u Drugom svjetskom ratu. U tim su ratovima razaranja bila golema: nakon 1918. u Francuskoj je oko dva milijuna hektara obradive površine bilo devastirano, uništeno je 200.000 kuća i 60.000 kilometara cesta. I uzajamna je mržnja bila velika, širila se s najodgovornijih položaja – kancelar Bismarck jednom je prilikom nazvao “Pariz ludnicom u kojoj stanuju majmuni”, a francuski maršal Ferdinand Foch u memorandumu za Versaillesku mirovnu konferenciju 1919. tvrdio je kako Njemačka oduvijek predstavlja “strašnu prijetnju za civilizaciju”.

U međuratnom razdoblju tenzije su se obostrano dizale, a Drugi svjetski rat sve je te negativne stereotipe i osjećaje dodatno zaoštrio.

A onda su nakon 1945. došli na čelo dviju velikih europskih država ljudi koji su shvatili da tako više ne ide, da valja okrenuti stranicu. Francusko-njemačko pomirenje počelo je 1950. inicijativom francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana s ciljem da spriječi nove ratove između Francuske i Njemačke i potakne pomirenje, ali i razvoj integracijskog europskog procesa. Već sljedeće godine Njemačka i Francuska su bile ključne osnivačice šesteročlane Europske zajednice za ugljen i čelik, temelj današnje EU. Schumanov posao nastavili su uporno i dosljedno drugi – s njemačke strane ponajprije kancelar Konrad Adenauer, s francuske predsjednik Charles De Gaulle. Dvije su zemlje 1963. potpisale Elizejski sporazum, koji je, zapravo, bio niz ugovora o zajedničkoj suradnji u raznim domenama, i ta se suradnja, kako desetljeća prolaze, širi i intenzivira. Ona je s državnih vrhova pametnim javnim politikama spuštena na razinu svakodnevnog života, među “obične” ljude, pa tako po relativno novim podacima, naprimjer, postoji najmanje 498 bratimljenja francuskih i njemačkih gradova i regija. 

Danas su francusko-njemačka suradnja, partnerstvo i prijateljstvo ključan faktor (kolike-tolike) stabilnosti EU i Europe općenito.

A mi? Mi beznadno kasnimo. Rat u Hrvatskoj završio je prije 24 godine (to je u usporedbi s krajem Drugog svjetskog rata – 1969. godina!), a premijer Plenković još traži ”vremena potrebnog za zacjeljivanje rana”. Što je Plenković u svom premijerskom mandatu dugom 27 mjeseci radio i napravio da bi “rane zacijelile”? Kakve je inicijative pokrenuo, što je konkretno napravio da se hrvatsko-srpske tenzije smire? Reagira li na antisrpske ispade u svojim redovima? Valja priznati da mu nije lako, jer s druge strane, iz Beograda, ako ne čujemo notornog Šešelja, javi se ministar Vulin, a u posljednje vrijeme i ministar Dačić. Uglavnom - nakon runde mirotvornih izjava s jedne i s druge strane, ubrzo dođe runda svađalačkih poruka i opet se nađemo na istome mjestu, ako ne i u lošijoj situaciji nego prije.

Da tako ne bude, direktna je obveza i odgovornost i premijera Plenkovića. A on, u već spomenutoj izjavi kod Srba na pravoslavni Badnjak, potvrđuje da ne razumije da tu odgovornost ima. Ili je ne želi preuzeti. Naime, izjavio je da nema pomirenja bez istine o tome da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku. Namjerno ili nenamjerno, Plenković je stvari jako pojednostavio, jer se problem hrvatsko-srpskih odnosa ne može svesti na pitanje je li Srbija izvršila agresiju 1991. ili nije. Što se mene tiče, naravno da jest, ali u ovoj, kao i u svakoj sličnoj situaciji, postoji i druga strana medalje – a to su odgovori na pitanja koja srpska strana s pravom može postaviti Plenkoviću. Je li se današnja hrvatska politika korektno postavila u komemoriranju tragedije obitelj Zec? Nije li iz političkih vrhova stizala konstatacija da je Oluja bila “čista kao suza”, bez imalo empatije za stotine nevinih srpskih civila koji su stradali u osvetničkom gnjevu? Ne financira li Vlada revizionistička društva koja o Jasenovcu šire nevjerojatne laži i od toga ne odustaje, unatoč upozorenjima, itd., itd.? 

U procesu pomirenja trebalo bi na političkoj razini načelno razmotriti odnos prema Drugom svjetskom ratu, iskustvu zajedničke države (i monarhističke i socijalističke), kao i ratnom raspadu te države, s uvažavanjem činjenice da je i na drugoj strani mnogo ljudi stradalo. Valjalo bi porazgovarati i o metodama kako da se spriječi ili suzbija nacionalistička/šovinistička retorika i govor mržnje koji se šire medijima i internetom.

Najgore je od svega to što ni kod Plenkovića ni kod njegovih homologa u Beogradu nema volje za takvim iskrenim dijalogom, baš kao što ni jedni ni drugi ne pripremaju vlastitu javnost na to da se takav dijalog u idućem razdoblju uopće počne voditi. Oni francusko-njemački primjer pomirenja jednostavno “ne doživljavaju”.

No, nema teksta bez konteksta – dakle i ovu Plenkovićevu povjesničarsku vratolomiju valja staviti u kontekst onoga što on posljednjih dana čini, što se s njim i oko njega događa.

U javnosti je zakuhalo nakon što je hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vecchio otišao u Banju Luku na proslavu genocidne Republike Srpske (službeno je nastala tek četiri godine poslije, izglasavanjem Ustava BiH). Ne mogu vjerovati, znajući procedure u Ministarstvu vanjskih poslova, da Del Vecchio o svom odlasku u Banju Luku nije zatražio instrukciju. Netko mu je u Zagrebu taj put odobrio. Po sličnim se obrascima – “zašto jesi/nisi bio tamo gdje si trebao biti” odvijao i slučaj Joška Para kad je tobože trebao biti u SAD, a nije bio. Slična se igra i meni kao veleposlaniku jednom prilikom nastojala smjestiti (ne iz MVEP-a!). Uvijek u tim situacijama nastrada veleposlanik, a da, zapravo, uopće nije kriv, ili je najmanje kriv. No, puno gori primjer hipokrizije vladajućih od nabijanja Del Vecchia na kolac jest šutnja o tome da je u Banjoj Luci na Dodikovu derneku bio i njihov stranački pajdaš Dragan Čović. Sa svoje strane premijer Plenković svojski je podržavao Čovića za vrijeme predizborne kampanje u BiH prošle godine, nazočio njegovoj promociji za počasnog doktora moga Sveučilišta, nakon izbora u BiH upozoravao u Bruxellesu na strašne nepravde koje su Čoviću učinjene. Plenković se o Čovićevu boravku u Banjoj Luci izjasnio gotovo tjedan dana kasnije, kad je na izričito novinarsko pitanje ustvrdio da ”bi bilo dobro da svi jasno naprave ključnu distinkciju. HDZ BiH je neovisna stranka o HDZ-u u Hrvatskoj i gospodin Čović i vodstvo HDZ-a uvijek donose svoje odluke i svoje procjene o pojedinim pitanjima”. Kad bismo i povjerovali toj tvrdnji, ostaje nejasno kako to da se premijer suzdržava komentirati poteze osobe koju inače smatra najautentičnijim predstavnikom Hrvata i hrvatskih interesa u BiH.

Nadalje, prije nekoliko dana premijer je izjavio da “ne postoji nikakva šteta za Hrvatsku vezano za nabavu izraelskih F-16 Barak aviona jer nije potpisan nikakav kupoprodajni ugovor”. A gdje su sve te silne tisuće radnih sati pojedinaca i grupa u Ministarstvu obrane, putovanja, sastanci, elaborati? Koliko je vremena (mjeseci, čak i godinu-dvije) uludo potrošeno da bi se na kraju došlo do jednog velikog ništa? Kolika je unutrašnjopolitička cijena propalog projekta, naime koliko se u očima javnosti dodatno urušila percepcija efikasnosti državnog aparata? Kolika je cijena vanjskopolitičke blamaže?

Premijer Andrej Plenković zastranio je i zabrazdio. Epizoda o Nijemcima i Francuzima, s kojom smo počeli ovu kolumnu, samo je detalj, ali vrlo karakterističan za njegovo lutanje. To lutanje mogli bismo ilustrirati potencijalnom situacijom u kojoj mu neki prijatelji pokazuju koji je put prema Ljubljani, a on, svjesno ili nesvjesno, okreće auto za 180 stupnjeva i ode prema Slavonskom Brodu. Možda bi Plenkovića trebalo potražiti u Slavonskom Brodu pa mu ponovno pokazati kamo treba ići. No bojim se da je za to prekasno, jer ondje ga vjerojatno više i nema.

Izdvajamo

Iz drugih medija